Suzili smo značenje teologije i zanemarili njen progresivni potencijal
Prof. dr. Pavle Mijović, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu bio je član radne grupe koja je razvijala master studij "Međureligijski studij i izgradnja mira" - jedinstvenom programu koji zajednički izvode tri teološka fakulteta u Bosni i Hercegovini. Profesor Mijović za Preporod govori o razvoju i perspektivama ovog master studija te o ukupnoj društvenoj, političkoj i akademskoj kontekstualizaciji teologije, ali i savremenim globalnim tendencijama
Razgovarala: Senada Tahirović
Preporod: Već nekoliko godina Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu i Pravoslavni bogoslovni fakultet u Foči zajednički organiziraju master studij "Međureligijski studij i izgradnja mira". Koja iskustva iz ovog studija bismo trebali staviti u fokus prilikom budućeg planiranja razvoja ovog i sličnih projekata i da li ste imali priliku steći uvid na koji način mladi razumijevaju termine poput međureligijski susret, saradnja i slično?
Mijović: Međureligijski studij, master studij izgradnje mira, je jedan poprilično zanimljiv akademski fenomen koji je u biti jedinstven u svijetu. Jedinstven je upravo zbog našeg specifičnog prularizma, društvenog i vjerskog, koji je pogotovo devedestih godina prošlog stoljeća nasilno dekonstruiran kroz rat, razne oblike etničkog čišćenja te kroz sam genocid. Ilustrativno je da se kod nas, u radijusu od par stotina metara u Sarajevu, ali i u drugim dijelovima u BiH možemo vidjeti četiri bogomolje svih monoteističkih religija. Možemo ih čuti, možemo ih osjetiti. Tako da u određenoj mjeri ovaj master iz međureligijske izgradnje mira počinje od našeg bazičnog odnosa prema svijetu koji nikada nije u dovoljnoj mjeri transponiran u akademsku zbilju.
Mi smo krenuli od toga. Od činjenice da u Bosni i Hercegovni postoje tri teološka fakulteta - Fakultet islamskih nauka i Katolički bogoslovni fakultet pri Univerzitetu u Sarajevu te Pravoslavni bogoslovski fakultet pri Univerzitetu u Istočnom Sarajevu. Željeli smo iskoristiti tu jednu institucionalnu posebnost BiH i pokrenuti nešto zajedničko. Pokrenuli smo studij uz pomoć međunarodnih partnera, sami nismo imali taj endogen i potencijal da bi ga razvili, a uz pomoć USAID-a i CRS-a napravili smo elaborat o izvodivosti i krenuli smo s tim.
Još od prvih razgovora na prijemnim ispitima sa studentima vidjeli smo da se naše razumijevanje bh. društva kao pluralnog društva podudara i s razumijevanjem samih studenata, kao predstavnika mlađih generacija. Iako su se neki od njih rodili prije a drugi pripadaju postdejtonskim generacijama, zajednička im je želja da upoznaju nešto i da vide kako je moguće religijski potencijal, koji je predominantno prisutan, često na površan način, u našoj zbilji, artikulirati i usmjeriti u zajedničku izgradnju društva. Ili, kako naše pojedinačne identitete - vjerske, nacionalne, svjetonazorske, prevesti u neku društvenu formu.
Dakle, studenti su zanimljivog profila, različiti, neki su imami, neki su svećenici, neki su sveštenici, neki su freelanceri, ali posjeduju interes prema traženjem novih, možda dijelom naprednijih, mehanizama u smislu izgradnje mira. I naš sam studij odražava ove dinamike. Svi matični teološki fakulteti imaju korpus predmeta o kojima govore. To su uvodni, informativni, formativni, propedeutskog karaktera, ali imamo također i predmete koje vode profesori sa političkih nauka, koji su u službi društvene kohezije, kritičkog vrednovanja vjerskih tradicija i sl. I u jednom modulu, petom modulu, ubacili smo primjenjene spoznaje kako te teološke ideje interagiraju i kako se vežu za stvarnost.
Tako da, vrlo je zanimljiva čitava ta naša akademska avantura, taj program dobro je priman i među studentima i u široj akademskoj zajednici. Poprilično je revolucionaran, a u svakom slučaju bi ga trebali internacionalizirati i vjerojatno bi trebali napraviti jedan doktorski studij na temelju toga. Zasada on je stabilan, i dok neki studiji upisuju sve manje studenata - mi za sada imamo stabilan broj zainteresiranih za ovaj program.
Preporod: Da li postoji mogućnost ili interesovanje uključivanja modula međureligijskog studija u druge akademske programe u BiH i kako bi to moglo unaprijediti postojeće kurikulume?
Mijović: Da, to bi bilo dobro, sigurno. Generalno kontekst, akademski kontekst bosanskohercegovačkog društva je relativno nepovoljan. Univerzitet u Sarajevu reflektira negativne demografske trendove, gubi studente, a iako kotira poprilično dobro na raznim ljestvicama međunarodnih rejtinga, ipak se čini da fali neka dodatna akademska dimenzija, i mislim da će u budućnosti visokog obrazovanja naglasak trebati biti na naprednijim studijama.
Mogućnost je da naš integrirani univerzitet usmjeri razvoj prema malo naprednijim studijskim modelima: da ljudi primjerice koji slušaju društvene nauke, medicinske nauke, farmaceutske i sl. da imaju makar jednu mogućnost da slušaju neke kurseve koji ih zanimaju. Mislim da bi ove društvene nauke - humanističke, filozofske i teološke mogle dati kontribuciju i svijetu pozitivnih znanosti čisto kako bismo stvorili širi i sveobuhvatniji pogled na stvarnost koji bi obogatio društvni prostor.
Protiv getoizirajućih tendencija teologije
Preporod: Mislite li da bi se tako otvorio prostor za jasnije artikuliranje teoloških stavova ili da bi se otvorila mogućnost da teologija ima validan i prihvaćen glas u kreiranju društvenih kretanja, posebno o teškim pitanjima naše stvarnosti poput korupcije, ekonomskih teškoća i političkih napetosti?
Mijović: Apsolutno - mislim da je generalni problem skoro svih teoloških fakulteta u posttranzicijskim društvima njihova getoizirajuća tendencija. Pa se naprosto čitava teologija - koja je poprilično bogata nauka iz bilo koje perspektive - svela na jednu autoreferencijalnu praksu koja se vrti samo oko određenih specifičnih stvari vezanih za određenu vjersku zajednicu i praksu i često se bavi stvarima relativno trivijalne prirode.
Smatram da je na neki način budućnost teologije u biti, i humanističkih znanosti kao takvih, da se integriraju u taj jedan sekularni okvir i daju pozitivnu kontribuciju. No, to je naravno jedan izazov na kojem bi trebalo raditi.
Preporod: Je li to baš jednostrana priča - ko bi još trebao biti uključen u donošenje odluka o integraciji teoloških perspektiva u obrazovni sistem, osim teoloških studija? Ko bi to uopće prihvatio?
Mijović: Nije, naravno. Istina je da iz perspektive dominantne akademske zajednice, koja ima određene postavke iz socijalizma, teološki fakulteti se uvijek čine onako kao manje vrijedni, kao manje bitan dio akademske zajednice i često dominira jedna konfliktna dinamika. Iako, zanimljivo je kako se u kontekstu Bosne i Hercegovine, čini da su teološki fakulteti ipak više vrednovani nego recimo zapadnije.
Budući da je za ples potrebno dvoje, uvjeren sam da postoje prostori akademske i druge suradnje koja bi unaprijedila i pomalo proširila horizonte te intenzivirala dijaloška dinamika u društvu. Kao prednost suradnje, sama teologija bi se sačuvala od getoizacije, bilo društvene bilo intelektualne, a s druge strane sekularna perspektiva bi i dijelom proširila one često uske i strikitne metodološke postavke koje pozitivne znanosti još i danas afirmiraju.
Preporod: Spominjete prostore saradnje - uzimate li u obzir da, ako govorimo o široj slici, da se isključivanje teoloških perspektiva ne događa samo u akademskoj zajednici nego i šire. Teološki koncepti, u fundamentu - kada su u pitanju borba za dostojanstvo ljudi, borba protiv društvenih nepravdi i slično - imaju kapacitet ozbiljno pomoći te borbe. No, čini se da se to ne vidi niti uvažava. Je li u takvom okviru moguće govoriti o ozbiljnom prostoru saradnje?
Mijović: Da, tako je. U ovom našem društvenom okviru mislim da smo mi poprilično suzili značenje teologije u smislu njezina disruptivnog i revolucionalnog potencijala u smislu targetiranja negativnih praksi u društvu poput nepravde, nejednakosti i sličnih fenomena. Mi smo naprosto suzili teologiju i većinom je danas promatramo dominantno unutar jednog etnonacionalnog uma koji je pomalo zarobljen i koji se bavi samo našim partikularnostima i sl.
Dakle, zanemarili smo jedan progresivni potencijal teologije koja bi mogla dijelom makar unaprijediti, makar ciljati, kritizirati mnoge nehumane i destruktivne društvene fenomene. Tako da, kod većine ljudi, kada vežu primjerice neke ideje iz socijaldemokracije, poput obrazovanja i zdravstva, mi smatramo da teologija nema nikavu vezu s tim, nego da je teologija samo nešto običajno, konzervativno, naivno i vezano samo za neke kodekse ponašanja.
To je, da tako kažem, jedan naivniji oblik razumijevanja teologije. I zastupljeniji, nažalost, ali trebalo bi ga revidirati, i baš kroz tu jedan teološki rakurs i šire kritizirati mnoge negativne fenomene u društvu. To je prisutno, ali nije prisutno kao taj jedan teološki mainstream.
Odricanje (od) statusa quo
Preporod: Kako ocjenjujete trenutne aktivnosti vjerskih zajednica u adresiranju tih pitanja?
Mijović: Pa, aktivnosti postoje, one su adekvatne ali u smislu mijenjanja negativnih postavki društva, mislim da ne. Većinom su tu kurtoazni susreti, koji su potrebni, jedni drugim šalju pisma i čestitke - to je pohvalni nivo komunikacije, akademska i druga suradnja je prisutna, ali, kada je u pitanju adresiranje aktualnih društvenih fenomena, dojma sam da je suradnja ipak manjeg intenziteta, kao pod svojevrsnom ručnom kočnicom.
Preporod: Mislite da vjerske zajednice ne prepoznaju svoju društvenu vrijednost i odgovornost u adresiranju negativnih pojava u društvu?
Mijović: Mišljenja sam da su vjerske zajednice svjesne svoje društvene vrijednosti i odgovornosti, a ponekad se čini kao da preferiraju određene ustaljene obrasce ponašanja koji ponekad odgovaraju pozicijama moći koje su sasvim razumljive, ali istovremeno smanjuju potencijal jedne zdrave i razumne kritike mnogih negativnih fenomena u društvu, bilo individualnih bilo vezanih za određene kolektivne dinamike. No, dojma sam da su sve institucije u BiH - a to vrijedi za državne, nevladine, pa i vjerske, institucije - poprilično fiksne i stabilne i promjena jako teško nastupa, jako teško se događa. I kao što u društvu ne valoriziramo taj ljudski potencijal mladih te novih zaposlenja, razvoja nekih naprednijih i širih oblika svijesti, sigurno da je dijelom to prisutno i vjerskim zajednicama koje dominantno zastupaju jednu institucionalnu logiku koja preferira status quo pogled na svijet, bez previše talasanja, bez previše inovativnih elementa.
To je razumljivo jer, kažem, i naši institucionalni vjerski aranžmani održavaju društvenu zbilju. Ali, s druge strane, ipak, veliki je propust ne prepoznavati mladenački, nazovimo ga juvenilni, potencijal kod članova vlastite vjerske zajednice koji bi mogao biti, makar kao dio, nositelj pozitivnih društvenih promjena. I s druge strane, na takav način bi ažurirali u određenoj mjeri i te svoje vjerske identitete. Napustili bi solipsizam, getoizam i postali bi baš ravnopravni dionici društva, što je sasvim normalno.
Preporod: Jedno od teških pitanja s kojim se suočavamo je naslijeđe ratnih zločina i genocida te negiranje genocida. Kako "Međureligijski studij i izgradnja mira" može doprinijeti suočavanju s ovim fenomenima?
Mijović: Mišljenja sam da je jedini ispravan pogled na svaki ratni zločin, čiji je najveći stupanj zločin genocida, osuda i nulta tolerancija na njih i govor s pijetetom o samim žrtvama. Iako je na području jugoistočne Europe pogled na prošlost obojen raznim narativima, smatram da bi upravo akademska izobrazba iz humanističke perspektive mogla pomoći da se stvori kritički otklon i odbijanje svakog ratnog zlodjela iz prošlosti, posebice zbog generacija koje tek imaju doći.
U ovom smislu vidim najveću prednost Rezolucije o Srebrenici, koja ne može promijeniti tragediju bošnjačkog naroda, ali iz koje svijet može nešto naučiti kako bi prevenirao svaki budući atak na svetost ljudskog života.
(Cijeli intervju dostupan u IIN Preporod)