Knjige, nada u vlastito trajanje
Piše: Hasan Hasić
Od malih nogu sam naučio da se vazda i svugdje može čitati. Naprosto, eto, čitati.
Vježbao sam i na saobraćajnim tablama. A, onda, udžbenike habao prije vremena, a novine za učenike i mlade koje su nam stizale u školu često nabavljao i više puta ih čitao. Biblioteka je bila na ruku, pa sam neke knjige i prerano pročitao, a neke i zabišao. Znao sam se i godinama kasnije vraćati. Po tome, moglo se čitati između časova i predavanja, prije i poslije nastave, a i na časovima krijući od profesora. Moglo se čitati u autobusu, tramvaju, a, svakako, najljepše je u vozu.
Nisam zaboravio kafanu.
Naučio sam da torba nikada ne može biti teža za jednu knjigu, i da se, počesto, najbolje čita u raskoracima, a ne baš uvijek u tišini kuće i u nekom striktno predviđenom vremenu. Posebno kada je ta tišina ionako određena faktorima nepredviđenim za takvu okolnost. Moglo se čitati stojeći i ponegdje u hodu. I tehnologija je dala svoje.
U međuvremenu su usvojene tehnike brzog čitanja, koje ne bih preporučio uvijek, svima i pri svemu. Ali, poslužilo je, posebno kada je valjalo upotrijebiti materijale koje je neko zgurao u silabuse tek onako.
Vremenom se naučio da nisu sve knjige vrijedne i da sve u knjigama nije vrijedno čitanja te da je čitanje šire od hobija gutanja romana ili lektira pod moranjem. Uz to, mnoga čitanja se, ustvari, zaključuju tek razgovorima. Knjige i štošta od pisanog zna biti precijenjeno u odnosu na čovjekovo vlastito iskustvo.
Da ne zaboravim, a trebalo je to i poviš staviti, glavni benefiti čitanja nisu sadržani u proširenju vokabulara. Stvarno nisu. A ni mnoštvo pročitanog ne potiče čudesnu genijalnost. Benefit je kada čitanje potiče stvarnu okrenutost veoma širokom svijetu, kada intenzivira glad za učenjem i motiviše na čestito življenje.
U toj veličanstvenoj pojavi čitanja biblioteka je uspjela ostati simbol knjige i orijentaciona tačka uže i šire zajednice. Tako je institucija biblioteke uvijek mogla poslužiti kao unikatan kriterij za proučavanje stanja u jednom društvu, jer ona je, uprkos svojoj auri tišine i profinjenosti mjesto interakcije s ljudima i svjetovima.
Zato je uvijek mogla biti integrativni ili poticajući faktor koji nadilazi granice kulture. U njoj prepoznajemo društvo, državu, tradiciju i budućnost. Zbog toga nam uvijek teško padaju porazne analize o kulturi čitanja/ pismenosti jer je općepoznato koliko to uslovljava našu budućnost.
Generalno, biblioteke u našoj zemlji, i tamo gdje naselja i općine kubure s previše problema, su svjetlo. To se posebno vidi u manjim mjestima. I to ne zbog posebno značajne podrške vlasti već zbog entuzijasta, ne onih koji po prirodi posla znaju šta je knjiga ili biblioteka, već koji po vlastitom iskustvu prepoznaju to stjecište svjetova i temelje budućnosti.
Ovih dana ćemo čitati političke i slične rasprave o tome da li se moglo drugačije riješiti pitanje Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, ali ostaje činjenica da je u stanju kakvom jeste.
Tako, uslijed spleta svih mogućih uzroka, apel vlastima i pritisak na vlasti mora doći i iz društva.
Istina, nije obećavajuće koliko je dobrom dijelu društva i stalo do te teme, ali ostat će nada u taj entuzijazam, koji, ipak, nije mrtav, da će se odnos prema knjizi, čitanju/ pismenosti i institucijama biblioteke, ipak, podići na nivo na kojem ćemo imati više optimizma i nade u vlastito trajanje.
(Preporod.info)
