Nenadmašni Kur’an

Piše: Fuad Džidić

Pred nama je nadahnuto i elokventno djelo Navida Kermanija s puno intelektualnih uzbuđenja i paradoksa.

Navid Kermani, jedan od najistaknutijih njemačkih intelektualaca, autor s iranskim senzibilitetom za detalj, suočava nas s fascinantnim izazovom u demontiranju i prevladavanju nekih od brojnih predrasuda Zapada o Kur’anu a, posebno o njegovom jeziku i govoru te raskrivanju deformisanih predstava zapadnih orijentalista o izuzetnosti stila kur’anskog teksta.

U ovu bitku mladi Kermani ulazi enciklopedijski obrazovan, suveren u poznavanju mnogobrojnih izvora iz islamske tradicije, izvanredan u poznavanju zapadne filozofske misli, s genijalnom sposobnošću kompariranja diskursa Zapadnih i muslimanskih intelektualaca recimo književnika Umberta Eka i egipatskog teologa Zamakšarija, Adorna i sufijskog mišljenja Gurganija, Šopenhauera i Ibn Halduna; on je autoritativan u poznavanju kršćanskog učenja Tome Akvinskog te ideja evropskog prosvjetiteljstva kao što je u istoj mjeri relevantan u poznavanju egipatske linije mislilaca od Amina al Hulija do Muhameda Halafalaha ili, poznavanju poezije Sirijaca od Qabanija do Adonisa.

Kermani Zapadnom diskursu suprotstavlja bitno drugačije razumijevanje Kur’ana.

On ne raspravlja o samom tekstu i strukturi Kur’ana već ulazi u historiju recepcije Kur’ana kao "estetskog fenomena" idžaza, "neponovljivog čuda" i objašnjava kako je Kur’an afektirao i kako nastavlja da afektira muslimane, kako je njegova nenadmašnost njegova riječ, kojoj čak ni pjesnički nadareni Arapi nisu bili kadri suprotstaviti ništa bolje, ljepše i zanosnije postala utemeljujući element identiteta muslimanske zajednice vjernika.

Sam naslov ovoga djela "Bog je lijep" uzet je iz jednog Poslanikovog hadisa.

Međutim, Kermani ga u ovom kontekstu koristi kao jednu vrstu upozorenja, podsjetnika, kao svojevrsnu "budilicu" na zaborav Zapada o estetskom u Kur’anu o, tome što je izostavljeno, potiskivano, zanemarivano ili pak, svjesno maknuto u stranu iz samog središta rasprava o pravom i autentičnom razumijevanju Božije objave.

Zaboravili ste estetsku dimenziju Kur’ana, iz vašeg razumijevanja iskliznuo je njegov originalni stil kao i poetičnost kur’anskog teksta, snaga ajeta koji su stoljećima "ispunjavali čuđenjem i ushićenjem i vodila ka najvišem uzbuđenju, podražaju i doživljaju Lijepog kod njegovih slušatelja"; prenebregli ste, nadalje poručuje Kermani, tu jednostavnu jezičku i glasovnu snagu kojom je islam djelovao i širio se kroz stoljeća; iskrivili ste razumijevanje suštine Božije objave i Njegovog razgovora s čovjekom.

To je Kermani i njegova glavna nit vodilja cijele knjige.

Kermani se ovim djelom, također, obraća islamskom svijetu, a posebno arapskoj publici te, na posredan način, i, muslimanima u Bosni i Hercegovini i, oslobađa za jednu drugačiju komunikaciju s kur’anskim tekstom i islamom uopšte, u kojoj mi razumijemo kako je naše vjerovanje, kako su naši islamski životi neodvojivi od estetskog iskustva kur’anske poruke, od zanosa ili lijepog, ma koliko on trajao, poetičnom prirodom kur’anskog govora.

Predrasude Zapada

Kermani je doista hrabar s ambicioznom agendom u eksplikaciji "estetskog doživljaja Kur’ana".

Njegovu hrabrost prepoznajemo u činjenici da se on upušta u taj posao u uslovima gdje, "četiri od pet evropskih orijentalista" vjeruje da je kur’anski tekst samo puka transkripcija iz ranijih svetih tekstova i, da poslanik Muhammed, a.s., po njihovom estetskom vrednovanju stoji čak ispod nekih zapadnih pjesnika.

Kermani, međutim, nema iluzija. Nisu samo posrijedi tvrdokorne zablude Zapada o Kur’anu. On nas podsjeća da postoji ista linija, ista taktika, još od vremena Kurejšija s ciljem da se govor Kur’ana raskrinka kao "ljudski", kao "šapnut od nekog trećeg sa strane" kako bi se tom taktikom "urušila" i kompromitovala vjerodostojnost Poslanika i "uzdrmali osnovi islamske vjere".

Navid Kermani traga za putevima koji će nas odvesti preko granica "mitova" Zapada o porijeklu i karakteru Kur’ana, isto kao što traga za putevima kojima će premostiti ideološki iskopan jaz islama i kršćanstva u doživljaju i komunikaciji s Božijom riječi.

U tom smislu on šalje suptilnu poruku kršćansko-judejskom Zapadu tako što reinterpretira riječi islamskog učenjaka Al Gahiza (9. stoljeće) o tome kako je Bog svakog poslanika opremio onim darom koji je najviše cijenio njegov narod.

Tako je Musa, a.s., u Egiptu u kojem je čarobnjaštvo uživalo visoki ugled, nadmašio čarobnjake na dvoru faraona, Isa, a.s., je oživljavao mrtve u vremenu kada je najviše bilo cijenjeno umijeće liječnika, kao što je Muhammed, a.s., “nebeskim jezikom” nadmašio narod koji se najviše hvalio svojim pjesnicima.

S ovom porukom Kermani također, želi dodatno ojačati svoj argument o ispravnosti novog metoda koji primjenjuje u demontaži predrasuda Zapada o Kur’anu i Božijem Poslaniku.

Šta je bitno novo

I na ovom mjestu dolazimo do suštinskog pitanja Kermanijeve knjige - što je to bitno novo što Kermani nudi čitaocu u svom "estetskom doživljaju Kur’ana".

To je upravo nova metodologija na kojoj zasniva svoj radikalni preokret u razumijevanju Kur’ana. Kermani prenosi razumijevanje Kur’ana iz meta-historije u samu historiju recepcije Kur’ana. On se ne oslanja na ontologiju Kur’ana već na fenomenologiju Kur’ana, ili, drugim riječima kazano: on se oslanja na tradiciju, on crpi dokaze o Kur’anu kao "lingvističkom čudu" iz prakse, iz doživljaja vjernika, njega interesuje komunikacija vjernika s Kur’anom, on traga i propituje kako esteska fascinacija Objavom određuje prostor, živote i akcije ljudi.

Kermani ovom knjigom nastoji probiti tvrdo staklo kroz koje Zapad posmatra Kur’an odvojeno od njegovog prijema i djelatnosti u historiji, društvenoj praksi i zbog toga on se svrstava na stranu "primatelja", na stranu "slušača", na stranu onoga koji sluša govor Božiji, "govor koji nije sličan ni jednom drugom govoru".

U ovome ponovimo, "revolucionarnom okretu" Kermani nas vraća ka tradicionalnim islamskim spisima za koje vjeruje da sadrže mnogo više "inspirativnog" i "poticajnog" nego što bi se moglo naći u bilo kojim savremnim spisima razumijevanja Kur’ana.

Zbog toga je prema Kermaniju muslimanski raskid s tradicijom, nastao iz niza kompleksnih historijskih razloga, bio ogroman udarac muslimanskom svijetu i njegovom daljem duhovnom razvoju.

Povratak tradiciji

Dakle, najmoćnije vrelo svoje inspiracije Kermani nalazi u tradicionalnim rukopisima o recepciji Kur’ana.

Posve je vjerovatno da ovakav Kermanijev prilaz izaziva kritike zapadnih orijentalista koji će zasigurno prigovoriti - "koliko je tradicija na koju se Kermani oslanja autentična, provjerena ili, pouzdana." (G. Said Raynolds)

Kermani je vjerovatno bio svjestan da će pasti pod ovu vrstu prigovora. No, pored toga tokom cijelog rada on nastavlja argumentovano i s nedvosmislenom jasnoćom prezentirati snagu kur’anskog jezika koristeći se primjerima koje nalazi u tradicionalnim izvorima i preko njih a, ne putem rasprava, potkrepljuje "lingvističko čudo" (I’gaz) Kur’ana.

Na mnogo stranica, pogotovo u početnom poglavlju "Prvi slušači" i zaključnom šestom poglavlju u "Sufijama", Kermani će nas podsjetiti na niz zaboravljenih i sjajnih priča o posve iznenadnim, neočekivanim prelascima ljudi na islam, o tom "čudovišnom" susretu estetskog i mističnog iskustva (Adorno) o tome kako učenje Kur’ana "mijenja dušu jednog naroda koji kasnije mijenja svijet".

Tako u poglavlju "Prvi slušači" između mnogih, on izdvaja onaj historijski trenutak kada zakleti mladi protivnik Omer al Hatab prelazi na islam dok potpuno zanesen, sluša prve ajete sure Ta-ha ili, kako u četvrtom poglavlju o Vjerovjesniku Kermani ponavlja antologijsku priču o trojici ogorčenih Kurejšija, protivnika Poslanika, koji tri noći zaredom, tajno, bez snage da se odupru, sakriveni iza njegove kuće, u tišini noći slušaju Poslanikovo učenje Kur’ana.

U zasnivanju jednog sveobuhvatnog prilaza toj temi Kermani ne suprotstavlja Zapadu samo tradicionalne islamske izvore koje on rehabilituje i vraća na svjetlo dana već, eksplicira i nadmoćno suprotstavlja rasprave i zaključke najizrazitijih evropskih filozofskih umova kao što su Adorno, Šeling,Kjerkegor, ili, najboljih svjetskih pisaca kao što je Pablo Neruda, Umberto Eko, Herman Hesse, Dostojevski.

No, Kermaniju mnogi kritičari zamjeraju kako svoje djelo gradi u dijalogu dominanto s njemačkom filozofskom misli i da zanemaruje anglosaksonske izvore i filozofiju, te tako ostavlja utisak da u ovom dijalogu sa Zapadom on zapravo razgovara samo s njemačkom linijom orijentalista što je suzilo domašaj ovog djela prema američkoj i, posebno britanskoj publici, zainteresiranoj za fenomen kur’anskog teksta. (Dewin Stewart, UK)

"Revolucionarni okret"

Objava je u svojoj srži neposredna, jezička komunikacija Boga i čovjeka. Bog nije spustio Knjigu niti je nadahnuo čovjeka da propovijeda Njegovu poruku. Nego, Bog je govorio s čovjekom i to jasnim i razumljivim ljudskim jezikom. Zbog toga je Kur’an izravni govor Božiji a, mushaf je njegov zapis.

Ovo je sumarij onoga što želi Kermani reći dok se hvata ukoštac s "mitovima" zapadne učenosti o Kur’anu koja se svoje predstave o islamu gradi na ekskluzivnoj prednosti pisane u odnosu na izgovorenu Božiju riječ.

Ovu svoju poruku Navid Kermani 1999. godine, iako tada prilično mlad i nepoznat intelektualac u Njemačkoj, dijete iranskih imigranata, adresira prvenstveno orijentalistima kršćanskog ili jevrejskog porijekla koji su oblikovali i diktirali zapadno znanje o Kur’anu.

Međutim, Kermani ne oklijeva dok izlaže kritici nekoliko vodećih njemačkih orijentalista kao npr. Theodora Noldekea i Rudija Pareta što je izazvalo pravi šok u njemačkoj javnosti dok, je na drugoj strani, bio prilično umjeren prema diskursu ikone njemačkih orijetalista, Angelike Neuwirth, koja i danas predvodi onaj krug evropskih orijentalista koji uporno vjeruju da je tekst Kur’ana zapravo preuzet iz drugih svetih tekstova, ponajprije, jevrejskih. Doista je briljantno kako Kermani u ovom dijalogu sa "starom gardom" njemačkih orijentalista čini korak dalje.

On želi njihov "redukcionizam" dovesti do apsurda na vrlo jednostavnim i poznatim činjenicama. Kermani denuncira njihove zablude kako poslanik Isa, a.s., ne stoji u ravni s poslanikom Muhammedom, a.s., kako se na Zapadu pogrešno prikazuje već, da Isa, a.s, (Isus) stoji u ravni s Kur’anom.

I kao što je u skladu s tim sveta pričest - "euharistrija" središnji ritual kršćanstva tako je učenje Kur’ana središnji ritual islama.

Tako su prema Kermaniju "Isus i Kur’an jedino i pravo teološko središte vjere” time što su oboje riječ Božija"; jedna se utjelovila a, druga je postala govorom Božijim.

Što Kermani postiže ovim "zapadnim okretom" i tako uvjerljivom demistifikacijom.

On ne samo da provocira pitanje judeo-kršćanskog identiteta Evrope gdje islamsko odstranjeno kao - "strano" i "tuđe" već, on želi još jednaput ukazati na "redukcionizam" Zapada gdje je Riječ odstranjena, postvarena ili, zaboravljena. Dakle, Kermani govori "hajdegerijanski" - Zapad je zaboravio "Riječ" i tako je zapravo, zaboravio sebe.

Mi možemo pretpostaviti sve razloge zbog kojih je Zapad reducirao i iskrivio razumijevanje Kur’ana u ime drugih i ideološko-političkih motiva i razloga.

Međutim, kod Kermanija nalazimo još nekoliko filozofski utemeljenih razloga kao odgovor zbog čega je iz vidokruga Zapada nestala estetska dimenzija, poetičnost kur’anskog teksta.

Na prvom mjestu to sljepilo Kermani pripisuje onom diskursu Zapada koji je nastao s Hegelovom "Fenomenologijom duha". Kermani vjeruje kako je Zapadna filozofska misao poslije Hegela propustila pravilno percipirati islam kao "umjetničku religiju". Estetska dimenzija religije je samo "nepovratna prošlost stare Grčke" i ona se desila samo jedanput u, "mladićkoj fazi ljudske povijesti" i to više nije moguće ponoviti.

Budući da Zapadna misao nije išla kontra Hegelovoj filozofiji stoga nije mogla ni razumijeti Kur’an u kontekstu estetskog, niti prihvatiti islam kao potvrdu prisutnosti "umjetničke religije" jer je bila uvjerena da je takav koncept “nepovratna prošlost” čovječanstva.

No, drugi set razloga o kojem diskutuje Kermani otkriva ga na tragu filozofije estetike Teodora Adorna.

Adorno je privukao silnu Kermanijevu pažnju zbog činjenice što je on u svom epohalnom otkriću uvjerio Zapad da "ideja neslikovne istine" vodi ka primarnosti "muzike" ka, primarnosti tona, odnosno Glasa kao autentičnog, istinskog nosioca "bespojmovne istine".

Na tom tragu Kermani u završnim poglavljima o "Vjerovjesniku" i "Sufijama" zaključuje kako je Božije očitovanje zamislivo samo u tonovima, u Glasu, ne u slici, ne u formi, ne u analizi teksta, nego samo u čistom glasu vrhovnog meleka Džibrila koji dostavlja Vijest Vjerovjesniku.

Riječi bez snage

Kermani prati promjenu uloge i značaja jezika Kur’ana kroz povijest i predočava kako je Riječ prevalila dugi put od ranoislamske, "poetične" do savremene, "postvarene" riječi koja je u modernom diskursu izgubila svoju snagu "podržaja" i pretvorila se u riječ koja prvenstveno služi za političko-ratnu a, ne duhovno-umjetničku mobilizaciju.

Na jednom mjestu Kermani će reći kako je kriza muslimanskog svijeta zapravo - kriza jezika. I dalje on kaže "Muslimani su izgubili Božije vođstvo kada više nisu poznavali tajne Njegovog jezika pa su ih zato njihovi ateistički neprijatelji tako uspješno napadali uz pomoć tog jezika... Arapski jezik je danas porobljen i kolonizovan. Njihove riječi prije svega u Zapadnom diskursu dobivaju karakter i snagu "dinamita" a ne snagu inspiracije, doživljaja Lijepog.

I za kraj. Ova Kermanijeva knjiga ponudila je jedan svjež i inspirativan pogled na Kur’an.

Zbog izobilja činjenica i bezbroj digresija koje odvode s glavne teme ova knjiga traži prilično strpljenje čitaoca i dosta napora za njeno razumijevanje.

Kermanijeva knjiga po svom kvalitetu i po ozbiljnosti izvedbe, po svojoj aktuelnosti nadmoćna je protivteža rastućem broju studija ovog doba koje pristrasno ili čak, još zlonamjerno Kur’an posmatraju kroz optiku ideološkog bojnog polja ili optiku suhog skolastičkog i epigonskog teksta koji navodno traži i treba svoju reformu.

Tema o estetskom doživljaju Kur’ana široko je bila ignorisana u naučnim krugovima zapadne škole izuzev nekih tekstova o kaligrafiji i vještini u recitaciji (učenju) kur’anskog teksta. Upravo to je domena u kojoj se kretalo razumijevanje estetike Kur’ana.

Ova činjenica nedvosmisleno upućuje na značaj djela Navida Kermanija koji stoji kao kontrabalans ili alternativa zapadnom diskursu o Kur’anu i koje ohrabruje i poziva na buduća istraživanja u tom domenu.

(IIN Preporod)