Dan državnosti i sjećanje na moralnu vertikalu kakvu rijetko susrećemo

Piše: Suad Mahmutović

Kada je šejh Kaimija završio visoke škole u Istanbulu, učitelji su mu ponudili da ostane i naslađuje se nad đakonijama knjiga u tadašnjoj metropoli znanja.

Ali ja hoću u Bosnu, kaza im.

Nemoj u Bosnu, nigdje zima nije žešća niti glad veća, a hajduci te vrebaju sa svih strana.

Ali, ja hoću u Bosnu.

Nemoj u Bosnu, druge zemlje sile rastočnice raščupavaju s jedne ili dvije strane, a Bosnu raščupavaju sa svih strana. Nemoj u Bosnu.

Ali ja hoću u Bosnu, bio je odlučan šejh Kaimija.

Mi smo potomci ovakvih zaljubljenika u domovinu i ništa nas od nje odvojiti ne može. I danas pokušavaju uništiti ovu zemlju, ali ne ide, jer Bosna je zemlja hiljada patriota koji su svjedočili odanost u njenoj hiljadugodišnjoj historiji.

Zato je važno uvijek, a pogotovo na Dan državnosti BiH, biti svjestan pojedinačne i kolektivne hrabrosti onih koji su ovu zemlju srcem voljeli.

Sredinom Drugog svjetskog rata u Mrkonjić Gradu, 25. novembra 1943. godine održano je prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine), najvišeg državnog organa antifašističkog pokreta u Bosni i Hercegovini koji se razvio kao nosilac bosanskohercegovačke državnosti.

Održana su još dva, u Sanskom Mostu 1944. i Sarajevu, 26. aprila 1945. godine. U Mrkonjić Gradu prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 sa pravom glasa.

Među delegatima je bio i Hamdija Čemerlić, jedan od najistaknutijih Bošnjaka u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Ovom prigodom valja podsjetiti na ovog velikana naše prošlosti.

Završio je Pravni fakultet u Beogradu, a doktorirao na Sorboni. Bio je jedan od organizatora Skupštine ZAVNOBIH-a. Izabran je za člana Vijeća i Predsjedništva ZAVNOBIH-a. Bio je član AVNOJ-a i učesnik na zasjedanju u Jajcu. Njegovom zaslugom u najvažnijem dokumentu za našu zemlju stoji višestoljetni naziv Varcar Vakuf/Mrkonjić Grad, gdje je održano prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a. Aktivno je sudjelovao u NOP-u (narodnooslobodilačkom pokretu).

Po završetku rata bio je ministar pravosuđa u prvoj Vladi Bosne i Hercegovine i narodni poslanik u Ustavotvornoj skupštini FNR Jugoslavije. Bio je član Svjetskog udruženja za političke nauke, Udruženja za uporedno pravo u Parizu i Udruženja za pravo u Londonu. Redovno je učestvovao na naučnim skupovima u zemlji i inostranstvu, posvećenim problematici naučne oblasti kojom se bavio.

U toku aktivnog rada na Pravnom fakultetu tri puta je biran za dekana, a jednom i za rektora Univerziteta u Sarajevu. Učestvovao je u donošenju Ustava Islamske zajednice u Jugoslaviji, otvaranju Islamskog teološkog fakulteta, sada Fakulteta islamskih nauka.

Bio je jedna od najvažnijih osoba u institucionaliziranju muslimana. Objavio je više od 70 naučnih stručnih radova.

Zanimljivo je da nikada nije bio član Komunističke partije. Kada mu je kao članu Vlade BiH postavljen ultimatum da uđe u partiju ili napusti politički angažman, nije se ni trenutka dvoumio.

Akademik Filipović o tome bilježi da je Hamdija u razgovoru sa Rodoljubom Čolakovićem odbio taj zahtjev, iako je znao šta time gubi. Učinio je to mirno i dostojanstveno. Temeljno uvjerenje mu je bilo da demokratija počiva na različitosti mišljenja, a kruta ideologija uništava misao. Imao je tada i dovoljno lične hrabrosti da učini ono što bi malo ko drugi učinio. Bez ogorčenja nastavio je da radi na fakultetu i u Islamskoj zajednici. Na ahiret je preselio u Sarajevu 1990. godine.

Zbog ovakvih briljantnih umova i silnih patriota valja ovu zemlju sačuvati generacijama koje ostaju i dolaze poslije nas.

Neka se na svakoj našoj kući zavihori zastava Bosne i Hercegovine povodom Dana državnosti. Probudimo u sebi, svi do jednog, onaj lijepi, gospodski, patriotizam jer ova zemlja to zaslužuje.

Neka nam živi Bosna i Hercegovina.

Čini nam se primjerenijim nego ikada, baš danas kazati: Smrt fašizmu, sloboda svim njenim narodima.

(Preporod.info)