O čemu (o)visi naša budućnost?

Piše: Senada Tahirović

Nakon razornih poplava koje su u noći sa 3. na 4. oktobar pogodile našu zemlju, premijer Federacije BiH Nermin Nikšić je u prvom obraćanju javnosti apelirao na građane da donacijama humanitarnim organizacijama pomognu unesrećenim porodicama.

Premijerov apel, koji je imao izvjesnu emocionalističku notu sugerirajući nam suštinsku važnost solidarnosti se pokazao kao tiha kapitulacija - odnosno priznanje nemoći države. Da potcrtamo, donacije su dobre i poželjne i na kraju važne kao dodatak i pomoć državi da se pobrine za žrtve poplava. Ako se sve svede na donacije građana, to otkriva sistemsku disfunkcionalnost koja potresa našu zemlju.

Umjesto jasnog i konkretnog plana za djelovanje institucija, ovaj apel simbolizira uvriježeni mentalitet političkih moćnika koji se oslanjaju na to da će humanitarne akcije zakrpiti ono što bi država trebala riješiti.

U državi koja nije siromašna koliko nam se često želi prikazati, i koja bi trebala osigurati sigurnost i stabilnost svojim građanima, sve – od spašavanja života, preko obnove infrastrukture, do osiguranja osnovnih prava – visi o tankoj niti improvizacije, humanitarnih akcija i spornih odluka. Naša budućnost doslovno (o)visi o obrascima ponašanja koji nisu samo neodrživi, nego su opasni i uvredljivi za građane.

Teška tragedija, uzrokovana poplavama koje su devastirale dijelove zemlje, je do kraja ogolila nemoć državnih institucija i nesposobnost njihovih rukovodilaca. Umjesto organizirane državne reakcije, pogođene zajednice prepuštene su humanitarnim organizacijama, dobrovoljcima i donatorima. Priče iz Jablanice, gdje stanovnici još uvijek čekaju obnovu domova, ili iz Fojnice, ilustriraju koliko smo daleko od efikasnog sistema kriznog ili ikakvog efikasnog upravljanja.

Dok ovih dana federalni premijer Nermin Nikšić ističe kako zakoni ne omogućavaju brzu i efikasnu reakciju, humanitarne akcije postaju jedini spas za pogođene porodice. No, pitanje je koliko dugo se država može oslanjati na privremena rješenja prije nego što se suoči s nužnošću reformi? I koliko ima drskosti u “priznanjima” političkih moćnika kako zakoni ne omogućavaju brzu i efikasnu reakciju na nesreću. Isti ti zakoni, recimo, ne pružaju baš obilje mogućnosti za vječno zanavljanje ionako preskupih voznih parkova naših političkih moćnika. No, to ih ne sprečava da se svako malo provozaju u novim limuzinama. S full opremom.

Neefikasni zakoni se, uostalom, mogu mijenjati. I, neko bi trebao podsjetiti naše političare, doduše u zakonodavnoj vlasti koja je u itekakom dosluhu sa izvršnom, da i to spada u njihov posao.

Otuda, koliko god paušalno spominjali zakone, odnosno skrivali se iza njih, ništa ne može promijeniti činjenicu da je jedan od najjasnijih, i najstrašnijih, primjera našeg institucionalnog sloma obnova željezničke pruge na dionici Jablanica – Grabovica, uništene u poplavama. Proceduralne zavrzlame, neslaganja među javnim preduzećima i strah od odgovornosti paralizirali su proces obnove. Treba li napomenuti da ista ta vlada zarađuje značajan novac od poreza firmi koje koriste ovu dionicu i da su gubici za svaki dan nepopravljanja pruge ogromni.

Nakon dva mjeseca ničega, firma Cengiz Insaat je odlučila da donira radove. Hvala im.

I Vlada je sretna – jer ili ne razumije koliki je to poraz ili, što je mnogo izvjesnije, još jedan neuspjeh pred javnošću pakuje u uspješno riješen problem. Jer ovako "riješen" problem donosi dodatni gubitak povjerenja u državne institucije. I poraz ideje da država može funkcionirati u interesu svojih građana. Da stvar bude gora, premijer Nikšić nam je naglasio kako je ova firma "svima" očitala lekciju. Za rubriku vjerovali ili ne!

I nije to jedini primjer gdje smo u borbi za opstanak, u ovom slučaju politički, u našoj vlastitoj zemlji dovedeni pred apsurdne situacije. Naime, slučaj Slavena Kovačevića pred Evropskim sudom za ljudska prava pokazuje kako je pitanje građanskog

U državi koja nije siromašna koliko nam se često želi prikazati, i koja bi trebala osigurati sigurnost i stabilnost svojim građanima, sve – od spašavanja života, preko obnove infrastrukture, do osiguranja osnovnih prava – visi o tankoj niti improvizacije, humanitarnih akcija i spornih odluka.

Naša budućnost doslovno (o)visi o obrascima ponašanja koji nisu samo neodrživi, nego su opasni i uvredljivi za građane koncepta Bosne i Hercegovine postalo poligon za osporavanje temeljnih demokratskih principa.

Kovačevićeva apelacija jasno ukazuje na nepravdu koja prožima naš izborni sistem – građanin koji ne pripada "konstitutivnim narodima" nema pravo birati sve političke predstavnike. Umjesto da ovaj slučaj bude prilika za afirmaciju jednakosti svih građana, svjedoci pred sudom – zagovornici etničkih podjela – pokušavaju prikazati da bi implementacija građanskog modela dovela do "političke nestabilnosti".

Zahvaljujući inherentnim rasizmima, moguće je da se jednom čovjeku osporava pravo da glasa samo kako bi se izbjegla mogućnost da u nekoj zemlji većinski narod odabere aktere vlasti. Ili, kako se to kaže modernim Šmit-Čovićevim političkim rječnikom nekima se oduzima pravo da biraju i budu birani kako neki drugi ne bi nekom trećem nešto "nametnuli".

Moguće da će u nekoj budućnosti svjetske katedre za političku misao izučavati kako je, koje li ironije, demokratija počela da umire baš u Bosni. I, ni tu, naše vlasti ne misle da imaju baš puno posla. Možda očekuju da im neko, kao u slučaju jablaničke pruge, tu demokratiju donira.

Sva groteska slučaja Slavena Kovačevića se ogleda u argumentima predstavnika Bosne i Hercegovine, Hrvatske i advokata OHR-a. Svi su, naime, protiv građanskog koncepta. Onaj dio vlasti koji je, po slovu Ustava, tobože pripao Bošnjacima se pravi da problem ni ne vidi. U najmanju ruku. Nadajući se, valjda, da će se sam riješiti. Strah od promjena maskira se brigom za stabilnost, dok se stvarna demokratija posmatra kao prijetnja trenutnom statusu quo. U ovakvom sistemu, prava građana ne samo da vise o tankoj niti međunarodne intervencije, nego se aktivno potkopavaju od strane onih koji bi trebali biti njihovi zaštitnici.

Dok Evropski sud za ljudska prava razmatra naša osnovna prava, svakodnevna sigurnost građana ovisi o političkoj trgovini i interesima moćnika. Nedavni događaji, gdje su resursi poput helikoptera za spašavanje korišteni prema volji političkih elita umjesto za opće dobro, otkrivaju duboku zloupotrebu javnih sredstava. Sigurnosni sistem, koji bi trebao reagirati efikasno i bez odlaganja, postaje talac privatnih interesa ako već nije involviran u brojne nepravilnosti.

Ista ta logika prati i ekonomske odluke vlade. Normalno funkcioniranje često ovisi o dodatnim zaduženjima, dok se ključne reforme odgađaju zbog proceduralnih zavrzlama i straha od preuzimanja odgovornosti. Lakše je posuditi novac, koji će ionako neko drugi vraćati, nego preuzeti odgovornost. U trenutku kada bi država trebala pružiti stabilnost, građani postaju žrtve političkih kalkulacija. Jedan od primjera je Ministarstvo vanjskih poslova, gdje se afere vezane za službenike ambasada gomilaju i – nikom ništa. Istovremeno se obilježavanje Dana državnosti u Sjedinjenim Američkim Državama finansira iz donacija bosanskohercegovačke dijaspore. Zahvalnost prema dijaspori je neupitna, ali je sramotno da država nije sposobna osigurati sredstva za tako važan događaj.

Našim vlastima očito neko treba objasniti da država, čak i kad je nefunkcionalna, ima mehanizme za mnogo toga. I da činjenica kako je čine još nefunkcionalnijom krijući se iza toga nikome neće donijeti ništa dobro. Treba im i lekcija o tome kako svaki segment našeg društva – od građanskih prava, preko sigurnosti, do ekonomije – zahtijeva korjenite promjene koje se ne mogu osloniti na privremena rješenja ili donacije. I dio tih korjenitih rješenja mora biti opozicija koja bi nužno trebala postati konstruktivnija i ponuditi građanima mnogo više od naslađivanja brutalnim neuspjesima vlasti.

Dok se problemi gomilaju i ono što se eufemistički naziva zavrzlamama se nastavlja i usložnjava. Gledajući prepakivanje starih neispunjenih obećanja u novu priču i političke paralize, nije teško shvatiti zašto je usporedba pruge u Jablanici i funkcionalnosti institucija bolno precizna.

Jer naša budućnost zaista visi – na rubu improvizacije, političke nesposobnosti i institucionalnog kolapsa.

(IIN Preporod.info)