Muftija Porić za časopis "Delo": Moramo razgovarati, moramo tražiti zajednički nazivnik

Islamska zajednica u Sloveniji prešla je put od trideset godina. To je rastuća i vitalna zajednica koja se želi integrirati u slovensko društveno okruženje kroz suživot i aktivno učešće u međukulturnom, međureligijskom i međuljudskom dijalogu. O aspektima ovog procesa, o islamu i svjetskim mirovnim procesima, razgovarali smo sa predsjednikom Mešihata Islamske zajednice i muftijom Nevzetom Porićem.

Razgovarao: Janez Markeš

Mešihat u Sloveniji obilježava tridesetu godišnjicu postojanja. Što vam to znači? 

Trideseta godišnjica Mešihata Islamske zajednice u Republici Sloveniji važna je prekretnica za muslimane i našu Zajednicu u stoljetnoj historiji, u kojoj smo dio slovenskog društva i okruženja. Prije sto godina, u Logu pod Mangartom, postavljena je džamija za potrebe bošnjačkih vojnika koji su se borili na Soškom frontu.

Prije trideset godina započeli smo samostalni put. Slično kao Slovenija 1991. godine, osamostalili smo se i u nezavisnoj Sloveniji počeli se administrativno organizirati. Na taj način smo svoju Zajednicu postavili na noge i počeli razmišljati o sebi i svom napretku. U trideset godina doživjeli smo uspone i padove, a u posljednjih deset godina došlo je do velikog napretka. Izgradili smo džamiju, koja je naše najveće postignuće. No, Zajednica je napredovala i duhovno. Počeli smo se baviti projektima koji je jačaju. Infrastruktura bez ljudi, ne znači ništa. Počeli smo se baviti čovjekom – vjernicima, počeli smo nuditi dobre obrazovne i kulturne programe i na taj način smo počeli graditi Zajednicu u pravom smislu.

Trideseta godišnjica je, dakle, prekretnica, tačka na kojoj smo se osvrnuli u prošlost, vidjeli što smo postigli, na vlastitim greškama se nešto naučili, prisjetili smo se ljudi koji su važni za razvoj Zajednice. Sada gledamo u budućnost i idemo prema novim izazovima, postignućima i uspjesima.

Dakle, radi se za jednu od rijetkih rastućih vjerskih zajednica. Ako se ne varam, u ovom trenutku u Sloveniji živi oko pet posto muslimana, gotovo 100.000? 

Da, posljednji popis stanovništva, koji je izvršen 2002. godine, zabilježio je oko 47.000 muslimana u Sloveniji. Popisi su potom ukinuti i sada pratimo podatke Ministarstva unutrašnjih poslova. Samo na ambasadi u Sarajevu, Slovenija izdaje hiljade radnih dozvola, svake godine oko 30.000. Istina, nisu svi Bošnjaci, dakle muslimani, ali ako ih je od toga samo pola i ako uzmemo razdoblje od deset godina, dolazimo do velikog broja. U to nisu uračunati muslimani iz Sjeverne Makedonije i Kosova. 

Mislim, dakle, da je postotak koji ste spomenuli realan. Svi muslimani, naravno, ne dolaze odmah u Zajednicu. Potrebno im je nešto vremena da se organiziraju, da urede egzistenciju, stanovanje, a zatim dolazi na red Zajednica. Roditelji, koji imaju malu djecu, dolaze mnogo ranije, jer žele odgajati svoju djecu na način na koji su i sami odgajani. Žele im dati vjerski identitet, a to im u našoj Zajednici omogućavamo. U cijeloj Sloveniji imamo 3.200 djece upisane na vjersku pouku. Vikendima dolaze u Zajednicu i proširuju svoje znanje. U septembru ove godine preveli smo udžbenik za vjersku pouku sa bosanskog na slovenski jezik. Štampali smo ga dvojezično. Mnoga djeca, posebno u prvoj triadi, slabo razumiju neki drugi jezik osim slovenskog. Osamdeset posto naših muallima (vjeroučitelja) predaje vjersku pouku na slovenskom jeziku. Prijevod udžbenika je naš doprinos međukulturnosti, suživotu i koegzistenciji.

Islam načelno nije vezan na jezik ili narodnost, on je univerzalan. Kao što ste spomenuli, imate posla s makedonskim, albanskim i drugim muslimanima. S druge strane, Islamska zajednica u Sloveniji vezana je za bosanski kontekst, ali svaki musliman, bez obzira na lokalno porijeklo, ima pristup obredima u Ljubljani.

Naš naziv Islamska zajednica u Republici Sloveniji dokazuje da Islamska zajednica nema nacionalni kontekst. Naša vrata su otvorena za svakoga. Tako je bilo oduvijek. Naša braća Albanci, iako u manjem broju, uvijek su bili članovi Islamske zajednice. Dakle, upravo prijevod udžbenika za vjeronauk doprinosi našem „unutrašnjem“ suživotu. Djeca albanskog porijekla ne razumiju bosanski jezik, ali razumiju slovenski, jer pohađaju slovenske škole. Imamo i muslimane iz Egipta, iako ih nije mnogo, kao i iz Turske, koji također pohađaju slovenske škole i odlično govore slovenski. S Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini imamo tradicionalnu povezanost, posebno sa vrhovnim poglavarom, koji predlaže muftiju. Na taj način prenosi dio svojih vjerskih ovlaštenja na tu osobu.

Hijerarhija je veoma važna. U Sloveniji na izborima biramo predsjednika Mešihata, što je administrativna funkcija, koja je ujedinjena u osobi koja obnaša funkciju muftije. Pravilo je da se sa Sarajevom, odnosno vrhovnim poglavarom, dogovorimo ko će biti ta osoba. Tada se istovremeno obavlja imenovanje muftije u Bosni i predsjednika Mešihata u Sloveniji.

U ovom slučaju to ste vi … 

Da. Uvijek se potpisujem kao predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Republici Sloveniji i kao muftija Nevzet Porić.

Koliko je u Sloveniji imama i koliko vjeroučnih mjesta?

U Sloveniji imamo osamnaest džemata, tj., objekata u kojima djeluje Islamska zajednica. U tim džematima su zaposlena dvadeset i dva imama i šest vjeroučiteljica, koje se nazivaju muallime. One podučavaju djecu i rade sa ženskim dijelom Zajednice. Predstavljaju takozvanu mehku moć, koja može učiniti mnogo. Naše žene u udruženju Zemzem su prodajom baklava i drugih slatkiša na Stritarjevoj ulici za dvanaest godina skupile su više od 150.000 eura za izgradnju ljubljanske džamije. Za žene imamo posebne programe, koje one same sprovode, raspravljajući i o osjetljivim pitanjima vere.

Islam se temelji na miru, ljubavi i poštovanju. Često smo čuli, pogotovu u medijima, da je islam teroristička religija koja ne poštuje čovjeka. To nije istina. Riječ islam potiče od riječi selam, koja znači mir. Korijen riječi s-l-m u arapskom jeziku čini i riječ islam i selam. Kada se pozdravljamo, kažemo: “Selam alejkum”, što znači: “Mir s vama”. To islam opredjeljuje kao religiju mira, koja poštuje čovjeka i brine se za ljudsko dostojanstvo.

Zanima me odnos islama prema temeljnim pitanjima civilizacije. Govorim prvenstveno o pitanju svjetskog mira. Kakav je, dakle, odnos između doktrine islama i svjetskog mira? 

Ako govorimo o miru u svijetu i situaciji u kojoj smo trenutno, islam može mnogo doprinijeti tome. Mi, muslimani u Sloveniji, mnogo puta smo to dokazali. Zalažemo se za mir, za poštivanje ljudskih prava. Kada čitamo svetu knjigu Kur’an, kada čitamo hadis, ono što je rekao poslanik Muhammed, možemo pronaći mnoge rečenice koje potiču čovjeka na mir i međusobno poštivanje, čak i prema drugim religijama. Mislim da je islam u proteklih trideset ili četrdeset godina zloupotrijebljen. Neki pojedinci su zloupotrijebili religiju za vlastite interese. Različitim postupcima su pokušali ostvariti svoje osobne ciljeve. To nije islam, to je nešto sasvim drugo, islam se temelji na miru, ljubavi i poštovanju. Islam se temelji na miru, ljubavi i poštovanju. Često smo čuli, pogotovu u medijima, da je islam teroristička religija koja ne poštuje čovjeka. To nije istina. Riječ islam potiče od riječi selam, koja znači mir. Korijen riječi s-l-m u arapskom jeziku čini i riječ islam i selam. Kada se pozdravljamo, kažemo: “Selam alejkum”, što znači: “Mir s vama”. To islam opredjeljuje kao religiju mira, koja poštuje čovjeka i brine se za ljudsko dostojanstvo.

U tom slučaju, ne biste imali problema se izraziti kritički o Hamasu u Palestini?

Ne. Protiv sam ubijanja civila, protiv sam terorizma, protiv sam bilo kakvog nasilja, bez obzira ko ga provodi, čak i ako je musliman. Protiv sam svakog nasilja protiv čovjeka ili čovječanstva. 

“Muslimani osjećaju bol Gaze. Ne možemo prihvatiti da se može ubiti 43.000 ljudi, svakog dana jedan ogroman razred djece, pred očima cijelog svijeta.”

Blizu smo tridesetoj godišnjici Srebrenice, gdje je srpska vojska 1995. godine u nekoliko dana ubila oko 8000 Bošnjaka. U ovom trenutku u Gazi se također odvija genocid, većinom nad Palestincima muslimanima. Kako vidite ovo razdoblje svjetske civilizacije? Kako jevrejsko-izraelski cionizam? Je li pomirenje uopće moguće? 

Pripadam narodu kojem je u Srebrenici učinjen genocid. To je bolno. Svake godine idem barem jednom u Srebrenicu. Ono što se danas događa u Gazi, bez obzira na to jesu li muslimani ili druge vjere, je neprihvatljivo. Kao muslimani imamo ummet, što znači zajednicu muslimana cijelog svijeta. Ummet je jedno tijelo. Ako je jedan organ u tijelu bolestan, to osjeća cijelo tijelo. Muslimani osjećaju bol Gaze. Ne možemo prihvatiti da se može ubiti 43.000 ljudi, svakog dana jedan ogroman razred djece, pred očima cijelog svijeta.

“Čudi me stav SAD-a, iznenađen sam. Zar Amerika nije uvijek zagovarala ljudske vrijednosti i demokraciju? Zašto ne zaustavi ovaj genocid, jer može to uraditi?”

To nikada nećemo prihvatiti, to nikada nećemo zaboraviti. Sve godine od 1947. ili 1967. pa nadalje bile su za muslimane bolne. Kada gledaš dio svog tijela koji živi u najvećem zatvoru na otvorenom, kada vidiš tu nepravdu i ne možeš ništa učiniti, to je stvarno bolno. Osuđujemo to što se događa u Gazi, u Izraelu. Izrael može biti vojno moćan, ali je moralno poražen. Izrael je već izgubio rat, cijeli svijet se zgraža nad onim što čini. Čudi me stav SAD-a, iznenađen sam. Zar Amerika nije uvijek zagovarala ljudske vrijednosti i demokraciju? Zašto ne zaustavi ovaj genocid, jer može to uraditi?

Izjave američkog predsjednika danas su potpuno drugačije od onih iz 1994. godine, kada je u kongresu govorio o Bosni. Tada je govorio da ljude u Bosni ubijaju samo zato što su muslimani. Kako ista osoba na drugoj funkciji 2024. godine može podržavati ubijanje ljudi u Gazi? Nepoštovanje međunarodnog prava je neprihvatljivo. Ne znam kada će se to završiti i šta možemo učiniti, ali su pogažene vrijednosti na kojima smo gradili prošlost, sadašnjost i budućnost. Zašto EU to dopušta?

Neki govore o sukobu civilizacija u vezi s religijama. Tu je bol muslimana, rekli ste. Bol zbog događanja u Gazi osjećaju i nemuslimani. Živimo u svijetu u kojem religije više nisu jedine koje se izjašnjavaju o ljudskim pravima. One su dobile kanonski status, ali su u krizi. Koliko imaju monoteističke religije, ne samo islam, već i kršćanstvo i judaizam, sposobnosti i kompetencije govoriti o pitanjima svjetskih društvenih uređenja i mira? Jesu li velike religije još uvijek sposobne i kompetentne govoriti o pitanjima identiteta, istine i mira?

Dvadeseto stoljeće je religiju izbacilo iz središta zbivanja. Sveto je potisnuto na rub hijerarhijskih vrijednosti. Ništa više nije sveto. To najviše vrijedi za društva koja su već završila proces sekularizacije. Pojavila su se bioetička pitanja reproduktivne medicine, eutanazije itd. Na ta pitanja bez religije nema odgovora. Čak i u zapadnim državama čuju se brojne inicijative da se dijalog s religijama ponovno započne. Moramo biti svjesni da je govor o religiji govor o moralu i etici. Oboje smo, nažalost, izgubili, a to se može vidjeti upravo na primjeru genocida koji se događa u Palestini. Islam se temelji na etičkim vrijednostima, jednako kao i judaizam i kršćanstvo. Moramo govoriti o elementarnoj čovječnosti koja se temelji na Božijoj riječi i volji. Dok se ne vratimo u to ishodište, bit će veoma teško.

U Gazi se ne radi o religiji, radi se o politici. Kada gledam izvještaje o protestima u Izraelu, smeta mi što imaju samo jedan zahtjev: da se vrate taoci koje je uzeo Hamas. Ne protestuju za zaustavljanje rata. To me žalosti, jer znam da postoji mnogo Jevreja u svijetu koji se ne slažu s političkom ideologijom trenutne izraelske vlasti, ali se njihov glas, nažalost, ne čuje.

Malo dublje pitanje. Religije ste locirali kao sjedište i izvor morala i etike, uključujući društvene aspekte. Na Zapadu je tokom prosvjetljenstva pristup individualizaciji čovjeka s jedne strane i općim moralnim vrijednostima, koje su postale dio kanona temeljnih ljudskih prava. Individualno načelo ovdje je vrlo jasno. Moje tijelo, moj izbor u vezi sa ženama i abortusom, te kod eutanazije, ljudi stavljaju vlastitu slobodu iznad zapovijedi živjeti vlastiti život. Mnogi ne žele umrijeti bez dostojanstva, koje im oduzima teška bolest itd. Moderni čovjek želi reći da o tome neće odlučivati religija, već on sam… Kako vidite ovaj sukob mandata?

To je teško pitanje i pitanje etike. Mi kao vjernici vjerujemo da je čovjekov život dar Božiji. Po mom uvjerenju, vlasnik života je isključivo Bog. On daje život i On ga uzima. Pitanje je i u kojim okolnostima neko donosi odluku o eutanaziji, o završetku svog života. Da li tu odluku donosi u vrijeme dok je zdrav ili pod pritiskom teških okolnosti, možda čak i pod utjecajem nekog trećeg? Pitanje je i realizacija eutanazije. Ako nekome daš sredstvo za okončanje života, to je ubistvo. U Sloveniji i drugdje bismo trebali postići širi društveni konsenzus o tome. 

Vjerske zajednice smo društveni korektiv koji mora upozoravati na te stvari i govoriti o vrijednostima. O tome također govorimo, naglašavamo da je život vrijednost. U našem vjerovanju to se nikada neće promijeniti. To ne možemo promijeniti, jer se radi o daru koji je Bog dao svakom čovjeku. Treba pustiti da život teče svojom prirodnom putanjom i da se tako i završi. 

Dakle, nalazimo se u paradoksu. Jerusalem je mjesto, simbolično i sveto, sjedište i raskrižje tri najveće monoteističke religije: judaizma, kršćanstva i islama. Sve tri govore o ljubavi i miru. Ipak, u ime mira već su u 11. stoljeću počeli križarski ratovi, a sada se u ime judaizma događa genocid u Gazi, dok se u suvremenom terorizmu protagonisti neprestano pozivaju na Allaha. Kako riješiti ta proturječna stanja?

U historiji možemo vidjeti kako je drugi halifa Omer došao u Jerusalem u miru. Predao je ključ grada i surađivao s ljudima različitih vjerovanja. Sve ratove koje spominjete predstavljaju zloupotrebu religije za političke, privatne i slične svrhe. Ljudi se međusobno ubijaju, ali to je u suprotnosti s učenjem religija. Smatram da judaizam, kršćanstvo i islam zagovaraju ljubav, mir i međusobno poštovanje. Ubistvo je plod čovjeka, ne potječe iz Božje zapovijedi. Ko se pri ubijanju poziva na bilo koju religiju, griješi.

Netanjahu se poziva na Stari zavjet i Makabejce. U SAD-u, gdje Jevreji kroz pokret “Ne u moje ime” protestiraju protiv rata u Gazi i za prava Palestinaca, to se smatra sekularnim, a ne vjerskim pokretom. Gdje se religija jača, čini se, postaje mnogo totalitarnija, tako je u judaizmu, u kršćanstvu, katolicizmu i protestantizmu, takve inicijative su išle u ruke laičnim vlastima, ne znam kako će to biti u islamu… U čemu vidite mogućnost za budućnost religija?

Religijski pluralizam je plod Uzvišenog Boga. Da je Bog želio stvoriti bi nas u jednoj vjeri. Božija volja je da nas je stvorio različite. Pustio nas je da se sami organiziramo, da surađujemo, da se međusobno poštujemo. Međureligijski dijalog je nužan, posebno u savremenom društvu. Ako budemo razgovarali, lakše ćemo doći do rješenja. Različitost je veoma važna. Kada govorimo o suradnji, nemam pravo objašnjavati ispravnost naše teologije predstavniku druge vjerske zajednice i on ne treba to raditi. Moramo razgovarati o zajedničkim pitanjima. Moramo tražiti zajednički nazivnik.

To je u moralnom kodeksu?

Da. To je etika, to su vrijednosti. Ako pronađemo zajedničku riječ u vezi s tim, daleko ćemo stići. Međureligijske konflikte, koji su karakteristični za povijest, ne možemo prihvatiti kao nešto dobro. Posebno u 21. stoljeću moramo osigurati mir, suživot, međusobno razumijevanje. 

Dakle, jeste li protiv svakog vjerskog ekspanzionizma, bilo islamskog ili neke druge religije? 

Svakako. Bog nas je stvorio onakvima kakvi jesmo, i trebamo iskoristiti vrijeme i prostor u kojem živimo i naći svoje mjesto pod suncem. 

U islamu me impresionira poštovanje koje pripadnici, za razliku od drugih već pomalo sekulariziranih vjerovanja, zbog razvoja civilizacije, možda, pokazuju nevjerojatno duboku pripadnost i uvjerenja. Čini se da post ima veliki značaj u islamu… 

To je tačno. Post je za svakog muslimana nešto posebno. Bog kaže da je post njegov i da za takve vjernike priprema posebnu nagradu. Ljudi se na taj način predaju Uzvišenom Bogu. Islamsko vjerovanje za mene znači potpunu predanost Uzvišenom Bogu. Ako prihvatiš islam kao vjeru, prihvataš ono što Bog zapovijeda kroz Kur’an. Na taj način se predaješ volji uzvišenog Boga. Ako se vratimo u Palestinu, u Gazu. Oni su nam svima inspiracija. Zašto? Tamo su srušene džamije, ali vjernici u vrijeme ramazana mole pred njima. Nisu izgubili nadu, još uvijek vjeruju u Boga. To vidimo i kod djece iz Gaze koja su došla u Sloveniju. Naši volonteri provode vrijeme s njima. Traže da im dođu i imami, da zajedno uče Kur’an. Bez obzira na to što im se dogodilo, oni se i dalje mole Bogu. Oni su inspiracija, a njihov osobni odnos s Bogom je izuzetno snažan. Put do uzvišenog Boga je za svakog vjernika uvijek otvoren.

Što taj odnos čini tako moćnim? 

U našem vjerovanju jedno od pravila jeste da Bog sve vidi, sve čuje i da se sve događa po Božjoj volji. Uvijek si svjestan da te Bog promatra. Muslimani vjeruju da na ramenima nosimo dva anđela, zovemo ih meleci, koji zapisuju. Onaj koji je s lijeve strane zapisuje loša djela, a onaj s desne dobra. Kada na Sudnjem danu dođemo pred Uzvišenog Boga, bit će nam uručena knjiga u kojoj će sve biti zapisano. Tada nećemo moći ništa mijenjati. Naše ruke će svjedočiti o tome šta smo činili, a noge gdje su hodale. Ta svijest daje stvarima ozbiljnost i jača našu vjeru u Boga.

Osnova je dakle i u vjeri da je Muhammed Božiji poslanik. O tome se ne raspravlja? 

On je bio običan čovjek koji je u četrdesetoj godini života dobio Objavu. Primao je Objavu dvadeset i tri godine. Umro je u šezdeset i trećoj godini. U tom periodu je bio objavljen Kuran. Kada je primao Objavu, diktirao je to svojim pisarima. Danas imamo redoslijed sura i ajeta u Kur’anu, upravo onako kako su raspoređeni. Dakle, Kur’an, odnosno Božija Riječ, i hadis, odnosno ono što je rekao poslanik Muhammed, su dva izvora islama. Odnos muslimana prema poslaniku Muhammedu je uvijek pun poštovanja i ljubavi. Uistinu, cijeli život muslimana organiziran je na temelju njegovog života i njegovog primjera. Pokušavamo ga oponašati i na taj način se približavati Bogu. On nas je naučio kako trebamo poštovati roditelje, rodbinu, komšije, prijatelje. Naučio nas je kako trebamo poštovati pripadnike drugih religija, kako s njima zajedno živjeti i sve drugo što okružuje muslimana i muslimanku kroz život. 

I to djeluje kao Božija norma? 

Da. Preko meleka Džibrila (anđela Gabrijela), primio je Kur’an. Bio je običan čovjek koji je primio Objavu. Bio je izabran od Uzvišenog Boga da prenese Njegovu Riječ ljudima, cijelome svijetu. Kur’an često potiče vjernike da poštuju poslanika Muhammeda i da ga uzmu kao uzor. „U Božijem Poslaniku imate divan uzor za onoga ko se nada Božijoj milosti i nagradi na onom svijetu, i onoga ko često misli na Boga,“ piše u Kuranu. 

Dopustite da postavim još nešto aktualno. Iz dubokog osobnog odnosa zaključujem da su pravila koja su navedena u Kur’anu, u surama, toliko obvezujuća da ih vjernici shvaćaju iznimno ozbiljno. Je li moguće da u tom faktičkom stanju postoji zahtjev, očekivanje da se i u Sloveniji urede groblja tako da je pokojnik s desne strane tijela okrenut prema Meki? Postoji li tu i očekivanje u vezi s prehranom bez svinjetine u školama? 

Hrana je veći problem nego ukopavanje mrtvih. Ovo drugo je samo jedan od propisa koji možemo uzeti u obzir. U Ljubljani, naprimjer, to pitanje nije riješeno. Umrli se pokopavaju po redu, među različitim drugim grobovima. Čuo sam da čak i katolička crkva razmišlja o ukidanju kremiranja. Kod muslimana je kremiranje zabranjeno. U nekim mjestima pitanje ukopa muslimana je već riješeno, naprimjer u Jesenicama, Mariboru, Celju, Kranju, Krškom itd. U Ljubljani nije, ali to je manji problem, jer to nije naređeno u Kur’anu. 

Međutim, zabrana svinjskog mesa jest. U Sloveniji smo ovo pitanje počeli rješavati analizom problema. Željeli smo ga predstaviti slovenskom školskom sistemu. Utvrdili smo da imamo ogromne poteškoće. Među našim roditeljima proveli smo anketu u kojoj je učestvovalo više od 1800 roditelja. Povjerili su nam svoja iskustva u vezi sa svinjetinom u vrtićima i osnovnim školama. Nažalost, danas dijete u školi ne može reći da ne jede svinjetinu i da mu trebaju osigurati drugačiji obrok. Ne govorim o halal standardu, govorim samo o obroku bez svinjetine, naprimjer, ako je salama svinjska, da dijete dobije pileću salamu. Pri pripremi analize utvrdili smo da se većina slovenskih škola ne drži Smjernica zdrave prehrane. U njima piše da se crveno meso u školama može servirati samo četiri puta mjesečno, a u praksi se to pravilo već krši na sedmičnoj razini. U školama se servira u prosjeku dva do tri puta sedmično.

Radi se dakle o standardu temeljnih ljudskih prava, koji s zdravstvenim potvrdom uživaju i djeca s posebnim potrebama ili zdravstvenim stanjima… Čak i za velike katoličke blagdane u školskim kuhinjama se poštuje post. Bi li unaprijed predstavljeni jelovnici pomogli? 

Unaprijed poznati jelovnik je vrlo važan. Prvo, želimo da se poštuju smjernice zdrave prehrane. Drugo, jelovnici bi trebali biti pravovremeno objavljeni, to jest u petak za sljedeću sedmicu, kako bi se roditelji mogli pripremiti. Treća stvar je da bi jelovnici trebali biti jasno napisani, da se vidi sastav hrane. Za nas je neprihvatljivo ako je hrenovka označena kao teleća, a sastoji se, naprimjer, od 20 posto svinjetine. Ne zahtijevamo da se svinjsko meso u školama ukine, pozdravljamo i praksu da se u vrtićima i osnovnim školama poštuje kršćanski Veliki petak, Pepelnica kao početak posta itd. Želimo samo da i naša djeca imaju izbor. Kao roditelji plaćamo obaveznu hranu. Zašto ne bismo imali izbora? Naravno, postoje i dobre prakse. Neke škole, čak i u Ljubljani, to poštuju. Na početku školskog godine roditeljima daju upitnik i uzimaju u obzir želje i primjedbe, dok neke škole o tome ne žele ništa čuti. Mislim da bi problem mogli riješiti već s malo dobre volje. 

Zašto se islamska zajednica, još jednom pitam, ne bi mogla prilagoditi takvoj prehrani? 

Jer je to doktrinalno pravilo zapisano u Kur’anu. To je stvar vjere i odnosa prema Bogu. 

Dakle, temelj temeljnih ljudskih prava, definiranih u Povelji UN-a? 

Pa i u slovenskom ustavu, koja omogućava vjersku slobodu i pripadnost bilo kojoj vjeri. Radi se o temeljnim civilizacijskim pitanjima. Ako to ne možemo urediti u 21. stoljeću, ne znam ima li uopće smisla baviti se drugim pitanjima. U nekim državama ove stvari se podrazumjevaju. 

Zaključujući ovaj razgovor, kako izgledaju planovi slovenskog Mešihata? 

Naša želja je štampati što više knjiga o islamu. Na slovenskom jeziku je o tome mnogo napisano, ali se radi o autorima stručnjacima, naprimjer orijentalistima, koji o islamu pišu na drugačiji, nevjerski način. Želimo graditi Zajednicu na način da ljudima pomažemo u razumijevanju naše vjere. Želja je pokrenuti prijevod Kur’ana na slovenski jezik, koji će biti pod okriljem Islamske zajednice. Radi se o zahtjevnom projektu, pripremit ćemo prijevod koji će se moći koristiti u vjerske svrhe, jer do sada imamo tri prijevoda koji to nisu, odnosno nisu službeni. Želimo nastaviti graditi Zajednicu poštovanja, razumijevanja i odgovornih članova Islamske zajednice, koji će, kao i dosad, doprinositi suživotu u našem okruženju i obogaćivati slovensko društvo. Želimo da zajedno s drugima „s ljubavlju“ brinemo za ovaj prekrasni kutak svijeta, koji se zove Slovenija.