Umjesto izvještaja: Arabistika i islamistika na KU Leuven u Belgiji

Piše: Ilma Delić

Pošto se izvještaji o međunarodnim studentskim mobilnostima objavljuju s ciljem promocije i afirmiranja ovih programa na matičnom fakultetu, otuda će i ovo moje iskustvo biti pisano u maniru obraćanja studentima kao primarnim adresatima, bez pretendiranja na nagovaranje na bilo šta ili odgovaranje od bilo čega. Uostalom, svakog ko drži do kur’anskog teksta ne treba posebno uvjeravati da se u to upusti.

Sve sami “kosmopoliti”

Odmah da kažem da sam tuđa iskustva ovog tipa gotovo uvijek čitala s nekom dokraja neobjašnjivom nelagodom. Zbog toga nisam nikad pisala o Istanbulu, Tunisu ni Heidelbergu; ne bih ni o Leuvenu da sam ikako mogla eskivirati. Stava sam da su to ponajprije individualni, pa ako hoćete i intimni dojmovi koji svoju društvenu relevantnost potvrđuju tek u radu koji treba da (ako) uslijedi. Valjda sam zbog toga imala osjećaj kao da postoji neki već etablirani žanr kojem ti tekstovi pripadaju: oni u kojima se prenosi iskustvo s Istoka –  kao da su njihovi autori doživjeli i moralno i duhovno prosvjetljenje koje se samo tu i samo tako može doživjeti; oni sa Zapada – kao da sad svi trebamo slušati šta su sve pozitivno oni tamo usvojili (kako se baca smeće, kako se klasificira smeće, kako se zakazuje sastanak, kako se otkazuje sastanak, kako se štedi struja, voda, kako se štede kese, održivo ovo, održivo ono, bla-bla)  i riješit će se svi svjetski problemi. Da ne spominjem implicitnu moralnu vertikalu ovih prvih i znanstvenu superiornost ovih drugih. Malo je, pa čak i među profesorima, onih koji su izbjegli zamku ove iblisovske dihotomijske percepcije u koju, doduše, i nije baš toliko lahko nikad ne upasti. Naravno, ovdje se nipošto ne smije zaboraviti ni flegmatična  samodostatnost onih koji redovno nalaze opravdanja za vjernost komforu svog mikrosvijeta, ali to je sad druga tema. A i generalno su me nervirali ti aerodromski studenti, ne samo sa našeg fakulteta: prvo – zato što nema ni najbanalnija tema na svijetu a da nekako ne uključi to gdje su sve oni bili i koliki su samo oni kosmopoliti ma koliko eto bili skromni i ma koliko se time ne folirali (kasnije to dobije samo drugu formu njihovih “probisvjetskih” sposobnosti), a drugo i vjerovatno istinitije – što je valjda mene podsjećalo na to kako mi mladost prolazi sa pasošem u ladici. Dodatno je tome možda doprinijela i činjenica što je većinom isti profil studenata uživao ove stipendije, pri čemu ne mislim na meritornost.

Dolazak pape i saradnja sa izraelskim režimskim institucijama

KU Leuven je skraćenica za Katolički univerzitet u Leuvenu, Belgija. Osnovan 1425, najstariji univerzitet u Belgiji, smješten u gradu Leuvenu u kojem trećina stanovnika pripada studentskoj populaciji (blizu 65 hiljada studenata, od kojih nešto više od 15000 međunarodnih, a 4039 ih je na doktoratu). Zauzima 43. poziciju generalno na Times Higher Education svjetskoj rang listi za 2024. godinu, a sa humanističkim naukama je na 21. mjestu u svijetu. Premda katolički po teologiji i naslijeđu, KU Leuven djeluje nezavisno od Crkve. Prve studentice su na ovaj univerzitet upisane 1920. godine, njih 39 od ukupno 3000 studenata, smještene u Atrecht Collegeu i Sint-Geertrui opatiji pod budnim okom časnih sestara. Izlazak vani nije bio dopušten nakon 07:00; kafići i restorani bili su im zabranjeni. Mladići i djevojke sjedili su razdvojeni u amfiteatrima (mladići na vrhu, ispred njih svećenici i časne sestre, i skroz naprijed djevojke). Sto godina kasnije, studentice su na KU Leuven većina: one danas čine 52% studentske populacije. Ovdje je bukvalno jedan sataraš: rasa, boja, jezika, nacija, svjetonazora, vjera. Meni se čini da među stranim studentima prednjače Japanci.

Krajem septembra papa Franjo je posjetio KU Leuven povodom obilježavanja 600-te godišnjice. Netom prije toga je teološki fakultet objavio otvoreno pismo o svojoj ulozi u životu akademije, društva i Crkve:

Počnimo s razotkrivanjem općeg mjesta nerazumijevanja: teologija kao naučna disciplina nije trbuhozborac Crkve ništa više nego što je, primjera radi, ekonomija kao nauka produžena ruka tržišne ekonomije ili kao što farmaceutska nauka služi farmaceutskoj industriji. Naprotiv, Fakultet teologije i religijskih studija nastoji da kritički gleda na religiju, vjeru i Crkvu kroz naučne uvide. To znači da teolozi ne ponavljaju jednostavno stavove religijskih autoriteta, već ih podvrgavaju temeljitom istraživanju i kritičkoj analizi.

Štaviše, ovaj kritički pristup je od suštinskog značaja za integritet same discipline. Teolog proučava vjerska uvjerenja, prakse, tekstove i institucije s poštovanjem prema vjerskim tradicijama, ali ne smije ostati slijep na njihove slabosti ili moguće negativne efekte.

Nadalje, u ovom kontekstu, vrlo je važno naglasiti da unutar same akademske teologije, upravo zbog ovog kritičkog pristupa, intrinzična je široka raznolikost glasova. Ova interna pluralnost jedna je od prednosti discipline. Različite teološke struje, metodologije i perspektive stvaraju bogat i dinamičan akademski pejzaž. Ova raznolikost omogućava teolozima da pristupe složenim vjerskim i društvenim pitanjima iz različitih perspektiva, što dovodi do dubljeg i nijansiranijeg razumijevanja.

Naglasak na kritičkom pristupu izbija iz gotovo svakog ćoška fakulteta, što zgrade što digitalne  platforme, pa se nije ni čuditi ovom pismu “teologije oslobođenja”. Ona je, prema Goranu Staniću, u stanju senzibilizirati vjernike i širu javnost za onu drugu stranu Katoličke crkve, onu koja se nalazi daleko od evropskog i zapadnjačkog elitizma, koja na favelama i slamovima još čuva dostojanstvo svog poziva i potlačenog naroda. U tom smislu i Wael Hallaq, kada spominje uzornu pravednost muslimanskih sudova kroz historiju, govori o društvenoj pravičnosti koja je zahtijevala da se moralu slabih i neprivilegiranih posveti nimalo manja pažnja od one koja se pripisuje bogatima i moćnima. Ovo je bila glavna briga stoljećima duge dokazane prakse muslimanskih sudova u kojoj su seljaci gotovo uvijek dobijali sporove protiv svojih ugnjetavačkih gospodara, i gdje su Jevreji i kršćani često nadvladavali na sudu ne samo muslimanske poslovne partnere i susjede, već i ništa manje moćne ličnosti od samog pokrajinskog guvernera.

Prilikom ove posjete, papa Franjo je kao simbol jedne autoritativne institucije i uživo primio dosta prigovora: o potčinjavanju žena kroz povijest Crkve, neravnopravnošću žena i muškaraca, prevenciji i kažnjavanju svećeničkih zlostavljanja, povodljivosti “slatkoj retorici ruskog režima”, crkvenom klerikalizmu itd. Hijerahijska ljestvica sa koje su kritike stizale protezala se od nivoa rektora do nivoa BA studenata. Studenti su neke njegove stavove okarakterizirali kao “determinističke i reduktivne”. No, u jednakoj mjeri i drugi simbol Crkve – KU Lueven – trenutno podnosi sve žešću i studentsku i profesorsku kritiku zbog kontinuirane saradnje sa institucijama izraelskog genocidnog režima. Primjer koji ću navesti najbolje ilustrira ono čemu ovaj univerzitet, po mom mišljenju, najviše duguje svoj uspjeh: to da, ako želiš, smiješ najnormalnije ušetati u zgradu fakulteta sa arefatkom oko vrata, bez da će te iko za to sankcionirati ili pozvati na odgovornost, u mom slučaju ni čudno pogledati, naprotiv. Da spomenem i to da je istraživački odjel MoSa (History of Modernity and Society) organizirao čitavu seriju seminara posvećenih palestinskom pitanju, od kojih jedan koji će se održati krajem novembra nosi naslov “Konjunkture solidarnosti: stvaranje globalne Palestine”.

Ovo spominjem u kontekstu fokusa na konstruktivnu, kritičku i oštru recepciju koja je zaštitni znak svake katedre humanističkog i društvenog usmjerenja pri ovom univerzitetu, i generalno pri svakom onom koji ima nešto da ponudi.

(Jednom kad sam se vraćala s fakulteta kući, na trgu u neposrednoj blizini na kojem je smještena i glavna univerzitetska biblioteka održavala se vojnička smotra. Bilo je puno svijeta, vojnici pod konac poredani, muk. Najednom, začu se urlik: “Shame on you! Free Palestine!”, i tako tri-četiri puta. “Shaaame on youuuu, free Palestiiiine”, “Shaaame on youuuuuu, free Palestiiiine”. Bio je to motociklista koji je naletio onom cestom ispred ulaza u biblioteku; toliko mi je žao što mu nisam uspjela vidjeti lice.)

Otkud ja ovdje & Reforma visokog obrazovanja IZ

Kao djevojka od trideset pet godina, sa nula godina radnog staža, jedanaest godina na birou, sudbine takve da me posao vjeroučiteljice zapadne jedino ako budem te (ne)sreće da redovna vjeroučiteljica ode na bolovanje i to i tada ako me se zenički glavni imam sjeti, sa “pesimizmom uma i optimizmom volje” i nisam baš imala izbora osim da, pomirena sa kaderom, uživam kao i ostali penzioneri u mom rodnom selu, godinama već: malo kuća, malo džamija, malo knjiga, malo mahala, malo serije. Nemam ovdje prostora da iznesem svu potrebnu pareziju na objašnjavanje razloga ove moje nasilne mirovine.

Ja stvarno vjerujem da tema disertacije sama nađe svog kandidata; takav je slučaj i sa mnom. Međutim, ja svojoj nisam dorasla kada je riječ o arapskom jeziku, tako sam barem mislila. Zato sam se javila prof. dr. Aidu Smajiću, prodekanu za međunarodnu saradnju Fakulteta, pitajući za stipendije koje bi mi omogućile duži boravak u nekoj arapskoj zemlji i koliko-toliko iskustvo živog arapskog. Najviše što je profesor tu mogao učiniti jest da me predloži kao drugog kandidata za katarsku stipendiju, jer Katedra za filologiju Kur’ana ciklično po smjerovima čitavu godinu priprema i šalje jednog studenta po svom izboru. Dosad su to uvijek bili BA studenti. Pošto u moj vakat ove stipendije nije bilo, potajno sam se nadala da će ovi iz Katara prihvatiti dvoje nominiranih sa FIN-a sa različitih studijskih ciklusa (ja sam bila drugi kandidat, prvi je Harun Patković sa prvog ciklusa). Ishod je bio takav da sam se Kataru mogla približiti samo u slučaju da Harun odustane, a on je naravno ostao pri zdravoj pameti i sad uživa tamo u Dohi. Kao alternativu, profesor Smajić mi je predložio odlazak na KU Leuven. Svakako da sam to prihvatila i, nakon zoom sastanka sa prof. dr. Umarom Ryadom, šefom Odsjeka za arabistiku i islamistiku na KU Leuven, mobilnost je zvanično odobrena, i to u formi obuke/radne prakse (traineeship/work placement). Ova praksa podrazumijeva moje učešće u jednom projektu sa Brillom a koji je vezan za naučno uređivanje i publiciranje neobjavljenih radova iz kur’anske hermeneutike. Profesor Ryad mi je mentor, a partneri na ovom projektu su prof. dr. Gerard Wiegers i prof. dr. Carool Kersten. Kada sam po dolasku profesoru Ryadu spomenula kako sam prvobitno tragala za stipendijama za arapski, on mi je predložio da pohađam časove Akademskog arapskog kod profesorice Sarae Saleh, Sirijke. Ali, budući da na KU Leuven boravim po osnovu ugovora o radnoj praksi, to mi se ništa neće računati. Uglavnom, sad svakog utorka imam dva sata akademskog arapskog, a nakon toga sedam sati konverzacijskog u CLT-u (centru za učenje stranih jezika) pri KU Leuven, pola predaje profesorica Holanđanka, a pola profesor Sirijac.

Dakle, ja ovdje oficijelno boravim kao saradnik na ovom gore navedenom projektu, ovu akademsku godinu, u svojstvu studentice trećeg ciklusa studija na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Imam sama svoj kabinet na zadnjem, sedmom spratu, gdje je smješten Odsjek za arabistiku i islamistiku. Ali, ne na spomenutom Fakultetu teologije i religijskih studija, nego na Faculty of Arts, što je najsličnije našem Filozofskom. Ovo naglašavam jer demonstrira načine proučavanja islamske teologije na zapadnim univerzitetima, gdje se nastava i istraživanje klasificiraju u dvije kategorije: prva je islamske studije (Islamic Studies), a druga bogoslovlje (Divinity). Time se podrobnije bavila Claire Gallien koja u svom članku objašnjava kako se, kada je riječ o prvoj kategoriji, “islam pretežno smatra kulturnim fenomenom i proučava se kao takav”, dok se u drugoj “islamska teologija de facto razumijeva kao islamska spekulativna teologija (kalam)”. Ona zaključuje kako je u oba ova slučaja proučavanje islamske teologije značajno suženo jer “sekularna verzija kršćanskog epistemičkog okvira dominira proučavanjem islamske teologije na Zapadu i bavi se pitanjima vezanim za njeno apliciranje na polje islamske teologije”, što u konačnici dovodi do njenog parcijaliziranog i iskrivljenog predstavljanja.

U toku je reforma visokog obrazovanja Islamske zajednice. Prema tekstu objavljenom u predzadnjem broju Preporoda autora dr. Ekrema Tucakovića, voditelja Odjela za visoko obrazovanje u Upravi za obrazovanje i nauku Rijaseta IZ, ovom se reformom nastoji ispuniti “nasušna potreba” da Fakultet islamskih nauka bude “učilište takvog ranga” i da “mora biti bosanski ili evropski Al-Azhar u najboljim azharovskim obrazovnim tradicijama i dostignućima i biti islamska obrazovna i akademska avangarda u ovom dijelu svijeta”:

U učilištu s takvom vizijom, glavno usmjerenje jeste na visokom, akademskom i teorijskom proučavanju fundamentalnih islamskih disciplina u čvrstom srazu s potrebama Islamske zajednice i svakodnevnog života muslimana. Konkretnije kazano, u njemu se temeljito i svestrano proučavaju one islamske discipline koje se označavaju temeljnim, fundamentalnim (…). One su fundamenalne i stoga što uzimaju u obzir cjelinu i kontinuitet islamskog znanja i mišljenja, integriraju klasiku u savremenost i savremenost u klasiku. Druge islamske discipline novijeg datuma u njih se ucjepljuju ili iz njih deriviraju i na taj način zadobijaju vjerodostojnost, akademski i znanstveni legitimitet.

(…)

Pored toga što bi Fakultet islamskih nauka bio žarište i istjecište svježe, društveno relevantne islamske misli, u tom misaonom grotlu i varničenju kovali bi se pobožni imami i muderrisi, ustrajni istraživači, nesalomljivi intelektualci i alimi s temeljitim uvidima u život i potrebe muslimanske zajednice. (E. T.)

U širem smislu, ovo je otprilike nešto prema čemu Gallienina kritika proučavanja islamske teologije na Zapadu teži. Ovaj njen nedavno objavljeni članak samo je još jedan u nizu pokušaja “dekoloniziranja muslimanskog uma” i “dekoloniziranja kur’anskih studija” kako bi se ispravilo zadano (default) i restriktivno uvažavanje dometa islamske teologije u savremenim akademskim studijama na Zapadu. Time bi se otvorio prostor u kojem se islamska teologija može priznati i analizirati na obuhvatnije načine vlastite epistemičke i iskustvene stvarnosti. Ambicije koje se imaju sa reformom visokog obrazovanja Islamske zajednice komplementarne su ovom tzv. emičkom pristupu islamskoj epistemologiji.

Da ova reforma ne bude samo “obsceni suplement” u kojem žedan vidi vodu ali kad do njega dođe, ništa ne nađe, ja mislim da je obavezno uvođenje predmeta diskurzivnog mišljenja na svakom ciklusu studija. Neko će reći pa dobro, to se valjda nešto što se u univerzitetskom obrazovanju a priori podrazumijeva, ili da to reificirano već imamo u islamskoj filozofiji (i imamo u određenoj mjeri), ali ovdje najprije mislim na uvođenje mantiqa (logike) i lingvistike kao zasebnih predmeta. U Knjizi znanja Gazali tvrdi da je logika nezamjenjivo oruđe kelama kojeg on smatra farzi-kifajom. Zamjerao je svojim savremenicima što zanemaruju farzi kifaje i neopravdano naglašavaju jurisprudenciju, čime nije nalazio ništa kontradiktorno svojoj odbrani vjersko-intelektualne podjele nauka. Konzistentan u stavu kako je logika jedna od filozofskih disciplina, Gazali s druge strane u kategoriju vjerskog znanja uključuje lingvističke nauke koje on posmatra uglavnom kao instrumente vjerskog znanja (pri čemu se njegova nauka o jeziku odnosi na arapski). Farabi ide još dalje u naglašavanju važnosti lingvistike koja je po njegovom mišljenju oruđe svih nauka. U svojoj vjersko-intelektualnoj klasifikaciji nauka, Farabi lingvistiku nabraja kao samostalnu kategoriju čije su podjele zasnovane na anatomiji samog ljudskog jezika, a ne samo arapskog. Ili, ne moramo ići toliko daleko: za savremenu islamsku etičku paradigmu kod živog marokanskog mislioca Taha Abdu  rrahmana centralna je ideja filozofija jezika. On je skovao termin fiqh al-falsafa kojim opisuje zahtjev za lingvističkim temeljem u filozofijskoj obnovi arapsko-islamskog svijeta.

Uvođenje ovih predmeta je, po mom mišljenju, od krucijalne važnosti za ostvarenje zadatih ciljeva reforme visokog obrazovanja Islamske zajednice. To posebno važi za ove fakultete mimo FIN-a, kako bi izmakli usporedbi sa javnim servisima za snishodljivo i slatkorječivo međusobno dodjeljivanje akolada prema kriteriju proporcionalnog ostvarenja lične koristi, u najprimitivnijem značenju tog pojma. Uostalom, mišljenje koje nije kritičko i nije mišljenje. To je nešto što se u svijetu podrazumijeva pri svim institucijama koje imaju nešto za reći. Ovdje ću samo navesti primjer časopisa Centra za postnormalne politike i studije budućnosti čiji je glavni urednik Ziauddin Sardar, a koji nosi naslov Critical Muslim.

Šta mi se najviše sviđa?

Prvo (يا ايها الذين امنو اوفو بالعقود), to što još ni jedan jedini put nikog nisam morala milion puta podsjećati na ono što mu je u opisu posla. Oni bi to ja mislim doživjeli kao ličnu sramotu i samoponiženje, isto kao i to da ne odgovore na email, ma koliko visoko bili rangirani. Opet ću se poslužiti jednim ilustrativnim primjerom: profesor Ryad je boravio u Egiptu u okviru svog sabbatical odsustva s posla. Automatski email koji je tih dana stizao s njegove adrese bio je ovakvog sadržaja:

Drage kolege,

Usljed ograničenog pristupa internetu, neću biti u mogućnosti odmah odgovoriti. Hvala vam za razumijevanje.

Srdačno,

Amr Ryad

Drugo (وليتلطف), što su neusiljeno uljudni. Gotovo svi sa sedmog sprata su me posjetili u kabinetu i lično izrazili dobrodošlicu na njihov odsjek. Po prvi put u životu sam se osjećala kao da mi nije zanimanje student. Dr. Anna Boeles Rowland iz Ureda za međunarodnu saradnju čak mi je dala i poklon u znak dobrodošlice.

Treće (و لا تمشی فی الارض مرحا), što su jednostavni. Samo sam jednog starog profesora vidjela u kravati i full odijelu, jedanput. I na ulici se rijetko sretnu kravataši. Isto je stanje kada je riječ o cipelama na petu ili imalo naglašenoj šminci kod žena, ili bilo čega što bi odavalo ma koju vrstu ekstravagancije.

Četvrto (قال الذي عنده علم من الكتاب أنا آتيك به قبل أن يرتد إليك طرفك), što email sa univerzitetskom domenom čini čuda kada je riječ o pristupu istraživačkim bazama i katalozima, kao i člancima koji nemaju otvoreni pristup, inače bi se to debelo plaćalo. Super pa je i sarajevski univerzitet dio Resilience projekta istraživačke infrastrukture, tako ćemo valjda koliko-toliko biti dio ove globalne mreže.

Peto (والذين جاهدوا فينا لنهدينهم سبلنا), što se svi doktorati brane na engleskom. Ja sam to vidjela na oglasnoj tabli; ne znam da li su i disertacije pisane na engleskom.

Šesto (سيروا فيها ليالي وأياما آمنين), što oni na mobilnost gledaju kao na nešto što je bazično za svakog ko je na bilo koji način dio akademskog svijeta, dok se kod nas i dalje gleda kao da je to nešto vau. Ima puno praznih kabineta čiji su profesori sad u Americi ili Japanu. MA studenti moraju jedan semestar provesti mimo matičnog univerziteta: oni prije odlaska na neki od stranih fakulteta sa kojima KU Leuven ima ugovor o saradnji dobiju po hiljadu eura, a dalje se snalaze kako znaju i umiju jer ovaj iznos u većini slučajeva nije dovoljan da pokrije sve troškove mobilnosti. Imaju i neke angažmane po zatvorima i migrantskim centrima i čini mi se da tako zarade novac potreban za ovo, ali nisam dokraja sigurna da im to nije alternativa ako ne uspiju otići vani. Možda ne bi bilo loše da i naš Fakultet ovo uvede kao obavezu, a ne da redovno objavljuje konkurse za razmjenu na koje se niko ne prijavi. Ovo bi pogotovo trebalo biti pod moranje za dobitnike znački, pa i asistente, naročito njih. Jedino tako neće biti merkantilizirani uskogrudi “intelektualci”, ma koliko se zavaravali da ima drugačijeg puta za stjecanje humanističkih ili prosvjetiteljskih ideala po kojima obrazovanje služi za izgradnju cjelovitog čovjeka. Lijepo kaže Gazali u Risali-ledunijji: “Učenje nije ništa drugo do vraćanje duše njenoj suštini i izvođenje onoga što je unutar nje u stvarnost, tragajući za upotpunjenjem njene suštine i postizanjem njene radosti”. Možda je to najbolje objasnio Boris Buden u svojim Barikadama, kada govori o stvarima koje definiraju intelektualca, kao što su “angažman za javne interese, za povrijeđena prava i potisnute istine; kritički refleksivna distanca spram vlastitog identiteta, kulturnog naslijeđa i društvenih institucija; (…) sustavno poticanje kulture proturječja; otvorenost prema fenomenima masovne kulture, kao i stalno dovođenje u pitanje vlastite elitne pozicije…”. Valjda zato ovdje oni ne vide ništa čudno, a kamoli skandalozno, u tome da student u prepunom auditorijumu ukaže simbolu najvišeg autoriteta univerzitetskog osnivača da je baš na njegovom fakultetu naučio da “nema te dogme, svećenika, biskupa, pape ili patrijarha koje ne smijemo propitivati”, da mu prigovori za “repetitivne izjave ispražnjene od značenja”, te da čak ni taj isti fakultet nije imun na kontinuirane studentske osude, npr. oko saradnje sa institucijama izraelskog genocidnog režima.

Sedmo (فقولا له قولا لينا), što u silabusu ima čak predmet Egipatski arapski.

Osmo (تود لو ان بينها وبينه امدا بعيدا), što nema nijedan pedagoški predmet ni na BA ni na MA ciklusu.

Deveto (ولا تلقوا بایدیکم الی التهلکة), što sam skontala da sam bila prestroga prema sebi kada je riječ o arapskom. Kaže profesor Arjan Post kako ima puno stručnjaka islamskog naučnog usmjerenja koji slabo govore arapski, i da to nimalo nije za osudu.

Šta mi se ne sviđa?

Skupoća. Paprige roge su 9 eura. I još, puno mi fale ezani.

(IIN Preporod)