Od petka do petka: Dr. Ahmed Hatunić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 30. augusta do 5. septembra 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše dr. Ahmed Hatunić, direktor Behram-begove medrese u Tuzli.

Petak, 30. augusta 2024.

Osvanuo je još jedan radni dan u kojem ćemo obaviti posljednje pripreme za početak nove školske u Behram-begovoj medresi. Protekle dvije hefte su u znaku tih priprema i popravnih ispita koji su obavljeni na početku prošle. Obavljam nekoliko telefonskih poziva u toku jutarnje kahve prije polaska za Tuzlu gdje u 9.00 sati imam sastanak s izvođačima radova na novom objektu Medrese koji već više od godinu dana gradimo uz glavnu Rudarsku ulicu. Objekat je već doveden do krova, rade se završne ploče na svakome spratu, malterisanja i mnoštvo zanatskih radova na vodoinstalacijama, grijanju, fasadi i vanjskoj stolariji. Sastanak je važan i ne mogu ga izbjeći jer su odsutni i predstavnici nadzora i upravnik Mehmedalija zbog svadbe u rodbini kojoj prisustvuje u Bosanskoj krajini.

Hatib sam u Potočarima na Musali i morat ću krenuti ubrzo nakon sastanka i nekih uobičajenih obaveza u Medresi. Gužva i puno poslova petkom kada sam hatib nisu mi dragi, jer se želim smiriti i biti što spremniji za najvažniji posao toga dana - hutbu i predvođenje džuma-namaza. U putu za Tuzlu obavljam nekoliko poziva vezanih za maturalnu ekskurziju na koju ide i pomoćnik direktora za nastavu s kojim dogovaram posljednje detalje vezane za početak nastave. Obavljam razgovor s Mustafom Sevinčom Hošom iz Burse, turskim Bošnjakom ili bošnjačkim Turčinom koji nam je prije izvjesnog vremena bio domaćin na putovanju kroz azijski dio Turske. Najavljujem dolazak Fuad-ef. u Bursu naredne hefte koji će mu predati jedan emanet i nekoliko sitnica iz Bosne. Raspoložen je kao i uvijek i spreman da se stavi na raspolaganje učenicima. Zahvaljujem se uljudno tom dobrom čovjeku uz opasku da učenicima i profesorima zaista ništa nije potrebno u Bursi i da se kreću po već utvrđenom programu koji je ugovoren s turističkom agencijom Transturist iz Tuzle.

Sastanak s izvođačima protiče uobičajeno i u lagahnoj prijateljskoj atmosferi. Sve ide kako treba, međusobno razumijevanje različitih izvođača iz tri građevinske firme je na dobrom nivou nakon mjeseci navikavanja, posredovanja i međusobnih varnica nerazumijevanja koje su zahtijevale i potrošile dosta moga vremena i sabura. Gradnja napreduje po planu bez većih izazova što se odražava na raspoloženje prisutnih. Desetak minuta po ustaljenom običaju neformalno pričamo i zagrijavamo se pred dnevni red i priču o poslovima. Jedan od prisutnih, kao i uvijek, uljudno prekida ugodno ćaskanje s riječima Hoćemo li početi, poslovi čekaju! Poslušno prekidamo neformalnu priču i počinjemo s dnevnim redom koji svodim na samo dvije tačke koje se tiču zapisnika te obavljenih i planiranih poslova u narednom periodu. Završavamo sastanak brzo i ekspeditivno. Predstavnik glavnog izvođača na kraju sastanka uručuje mi još jednu okončanu građevinsku situaciju i račun. Ovlaš pogledah iznos računa i pomislih, za sada je dobro, ovo možemo podnijeti, za kasnije - vidjet ćemo, računi pristižu redovno i ubrzano, a za sredstva se valja izboriti.

Nakon nekoliko kraćih razgovora s nekoliko saradnika i profesora krećem zajedno s vrijednim i pouzdanim Mirsadom u Potočare. Bolestan je ovih dana, kašalj nikako da mu prestane, vidim trudi se da ne pokaže ali ga povremeni kašalj odaje. Ugodno ćaskamo o zdravlju, preventivi, djeci, porodici i rodbini.

U Hrnčićima po ustaljenom običaju stajemo radi obnavljanja abdesta. U haremu i oko harema dosta automobila i ljudi što je uobičajena slika u Hrnčićima petkom. Jedan uređen i organiziran džemat na čelu sa Sulejman-ef. Husejnovićem s propratnom infrastrukturom koje se ne bi postidio bilo koji džemat.

Damir-ef. se u međuvremenu javio i kazao da nas čeka u Potočarima kod majke Munire Subašić s kojom se trebam kratko vidjeti i uručiti joj neki paketić iz Tuzle. Stižemo na vrijeme u dvorište kod majke Munire zatičući Damir-ef., potpredsjednika Ćamila Durakovića s još nekoliko muškaraca i žena. Srdačno se pozdravih s majkom Munirom koja me majčinski zagrli što mi bi drago. Zaustavlja da sjedemo, jedemo, nešto popijemo. Uz ispriku da žurimo na džumu pozdravljamo se i dogovaramo zajedničko druženje kod nje vrlo brzo s mojom porodicom koja je voli i mnogo poštuje. Selamim druge majke i odlazimo na Musallu Memorijalnog centra Potočari. Damir-ef. uči ezan, najavljuje moje obraćanje s minbera, a ja kazujem hutbu o ibadetu i pokornosti Uzvišenom. Kraći sam nego što mi je običaj slijedeći ustaljenu praksu na Musalli. Završavamo džuma-namaz s dovom poslije farza odlazeći u novootvoreni restoran Han u Potočarima. Sjedamo s namjerom da nešto nabrzinu pojedemo. Lijep ambijent.

Provodimo nekih pola sahata u ugodnom razgovoru nakon čega krećemo iz Potočara za Kladanj gdje će me čekati supruga i kćerke jer ćemo na konak u Sarajevo. Kćerka Medina danas je napunila osamnaest godina pa je i to jedan od razloga našega zajedničkog okupljanja i putovanja.

Subota, 31. augusta 2024.

Dan prije u kasno popodne stižemo u Sarajevo gdje nas čeka sin Muhamed koji je taj dan imao ispit na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Dokasno nam prepričava svoj dan i trud da okonča prvu godinu i stekne uvjet za prelazak u narednu što, čini se, nije nimalo lagahno. Uzdržavam se da ne uputim kakav oštriji komentar ili kritiku svjestan da ne bi bilo dobro da mu pristajem na muku, ali svjestan i supruginog zapovjedničko-molećivog ozbiljnog pogleda koji jasno kazuje da u govoru budem optimističan ili da šutim.

Nakon prospavane noći i kasnijeg ustajanja nakon sabah-namaza zaključujemo da Muhamedu dobro ide s ispitima i da bi trebalo sve biti u redu.

U povratku kući odlučujemo svratiti kod prijatelja koji su skoro kupili stan na Stupu u Sarajevu. Drago mi što smo svratili ponijeviši neke sitnice. Provodimo nešto više od sahat vremena u ugodnom razgovoru gledajući zapadni dio Sarajeva s petoga sprata njihovog prelijepog stana. Ne znam da li smo bili njihovi prvi gosti u tom prostoru ali među prvima sigurno jesmo. Volim kada u takvim posjetama ne kasnimo.

Zadovoljno krećemo kući u Lukavac, u punom sastavu, dok je za autoupravljačem naš sin Muhamed koji se nakon ispita vraća kući.

Nedjelja, 1. septembra 2024.

Nakon sabah-namaza odaslah poruku sekretaru Sevretu da pokuša prije početka današnjeg upisa učenika najaviti policijskoj upravi veći broj automobila koji će biti locirani u susjedstvu Medrese. Nakon kratkog sna i jutarnje kahve obavljajući nekoliko razgovora koji najavljuju i pripremaju nas za današnje poslove vozim se prema Medresi. Na ulazu s glavnog puta u Behram-begovu ulicu koja je tik do Medrese očekivano zatičem veliku gužvu. Vraćam se automobilom nazad na glavnu ulicu svjestan da ću se teško probiti kroz Behram-begovu. Odlučujem da ću se parkirati na parkingu uz Rudarsku pokraj vakufskog objekta i amfiteatra gdje ne zatičem gotovo nikoga. Probijam se kroz veliku masu roditelja i učenika pozdravljajući selamom i znane i neznane i ulazim u objekat administracije.

Zaključujem da upis prolazi kako je planirano. Obavljam nekoliko razgovora i primam nekoliko ljudi pripremajući se za obraćanje na zajedničkom roditeljskom sastanku koji je predviđen nakon podne-namaza. S prozora osmatram Behram-begovu ulicu spazivši parkirano policijsko auto. Saznajem da naša najava velikog broja ljudi u toj ulici radi upisa 531 učenika ipak nije urodila željenim rezultatom. Narodna policija zbog dojave građana lijepi kazne ljudima koji su uredno parkirali auta na trotoarima kao što to svaki dan rade građani Behram-begove ulice. U sebi tiho negodujem jer pišu kazne samo za auta do granice kopleksa Medrese a one građanske namjerno zanemaruju, i to nije prvi put. Nastojim se smiriti zbog današnjeg nastupa pred velikim brojem ljudi svjestan da mi nervoza ili ljutnja u ovome danu ne idu nimalo u prilog. Uostalom neka sve ide po zakonu, šta je tu je.

U džamiji zatičem veliki broj roditelja i učenika što mi uveliko popravlja raspoloženje tako da zaboravljam malopređašnje neugodnosti. Nakon namaza i proučenog ašereta upućujem svoju poruku roditeljima koji su me, bar mi se tako čini, pomno i pažljivo saslušali.

Nakon uobičajenog uvoda govorim o našim vrijednostima, ciljevima i zadacima a kasnije o uspjesima u prošloj i planovima za novu školsku godinu. Skrećem pažnju na vrijednosti imana i činjenja dobra i dobroga odgoja govoreći o našim pripadnostima i ostanku u Bosni i Hercegovini kao imperativu i nečemu na čemu trebamo insistirati mnogo više nego ranije. Govorim vrlo otvoreno o našim bošnjačkim zabludama koje su raširene na jezicima ljudi a za koje sam siguran da su pogrešne i da su rezultat šejtanskih diktata i nagovora poput: Od nauke se ne živi; Želim sve sada i odmah; Trebaju mi postignuća i uspjesi bez ikakvoga zalaganja i truda, onako olahko; Ne mogu ja to; To je teško; Ne isplati se raditi, ne ispati se sijati; Ne isplati se biti pošten; Ne može se pošteno biti imućan...

Nakon obraćanja odlazim sa suprugom Albinom i kćerkom Aminom da otpratimo kćerku Medinu na maturalnu ekskurziju u Tursku. Ispraćaj protiče u punom redu, a mi se vraćamo kući.

Nakon popodnevnog predaha odlazimo kod moje majke Hajrije i sestre Emine. Pijemo čaj i ugodno razgovaramo prepričavajući dogodovštine i vijesti iz zemlje i svijeta. Bosanske prilike i palestinski džehennem na zemlji su neizostavna tema. Majka moderira razgovor a mi je sa zadovojstvom pratimo u opaskama i komentarima. Klanjasmo jaciju u džematu i nedugo poslije toga krenusmo kući. Spokojan sam i zadovoljan kad god ovako završim dan...

Ponedjeljak, 2. septembra 2024.

Danas je prvi dan školske 2024/25. godine u Behram-begovoj medresi. Nakon povratka maturanata s ekskurzije nastavu će pohađati 531 učenik u šesnaest, u pogledu broja učenika mnogobrojnih odjeljenja. Neki tiše, a neki glasnije kritikuju mnogobrojnost naših odjeljenja koja su gotovo uvijek s brojem koji je iznad uobičajenog pravdajući svoje kritike kvalitetom nastave i brigom o profesorima i njihovom preopterećenošću zaboravljajući na interes učenika diljem Podrinja, Posavlja i bošnjačke dijaspore odakle uz sve one učenike i aplikante s Tuzlanskog kantona i Srednje Bosne pristiže značajan broj onih koji su zainteresirani za Medresu. Kako drugačije odgovoriti na molbe i dječije suze nego primiti maksimalan broj učenika koji dozvoljavaju pedagoški standardi i naše prostorne mogućnosti. Naša takva politika otvorenosti nema alternativu sve dotle dok ima onih koji stoje na vratima i čekaju upražnjeno mjesto da bi našli svoje mjesto u odgojno-obrazovnoj ustanovi koja je jedinstvena i prepoznatljiva u Sjeveroistočnoj Bosni.

Ovoga jutra odlazim na posao nešto kasnije zbog dugog pisanja prošle noći. Zatičem učenike na velikom odmoru razasute širom obje strane Rudarske ulice i na onoj što vodi u školu. Lijepa je slika spontanog odlaska u kupovinu i druženja naših učenika i učenica. Drago mi je uvijek kada ih u svome dolasku zateknem u slobodnom kretanju što me ispuni mirom i sigurnošću da svakim svojim korakom okolini, a naročito svojim vršnjacima šalju više dobrih poruka. Hvala Uzvišenome na ovome i svakome danu...

U 10:30 dolazi muftija Vahid-ef. Fazlović da zajedno posjetimo učenike i učenice prvih razreda. Ulazimo u sva četiri odjeljenja u kojima svaki puta nešto drugačije dajemo poruku koja će, nadati se, ta lijepa i izgubljena dječačka i djevojačka lica oraspoložiti i uliti im snage i volje da period navikavanja prođe što bezbolnije i lakše.

Provodimo desetak minuta u korisnom razgovoru a onda se upućujemo na gradilište nove zgrade koju detaljno obilazimo usputno razgovarajući i komentarišući mnogo detalja. U društvu s nama sve vrijeme je i upravnik Mehmedalija te nekoliko inžinjera koji učestvuju u izgradnji objekta. Muftijino iskustvo, znanje i dobronamjernost kao i želja da bude dio naše medresanske porodice uvijek i bezuvjetno mi je pomogla na brojnim dionicima moje uloge u Behram-begovoj medresi. Mnogi su od njega imali priliku dosta toga naučiti što se na mene posebno odnosi u moje dvadeset četiri godine u Behram-begovoj medresi.

Bekir-ef. se oko podne javio da je karavana naše ekskurzije hairli stigla u Istanbul, da su svi dobro i da su se smjestili na odredišta.

Odlazim na podne-namaz u školsku džamiju zatičući i pored odsustva maturanata prilično popunjenu džamiju što me kao i uvijek ispuni zadovoljstvom. U sebi šapućem dove zahvaljujući se Uzvišenom što smo u prilici da, po meni, vrlo vješto približavamo dvije krajnosti, tradiciju i modernost u odgoju i obrazovanju naših učenika kao našem najvećem izazovu jer spajamo ono što se čini nemoguće spojiti. Ipak je moguće. Ove slike iz džamije i s današnjeg velikog odmora to dokazuju.

Utorak, 3. septembra 2024.

Naša najmlađa kćerka Amina koja je ove godine peti razred osnovne škole ne ide u školu sve do polovice septembra zbog renoviranja škole. Ta činjenica mi olakšava jutarnje porodične obaveze prije odlaska na posao. Supruga Albina danas ide na nastavu, a mene također čekaju obaveze. Po dolasku na posao obavljam odvojene kratke sastanke s najbližim saradnicima u nastojanju da se s njima posavjetujem i dobijem njihov stav po jednom važnom pitanju. Nakon susreta i razgovora s odgajateljicom i razrednicom jednog od trećih razreda koje su me željele informirati o jednoj učenici odlazim u Muftijstvo gdje s muftijom Vahid-ef. dočekujem visoku delagaciju Merhameta na čelu s predsjednikom Kenanom Vrbanjcem. S njim su i predsjednik skupštine, generalni sekretar te direktorica regionalnog ureda gospođa Mensura koju dobro znamo i s kojom lijepo sarađujemo. Provodimo nekih sahat vremena u ugodnom i korisnom razgovoru koji nam dodatno približava ulogu i značaj Merhameta u našoj zemlji. Saznajemo o 45 javnih kuhinja diljem Bosne koje svakodnevno hrane preko 8.000 ljudi. Mnogima od njih se obroci donose na kućni prag, jer se nisu u stanju kretati. Muftija Vahid-ef. po običaju u razgovor i planove zajedničke saradnje unosi nove dimenzije, ideje i prijedloge koje predsjednik sa zadovoljstvom prihvata. Nakon što ispratismo goste provedoh desetak minuta u razgovoru s muftijom Vahid-ef. koji je ujedno i predsjednik Upravnog odbora Medrese.

Ubrzano krenuh prema Medresi gdje očekujem posjetu dr. Šekiba Umihanića, direktora Kliničkog centra Tuzla, profesora otorinolaringologije, moga prijatelja i prijatelja Medrese u čijim klupama je nakon sina hafiza Fadila i njegova kćerka Emina koja je treći razred. Nismo se vidjeli duže vrijeme, a uvijek imamo tema za razgovor i veliko međusobno razumijevanje. Provodimo oko sahat vremena u razgovoru i obilasku nove zgrade koju gradimo. Bilo mi je značajno da iznutra zajedno pogledamo buduće prostorije kabineta za hifz, nastavne predmete i vanastavne aktivnosti te da čujem njegovo mišljenje. U njegovom držanju, pogledu i riječima vidim zadovoljstvo, što mi je drago, jer mi je potvrda našega ispravnog hoda i usmjerenja od meni vrijednih ljudi važna, između ostaloga i što nisu svaki dan u našim poslovima, ali su prijatelji i pomagači naše škole. Ispraćam prijatelja koji nam je tokom godina pandemije i prije i poslije toga puno pomogao kada je u pitanju zdravlje naših učenika i uposlenika. Kada god pomislim da sam pretjerao u svojim traženjima prema njemu, on me razuvjeri svojim riječima i postupcima i ohrabri da u našoj brizi za zdravlje učenika i profesora i dalje istrajavamo.

Pošto je već odavno kraj radnog vremena pregledam i potpisujem preostale račune, slažem stvari i odgovaram na propuštene pozive. S Abdulgafar-ef. Velićem, glavnim imamom Sarajeva dogovaram nastup našeg hora i orkestra na manifestaciji Selam ja Resulellah, a s vrijednim džematlijom Orhanom Huskanovićem iz Doboravaca također nastup hora na omladinskom druženju kod njih na otvorenom polovinom ovoga mjeseca. Pozivam odgajatelje koji me obavještavaju da su u prethodna dva dana stvari tekle po planiranom rasporedu i da nije bilo velikih izazova u njihovim poslovima brige za stotine učenika koji kod nas cjelodnevno borave.

Srijeda, 4. septembra 2024.

Oko osam sati ujutro zajedno s muftijom Vahid-ef. krećemo u Banju Luku gdje smo posjetili muftiju Ismail-ef. Smajlovića i banjalučku Medresu „Reis Ibrahim-ef. Maglajlić“. Provodimo veći dio dana zajedno u ugodnim razgovorima i obilasku medžlisa, muftijstva, medrese te jednog broja banjalučkih vakufa. Zaključujem da ih, hvala Bogu, i danas ima i to na lijepim mjestima ovoga grada uprkos godina devastacija tokom socijalističke vladavine i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ponovno osjećam zadovoljstvo zbog postojanja medrese u tom gradu u kojoj i oko koje rade mladi ljudi s puno volje i energije ispisujući jednu vrijednu priču za naš narod.

Nakon klanjanja ikindija-namaza u banjalučkoj Ferhadiji polazimo za Tuzlu. Pored svih meni poznatih i dragih ljudi u Banjoj Luci, u Medžlisu i Ferhadiji susrećem se s Mersudinom Hodžićem iz Banje Luke, pravnikom Medžlisa i drugim imamom Ferhadija džamije. Sjedili smo zajedno u klupi i dijelili istu spavaonicu kao učenici prvog razreda Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Upravo je on predvodio ikindija-namaz koji smo klanjali u Ferhadiji. Lijep je to osjećaj koji je probudio mnogo uspomena i slika iz prošlosti. Raspoložen je i nasmijan kao što je uvijek bio što je dokaz da duša, odnosno čovjekova suština i bit uopće ne stare i nemaju godina koje su na nas obojicu onako izvanjski ostavile svoje tragove.

U povratku obavljam nekoliko poziva u vezi s nastupom hora u Bugojnu i Sarajevu a s muftijom Vahid-ef. sumiram utiske o onome što smo danas obišli. Umorni smo ali zadovoljni svim onim što smo vidjeli i doživjeli.

Četvrtak, 5. septembra 2024.

Dogovaram se sa suprugom da danas mlađu kćerku Aminu odvede do ljekara zbog nekih, čini se sitnih zdravstvenih poteškoća koje kao i uvijek kada su u pitanju djeca uzrokuju neku vrstu zabrinutosti. Oko podne mi javlja da je sve uredu.

Danas smo upriličili sasastanak kolegija direktora koji čine oba pomoćnika, sekretar, pedagog, bibliotekar i profesor informatike koji je ujedno i naš administrator po pitanju elektronskih sistema i još koječega. Radi se o jednom vrlo kompetentnom timu koji može odgovoriti na mnogo zadataka i izazova i obaviti brzo i kvalitetno mnogo poslova. Mogli bismo kao tim voditi i veće sisteme od našeg koji, bar mi se tako čini, svi zajedno dobro održavamo i nastojimo unaprijediti.

U posjetu mi nakon podne-namaza dolazi mladi ljekar Ismail Džafić, naš diplomant, a sada specijalizant kardiovaskularne hirurgije na UKC-u Tuzla. Provodimo desetak minuta u razgovoru o Medresi i njegovoj ljekarskoj karijeri. Vrlo lahko dogovaramo jedan zajednički poduhvat koji se tiče naših učenika.

Nakon našeg radnog vremena susrećem se s Ahmedom Omerovićem, nekadašnjim učenikom i profesorom u Medresi, a danas ministrom obrazovanja i nauke u Vladi TK. Razgovarali smo o obrazovanju i aktuelnostima koje se tiču škola u cjelini. Zaželio nam je mubarek i uspješan početak školske godine kako to redovno čini od vremena kada svaki dan nije s nama u odgojno-obrazovnom procesu.

Obavljam neku kupovinu prije dolaska kući i klanjam ikindiju u mjesnoj džamiji gdje nas predvodi Tarik-ef. Aganović. Velika je vrućina koja je u džamiji još izraženija. Izlazim iz džamije nešto prije ostalih, mimo običaja žureći kući, jer sam maloj Amini obećao sladoled kao poklon zbog odlaska ljekaru a on se, što sam bio zaboravio, već topi u prtljažniku automobila.

Prva hefta školske godine ide ka svome kraju uspješno i bez velikih izazova. Hvala Uzvišenome neizmjerno na tome i svemu drugome što nam daruje i čime nas obasipa. Neka Uzvišeni čuva našu školu i misiju, narod i zemlju i bdije nad svim našim vrijednostima.

(Preporod.info)