Od petka do petka: Elvir-ef. Hodžić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 16. do 22. augusta 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Elvir-ef. Hodžić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bratunac.

Petak, 16. augusta 2024.

Prema ranijem dogovoru u kancelariji Medžlisa, u petak je u ime Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica Nisvet Mujanović potpisao ugovor za pomoć nevladinim organizacijama koje su prošle na javnom pozivu. Potpisali smo ugovor za pomoć u radu Bošnjačke zajednice kulture "Preporod", općinsko društvo Bratunac.

Nakon što sam zadnje dvije hutbe bio odsutan iz Gradske džamije, ponovo sam držao hutbu. Petak je pazarni dan u Bratuncu, ljudi iz okolnih mjesta dolaze u čaršiju, i s obzirom da je još uvijek tu i dio dijaspore, primjetno je da je džamija popunjena do posljednjeg mjesta. Pokušao sam hutbom poslati poruku našoj dijaspori da se snažnije uključi u neutralizaciju posljedica genocida koji je vidljiv u svakom mjestu u Podrinju, ali i na drugim mjestima u BiH. Naglasio sam da niko nije preživio genocid samo zato što je snalažljiv, što je imao sreće, nego da nas je Allah, dž.š., ostavio na dunjaluku s razlogom. Tridesetak godina poslije da iskoristimo šansu kako bi u dobroj mjeri promijenili i popravili naše stanje ovdje. Zato biološki potencijal posjedujemo, i znajmo da niko to drugi neće uraditi umjesto nas. Svaki pojedinac je odgovoran, i nije nas Allah, dž.š., ostavo da pravimo velike kuće po Federaciji BiH, a da svoju djedovinu i očevinu pustimo da zaraste, i da je poslije našeg nemara i neplaćanja poreza, otmu od nas.

Poslije džume sam na ručak otišao s Mustafom Baščelićem Musom, koji je dovezao šljivu na sušenje. Istovarili smo šljivu, i Musa je otišao u Kamenicu. Nakon što sam pripremio drva za sušaru, pokupio sam ambalažu i krenuo za Nezuk. Usput sam se čuo s Mirzet-ef. Sinanovićem, školskim kolegom i Zijad-ef. Hasanovićem da se vidimo u Sapni. Akšam-namaz sam klanjao u novoj džamiji u Sapni, a poslije toga sam se našao na dogovorenoj kahvi. U Sapni je velika gužva, ispričali su mi da je od juna mjeseca svake srijede i petka navečer narodno veselje. Dok sam sjedio s njima na telefon me pozvala supruga Emina i kazala da imamo sijelo. Kući sam došao oko jacije. Zatekao sam Mevludina Salkanovića i njegovu suprugu koji su na odmoru, a žive u Portlandu, Oregon, SAD. Tu su i Mehmed Ramić Mešo i supruga mu Remza. Posijelili smo još jedan sat. Sušaru smo ugasili oko jedan sat iza ponoći.

Subota, 17. augusta 2024.

S obzirom da je Mersudin-ef. na godišnjem odmoru, mujezin i drugi imam Gradske džamije, u potpunosti sam vezan za džematske obaveze. U poslovima i namazima uveliko mi pomaže sin Afan, ovogodišnji svršenik Behram-begove medrese u Tuzli. Dogovorio sam s porodicom rahmetli Vahdeta Hodžića da se poslije podne-namaza nađemo u medžlisu i da uradimo posmrtnice. U zakazano vrijeme uradili smo dogovoreno i nastavili razgovor oko detalja dženaze koju planiramo obaviti u nedjelju u 16:00 sati. Poslije akšam-namaza, kratko sam s Eminom posjetio Izudina i Suadu Ibišević. Jedan vrijedan bračni par koji pripremaju silažu za svoju farmu.

Nedjelja, 18. augusta 2024.

Nakon što sam poslije sabaha malo duže spavao, vjerovatno iscrpljen sinoćnjim poslovima oko sušare, Muhamed je dovezao novu turu šljiva iz Nezuka. Poslije istovara, otišao sam do džamije da pustim sallu za rahmetli Vahdeta Hodžića i da sačekam Alema Omerovića, predsjednika jednog od džemata u Luksemburgu. Njega sam upoznao prije dvije godine u Luksemburgu kada sam gostovao na tribini u povodu neustavnog dana RS-a. Alem je čovjek od nekih 30-ak godina, oženjen Bošnjakinjom iz Bijelog Polja i ima dva prekrasna sinčića. Dugo godina se profesionalno bavio fudbalom, i kroz fudbal upoznao je mnogo ljudi što mu je kasnije uveliko pomoglo da uradi veoma dobre poslove. Porijeklom je iz Osmaka kod Kalesije, a kao izbjeglica je s porodicom došao u Luksemburg. Došao je na aerodrom po mene i bio mi na usluzi cijelo vrijeme mog boravka gore. Od tada redovno održavamo komunikaciju i kad je u Bosni posjeti me. Nepuna dva sahata smo proveli u prijatnom razgovoru u aščinici Korzo u Bratuncu. Razgovarali smo o stanju Bošnjaka u Luksemburgu, radu na afirmaciji i edukaciji omladine te značajnijem uključenju vrha Zajednice u specifičan sistem Šure - organiziranja Islamske zajednice u Luksemburgu. Lukseburg je uz Austriju, zemlja u Evropi koja je islam priznala kao zvaničnu religiju, i izravnala joj status s ostalim religijama. Govorili smo i o značaju rada s mladima u Bratuncu i drugim dijelovima ovog entiteta.

Prenio sam mu da u radu sa srednjoškolcima, kojih ima oko 60 u srednjoškolskom centru, insistiram da nakon srednje škole upisuju fakultet, jer je to najbrži i najbolji način da se izvučemo iz teške situacije. Svakoj generaciji završnih razreda ponudim istu opciju, da ću im pomoći oko upisa, zatim studentskog doma i da ću im uz pomoć prijatelja obezbijediti stipendiju. Predložio mi je da on sa svojom porodicom preuzme finansiranje jednog od tih studenata. Nakon što smo klanjali podne-namaz u Gradskoj džamiji, navratiili smo do sušare na parnice. Alem je krenuo u Kalesiju, a ja sam se spremio za dženazu.

Dženazu rahmetli Vahdetu smo obavili uz prolom oblaka i veoma jaku i hladnu kišu. Vahdet je čovjek koji je kao mladić preživio genocid. Dokaz "kolektivne traumatizacije" nad Bošnjacima Podrinja je sigurno njegov postgenocidni život "na mjestu zločina" u rodnom Podčaušu, predgradskom bratunačkom naselju. Preživljeni genocid je na njega ostavio trajne posljedice, tako da se vratio svome Gospodaru u 57. godini života. Živio je tiho, a tako je i otišao s ovog svijeta. Živio je sa svojim bolestima, koje se na prvi pogled nisu mogle primijetiti, i mnogi su se o njega ogriješili sigurno. Iza Vahdeta su ostala dva sina i supruga.

Ponedjeljak, 19. augusta 2024.

Oko 11.00 sati otišao sam za Tuzlu da izvedem majku iz bolnice. Na UKC-u Tuzla, nakon pregleda, zakazali su joj operaciju za 19. septembar 2024. godine. Nakon desetak dana boravka u bolnici i bolničkog režima ishrane, odveli smo je u restoran na dobar ručak. Oko 16.00 sati vratili smo se u Bratunac. Nastavili smo obavljati poslove oko sušenja šljiva.

Utorak, 20. augusta 2024.

Nazvao me je glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Kalesija i pozvao na porodično druženje imama u Mektepskom centru Dubnica u Kalesiji 31. augusta 2024. godine. Informisao me da su pozvali imame i njihove porodice iz medžlisa Srebrenica, Vlasenica, Zvornik i da zovu imame s našeg područja. Cilj je da se imami međusobno bolje upoznaju, razmijene iskustva. A da bi to bilo što prijatnije pozvali su i hanume i djecu imama.

Poslije podne je pala jaka kiša i u velikoj mjeri otežala rad oko sušare. Nakon što sam uslikao i najavio početak sezone sušenja, postavio sam na društvenu mrežu. Moju objavu su podijelili mnogi. Međutim, kada sam vidio da je to uradio i Nezim-ef. Halilović Muderris i Mehdin Jakubović, bilo mi baš drago, i svojevrsno priznanje za trud koji ulažemo. Poslije akšam-namaza poruku mi je poslao Enver-ef. Melkić, vlasnik firme Amelšeh iz Velike Kladuše i ponudio da otkupi suhih šljiva za internate medresa i fakulteta islamskih nauka.

Srijeda, 21. augusta 2024.

Poslije sabah-namaza sam malo duže spavao. Iako je jučerašnji dan bio tmuran i kišovit, jutros je baš lijepo, sunčano. Oko 10.00 sati navratio mi je Abedin Mehmedović iz Bostahovina, Sućeske. Tu je na odmoru već tri sedmice, a njega sam upoznao u Jutici u Sjedinjenim Američkim Državama. Kratko se zadržao, a ja sam otišao u kancelariju. Admir-ef., predsjednik Izvršnog odbora već je bio u medžlisu. Tu sam zatekao i mr. Edina Rizvanovića, uposlenika Opštine Bratunac. Iz kancelarija BZK "Preporod", općinsko drušvo Bratunac i UG "Naše Sjećanje", sišle su Amela Salkić i Hiba Ramić. Uz kahvu smo dogovorili protokol za obilježavanje "Dana nestalih osoba" koji je 30. augusta 2024. godine. Okrugli sto na ovu temu ćemo organizirati u Memorijalnom centru Veljaci u 16:00 sati.

Četvrtak, 22. augusta 2024.

Četvrtak, dan kada majku treba da odvezem na kontrolu na UKC Tuzla. Četvrtak je i dan kada mi imami finaliziramo hutbu. Nakon povratka iz Tuzle nastavili smo s radovima oko sušenja šljiva.

Dok sve vrijeme usputno govorim o ovom poslu, red je da napišem i kako sam se počeo time baviti. Prije nekih 7-8 godina držao sam hutbu o konzumiranju alkohola. Isto kao i ove godine, šljive su dobro rodile. Prilikom obilaska džematlija, primijetio sam mnogo ukiseljenih kaca za pravljenje rakije. Kod nekoga iza kuće, skrivenih, a neki su to stavljali, da se vidi. Jer nemaju se oni čega stidjeti. Kad sam to primijetio i kod ljudi koji "drže" do vjere, klanjaju namaz, redovno dolaze u džamiju, počeo sam im prigovarati. Pravdali su se da im je žao da propadne, da oni to ne konzumiraju nego prodaju komšijama. Pripremio sam i održao hutbu, s posebnim naglaskom o kategorijama ljudi koji će biti u Džehennemu, navodeći hadis o ljudima koje je Allah prokleo vezano za alkohol. Poslije džume mi je prišao jedan dobronamjerni džematlija i kazao da je sve to njima jasno, ali će oni to nastaviti raditi ako im mi ne ponudimo alternativu.

Raspitao sam se šta bi se s tom šljivom moglo raditi, i iščitavajući literaturu došao do zaključka da bi je najbolje bilo sušiti. Prvo sam ponudio da napravimo biznis-plan i da nekom od džematlija pomognemo da se time počne baviti. Nažalost, nije bilo zainteresiranih. Odlučio sam da ja počnem s tim. Kupio sam tunel sušaru u Čačku u Republici Srbiji. U početku, zajedno s džematlijama intenzivno sam podizao i održavao voćnjake, ali zadnjih godina, s obzirom da imam mnogo obaveza, uglavnom vršim uslugu sušenja i otkupljujem sirove šljive.

Danas je to postalo, zaista rentabilno i služi mi da u lancu sušenja uključim mnogo aktera. Od onih koji održavaju voćnjake, i ne dopuštaju da im djedovima zaraste, sigurnosti da će moći prodati po dobroj cijeni a da nije haram, oni koji kupe, dovoze, pripremaju drva, sušenja na pola, pa oni prodaju, do prodaje na veliko po manjoj cijeni. Gotovo svi mogu raditi i zaraditi. Svoju djecu učim da steknu radne navike. Ono što je nekada bila deviza ili moja neka parola 'što više mi osušimo, manje će ostati za rakiju' pretvorilo se u brend u kojem, nakon analize, 0% čađi, i hranjivih vlakana, vitamina A i K, zatim prirodnim zaslađivačima, postao veoma tražen proizvod.

(Preporod.info)