Putovanje u Kraljevinu Švedsku sa Yugom 45 a

Piše: Mustafa Bećirović

Prije trideset i nešto godina uputio sam se u Švedsku i to s Yugom 45 a. To je vjerovatno jedna od najvećih pustolovina u tadašnjoj nam zajedničkoj državi Jugoslaviji.

Da bi se mlađim čitaocima predočila slika automobila Juge 45 a, dovoljna je informacija da se on izvozio u Ameriku i to mu je bila najjača referenca; ako mogu Amerikanci kupovati, ko smo mi da ga ne kupujemo. Međutim, nije se smjelo znati da to auto Amerikanci kupuju svojoj djeci kao igračke. Helem, ja sam ti sa tim Yugom zapuc'o u Kraljevinu Švedsku iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Moja najveća prednost u takvoj pustolovini bilo je potpuno neznanje o autima.

Dogurao sam do graničnog prelaza između Jugoslavije i Austrije, Ljubelj. U životu nisam vidio veće i opasnije krivine. Kad se popneš na vrh Ljubelja, imaš osjećaj da rukom možeš dodirnuti nebo. Negdje pri vrhu tog brda nešto mi je puklo u auto i otkačilo se. Nisam se imao gdje zaustaviti, jer ako je kočnica, odoh nazad i neće me ništa zaustaviti do Ljubljane. Sreća, bila je to kilometar sajla, ona je pukla i više nisam mogao znati kojom brzinom vozim, već onako, ofrlje.

Kada sam ušao u Austriju, to je bio raj na zemlji. Ima svega koliko god hoćeš: benzina, kahve kakve želiš, sirove i pržene, banana u ogromnim količinama. Time se u Jugoslaviji švercalo jer tih artikala nije bilo u legalnim trgovinama. Ovo su moja sjećanja iz trenutnog boravka u Švedskoj. Zamislite taj mali autić, Yugo 45 a, među hiljadama auta na njemačkom autoputu. Imao sam osjećaj da me komotno mogu staviti u gepek da im ne smetam. Najveća muka koju sam zadavao je vožnja na najsporijoj traci predviđenoj za teretna vozila. Samo što se iz srednje ubacim u krajnju desnu, odmah kamion iza mene zatrubi, a to znači da se sklonim. Tako sam ti ja, negdje iza ponoći, doguremo do Minhena.

Mi smo u Jugoslaviji vozački polagali nekoliko puta; ako instruktoru nisi dao lovu u strogoj diskreciji, ili ako nisi imao dobru vezu u komunističkoj nomenklaturi, mogao si padati i po deset puta. Uvijek padaš na vožnji, rijetko na testovima. U komisiji su uvijek dvojica, jedan je dobar, drugi je strog, pa haj' ti pogodi. Ja sam položio šesti put. Dobiješ vozačku ali pojma nemaš o pravilima vožnje na autoputu. Skrenem ti ja nekako na veliki parking kod Minhena da predahnem i odspavam, naravno u autu, i tamam kad sam se uparkirao, auto neće da se ugasi. Okretao ključ desno i lijevo, Yugo se ne gasi. Sreća, pa u svijetu uvijek nabasaš na nekog Bošnju majstora, pa ti on riješi trenutni problem.

Sutradan mi je taj Bošnjo našao nekog Švabu automehaničara koji je našao rješenje ugradnjom prekidača ispod haube. To je onaj prekidač kojim pališ i gasiš svjetlo u kući. Ta opravka me koštala 500 njemačkih maraka a Yugu sam platio 3.500 maraka u Kragujevcu. Ostalo mi je 250 maraka do Švedske i nazad. Ovaj Švabo se jako potrudio da naplati 500 maraka od međunarodnog osiguranja. Imao sam sve papire koji su bili uslov da možeš putovati u inostranstvo. Naravno, uplaćeno prilikom registracije. Čekao sam Švabu k'o ozeb'o sunce, uvjeren da će to naplatiti iz osiguranja na koje sam imao pravo.

Nakon pola sahata dolazi Švabo u svoju mehaničarsku radnju zajapuren od bijesa i kaže: "JUGOSLAVIJA KAPUT - JUGOSLAVIJA UMRLA! Ne plaća međunarodne obaveze i ti moraš platiti iz svog džepa!" Kontam da mu kažem: "Kad mi naplatiš i JA SAM KAPUT", ali ne umijem ništa da mu na njemačkom bleknem. Tek kada se odlučiš da turistički posjetiš svoje egistencijalne staze i bogaze, uvidiš koliko se svjetova sručilo u tvoj život. I pitaš se kako si uspio preživjeti. Valjda zato što si sve vrijeme držao glavu pognutu pred Bogom, a uzdignutu pred svijetom.

(Preporod.info)