Identitet prije kalkulacije : Ko sam ja ako ne izađem
Piše: Esad Bajić
Sjećanje na 2. maj 1992.
Slike i snimci 2. maja 1992. pokazuju dvostruki kontrast: između onih koji napadaju i onih koji brane, ali i između samih branilaca i onih koji gledaju s balkona. Dvije vrste svijesti, jedan trenutak historijske neizvjesnosti.
Mnogi s balkona su gledali u nevjerici, nisu mogli prihvatiti da se to stvarno dešava, da je normalan život gotov. Mozak u šoku traži još informacija, zamrzava se. To je gotovo biološki odgovor. Dio njih je čekao da vidi kako će se stvari razviti – možda se ovo smiri, možda pregovori, možda nije tako ozbiljno. A dio njih, da budemo pošteni, jeste bio kukavica. Nisu imali unutra sebe ono što bi nadjačalo strah. Ni vjeru, ni inat, ni ljubav prema gradu. Samo proračun. Ti su ostali na balkonu i danima nakon 2. maja..
A oni dole, u farmericama, trenerkama, s puškama u rukama. Dobar dio njih sigurno nije ni razmišljao previše. Bila je to reakcija iz identiteta: "ovo je moj grad, ovo je moja država, neko hoće da je uzme, pa neće moć." Jednostavno do bola.
Postoji jedna vrsta racionalnosti koja je dobra za normalan svijet: vagaš šanse, čuvaš se, čekaš bolji trenutak. Korisna je dok je sve predvidivo. Ali ona ima jednu mahanu – ne može biti prva. Uvijek čeka da neko drugi napravi korak. I upravo tu, 2. maja, ta racionalnost nije bila dovoljna.
No, ono što su branioci imali 2. maja nije bila iracionalnost u smislu ludila. Bila je to drugačiji način doživljavanja vrijednosti gdje identitet prethodi kalkulaciji. Gdje pitanje nije "koje su mi šanse" nego "ko sam ja ako ne izađem". To filozofi zovu egzistencijalnim izborom: trenutak gdje se ne bira između dvije opcije nego između dvije verzije sebe.
Iako se često govori da su to bili momci ulice, ne treba generalizirati. Postoje svjedočanstva o ljudima koji nikad nisu bili "s ulice" a koji su tog dana uzeli oružje. I ima "momaka s ulice" koji su ostali na balkonu ili otišli. Sredina formira, ali ne određuje. Ono što je stvarno bilo presudno jeste slika o sebi koju nisi mogao izdati. Neki je nose iz siromašne mahale, neki iz knjiga, neki iz vjere, neki iz porodice. Forma je različita, supstanca ista.
A tu je srž: Profesionalni vojnici koji izvršavaju naređenje funkcioniraju unutar sistema - primaju naređenja, slijede logiku. Ali čovjek koji izlazi s lovačkom puškom naspram specijalca naoružanog do zuba, „dedo“ koji s vodovodnom cijevi ide na oklopnjaka mora imati razlog koji je veći od šanse za pobjedu. Jer šansa za pobjedu objektivno ne postoji. Dakle oni djeluje iz nečeg što racionalni model uopće ne prepoznaje kao validnu varijablu.
Neki to zovu: dostojanstvo, vjera, ljubav prema domovini, prkos, inat, ponos…
To je prava poruka onih koji su u tim danima sačuvali ovu državu.
Isti kontrast postoji i danas. Između onih koji čekaju da se situacija razjasni i onih koji znaju ko su prije nego što se razjasni. Država se ne brani samo puškom. Brani se i čovjekom koji ustane na sjednici da zaštiti njene interese, koji ne potpiše što je protiv nje, koji ne ušuti kad su njene vrijednosti napadnute, koji se ne povuče u stranu radi komfora. Mehanizam je isti: identitet prije kalkulacije.
(Preporod.info)
