Bilješke s hadža II - Misao pored Prvog hrama: Sjećate l’ se, narodi, Bejtul-makdisa?

Piše: Hasan Hasić

Bože, odazivat će Ti se moj narod pa bilo kako, a Ti nas vrati zavičaju čvrstijih stopa i ptičijih srca. Mi ćemo Te i dalje zvati na jeziku Semita i svome koji govori malo Tvojih robova. Mi znamo gdje ćemo upraviti i nećemo zaboraviti ni pravac u kojem su sprva Tvoji robovi namaz klanjali.

I arefatska žega uz ihrame me podsjetila na ramazan, post i sustezanje. Uslovi u kojima borave bosanske hadžije na Arefatu su, zaista, povoljni. Klimatizirani šatori, funkcionalno raspoređeni i ne ostavljaju dojam da je na Arefatu i više od dva miliona ljudi.

Lakše je i ibadetiti, iako nedostatak ili isprekidanost sna utječe i na vjerničku posvećenost. Međutim, i dalje ostaje obaveza, trud i napor dolaska, pridržavanja ihramskih zabrana, boravak u šatorima s dvije stotine ljudi, obrok u lanč paketima, ali sve na vrijeme i na svom mjestu. Ni žedni ni gladni, i sačuvani od vrućine. Pored svake olakšanosti Arefat je, ipak, najsnažniji reprezent hadža.

Sabahile na Dan Arefata sam se s kolegom Adnanom uputio ka Brdu milosti, gdje je, prema predajama, Poslanik, a.s., održao govor na Oproštajnom hadžu i gdje su se Adem i Hava na Zemlji sreli. To brdašce je i najslikovitiji prizor Arefata, po tome ga znaju svi koji prvi put dolaze na hadž.

Brdo prekriveno velikim kolektivnim ihramom. Kao da je sami vrh svijeta. Na putu do Brda milosti to jutro osvjedočili smo se u kakvom aranžmanu borave naše hadžije u odnosu na mnoge iz drugih zemalja. Toliko da se pobojiš da li zaista možemo osjetiti arefatsko sunce i zemlju, hadž na njegovom vrhuncu.

Na platou ispred, te na samom brdašcetu već je gužva. Potočići ljudi uzastranu i nizastranu, a mnogi su se već pozicionirali, našli svoje mjesto za učenje dova, zikr, fikr, snimanje i fotografisanje, kako okoline tako i sebe. Podignute ruke nad Arefatom odavno već nisu samo ruke u molitivi.

Kao i svuda danas po svetim mjestima i sakralnim objektima mobilni telefoni dominiraju. Razumljivo u najvećoj mjeri. To je naš trenutni civilizacijski način kreiranja uspomena, zapisa i podsjetnika. Po tome se prepoznajemo. Razgledajući okolo po Arefatu primjećuje se da mnogi kao da pokušavaju kreirati remake neke univerzalne fotografije

pozicije tijela u dovi. S tom namjerom se slikaju ili naprosto snimaju svoje dove ili šta već imaju reći, Bogu ili svijetu. U pogođenosti takvom scenom, pri čemu se pitam imamo li zaista, više vremena i za Boga i za sebe, tješim se da su moja fotografisanja i snimanja dio posla koji obavljam. Ponio sam i fotoaparat i uradio što sam planirao. Našao sam mjesto i vremena za sebe, za nešto fikra, zikra i još jedno podsjećanje da, ipak, Bogu Dragom ne zahvaljujem dovoljno.

Jedan je izrazio želju da me fotografiše. To je i uradio. Potom mi je naišaretio da podignem ruke kao u dovi... To bi već bilo previše. Ne znam do kad ćemo izdurati i dokle dogurati s takvom potrebom raspoznavanja u svijetu. Istina, i digitalne materijale je sve lakše sačuvati. Jedino što ćemo morati naći način da sačuvamo naš dodir sa zemljom i nebom. Pa i na Arefatu.

Momak, čistač, koji se po dužnosti u svome radnom odijelu našao na Brdu milosti, a vjerovatno i u nadi za nekom sadakom, činio mi se najprisutnijim.

***

Arefatu sam se radovao baš kao i silasku s tog brda, sakupljanju kamenčića na Muzdelifi, a potom velikom maršu muslimana ka džemretima. Najiskrenije, radovao sam se pješačenju. Volim osjetiti i osvajati tlo pod sobom. Time mjerim i vlastite snage. Hadžije se okupljaju, spremaju kamenčiće, u međuvremenu ibadete i drijemaju, pa nastavljaju obred.

Džemreta su, naravno, dalje negoli što to može navigacija kazati i kao što se otprilike objavi. Umor sustiže sve, a ja se divim najstarijim među nama. Ali, poznato mi je, u mojoj zemlji se još uvijek koliko-toliko hoda i traži način da se izdura. Još uvijek su svježe priče o razdaljinama koje je valjalo prevaliti. Napose, još uvijek su friški žuljevi izbjegličkih iskustava i trauma proživljenih tokom agresije. Moj narod, ipak, još uvijek zna kako ostati na nogama.

Do džemreta ćemo dobaciti, a, onda, razumijevjaući simboliku bacanja kamenčića s imenom Boga podsjetiti se na nužnost borbe protiv otvorenog neprijatelja, kontinuirano aktivnog. To je i za umorne i za postojane reda za života.

***

Povratak s Mine i oslobađanje od ihrama je djelovalo rasterećavajuće. Ali, ihrami nas podsjete i na jednostavnost života koje smo se odrekli. To jutro smo Adnan i ja slijedom okolnosti zaspali ugašenih mobitela.

I naspavali se nakon više noći. Ipak se sve stiglo. Jednostavno.

***

Hadžski tavaf i sa'j smo obavili narednog dana. A i Bajram je, prvi koji kao da nisam bajramovao. Mada ih je bilo koje sam dočekao s rolekosterom emocija na vjetrometini vlastite sudbine. U međuvremenu je to postalo drugačije.

Dočekao sam te bajramske sreće. Kao i na to, ni bajramske dane u Mekki nisam mogao uračunati. Sreća, nije nam dato da se do kraja ravnamo prema vlastitim proračunima.

***

Ovaj put sam bio nešto bliže Kabi. Ne znam šta sam očekivao. Sva ta gurkanja, probijanja i gužva mi, ipak, ne godi. Štaviše, stvara mi osjećaj panike. Iako to sve u tolikoj mjeri razumijevam da se čini kao i da sve opravdavam, ne mogu pristati na jednačinu u kojoj se pod svaku cijenu mora stići do Kabe.

Gužva koja se stvara i načini sužavanja krugova čine se kao neka vjernička lukavstva. Hoće li to Bog, džellešanuhu, biti zadovoljniji?!

Naposljetku, mislio sam i na svoj već načeti nokat. Barem taj dio sebe ne moram ostaviti u mekkanskom haremu, a već me prošao blagi bol. I dovoljno mi je što u safovima pravim dovoljno prostora za svačiji lakat osim svoj.

***

Sa'j, hod i blago trčanje između Safe i Merve mi je svaki put godilo. Ta ravna putanja i podsjetnik na naše svagdašnje želje i htijenja te da Bog daje izlaze, vrela, utoke i pritoke dobra bogatstvo je tog obreda.

Djelovalo je opuštajuće. Osjećao sam da bih mogao trčati i duže i brže, da je, kojim slučajem, pristojno i obavezno.

Osjećao sam da bi to bio konačan udarac svakoj mojoj tjeskobi i premišljanju. Konačan izraz moje žarke želje za spontanošću i izljevom nataloženog.

***

Narednog dana u terminu kada su bosanske hadžije bacale dvadeset i jedan kamenčić nije bilo mnogo svijeta. Rano smo to obavili. Autobusom otišli i vratili se. Već treći dan je bio mahšer i, čini mi se, potpuniji doživljaj bacanja kamenčića. Po dvadeset i jedan kamenčić na stotine hiljada ljudi udarom na kamen stvarao je zvuk pucketanja vatre. Upravo tako. Težnja da se šejtan spali i pobjedi uvijek mora biti prisutna kod vjernika.

Na takav intenzitet je podsjećao taj neprestani i izvještačeni zvuk pucketanja vatre. Na taj način se čovjek mora obračunavati sa svojim strastima i zlom koje ga napada ili ga on sam plete. I to je izraz vjere, osjećaja koji se ne daju izbrojati poput sedam, dvadeset i jedan ili četrdeset i devet.

Taj dan smo se do hotela vratili i pješice. Jutro je, obredi su skoro pa završeni, ostao je tek oproštajni tavaf. Već je to olakšanje umornim hadžijama. Tako se i vidjelo na masama koje su se tog jutra vraćale s Mine.

Veselje kao plod emocija i uloženog napora. I vidio sam samo veselje, i pored identičnih slika s mekkanskih ulica tokom svih tih dana kada bih se i razočarao i rastužio.

***

Još jednom ćemo, oproštajno, obići sedam puta Kabu. U sedam širih krugova, bez stresa i gužve rastao sam se s Kabom. Gledao sam je kao živu, kao ljudsko biće. Nisam očekivao da će taj rastanak biti značajnije emotivniji. Ipak je to centar, ako ništa, moga muslimanskog bića, kibla - pravac koji nema alternativu. Kako to oproštajni tavaf i pretpostavlja, nije bilo više okretanja Kabi.

U tom odmicanju od nje bez željenog okreta osjetio sam se postojano, čvrsto i odlučno. To je, vjerujem, odraz jasnog znanja po čemu se njoj okrećemo, oko nje hodimo i od nje odlazimo.

Sve nijanse njene vrijednosti ne prestaju odmicanjem i trenutnim oproštajem od nje. Kaba je mjera na nivou naše svakodnevnice.

***

To je naša kibla. Razmišljao sam o Ikbalovim stihovima o gazeli koja je pobjegla iz mekkanskog harema, pa je pogodila strijela lovca, ali sam razmišljao i o našoj prvoj kibli. Naumpalo mi je da smo je zaboravili. Bog ne traži da se njoj okrećemo. Postavljanje Kabe za kiblu je bilo i želja Muhammeda, a.s.

Najstariji hram je postao pravac. Ali, Bejtul-makdis, u drevnoj zemlji je dio našeg religijskog i duhovnog naslijeđa, kibla kojoj se i Poslanik, a.s., okretao, u zemlji njegove pejgamberske braće, u zemlji odakle je uzdignut do Sidre. Bejtul-makdis, u zemlji u kojoj se trenutno vrši genocid nad palestinskim narodom. Skoro sve regule su prestale da važe.

Zemlja u kojoj je oživjelo faraonsko zlo. I ne znamo kada će i kako stati. Ne znamo šta će biti s tih ljudi, među kojima je i većina onih koji se okreću s nama prema istom Hramu, ma kako im prva kibla bila bliža. Kao da je sva naša nemoć stala i u dove. Bože, okrećemo li se mi, zaista, u istom pravcu?!

***

Mnogo slika prije hadžskog putovanja mi se obistinilo ovdje. Mnoge su baš onakve kakve sam očekivao. No, neobično lijepo su me spopali i neki mirisi. U svetim mjestima osjetio sam miris džamijskog prostora iz svoga zavičaja, iz Krušika. Isti je to miris s prvih namaza u djetinjstvu koje sam tu obavljao, faktički i naučio. Isti je to miris tek obnovljenih, izgrađenih i prostrtih džamija. Neću pokušavati da ga opišem.

Kao da znam otkud se pojavljuje. To je ona džamija koju sam gledao dok je rasla, dok se dotjerivala koliko se dalo, gdje se ono mog naroda pri povratku iz izbjeglištva okupljalo, i to im je davalo snagu, a tada nas je u selu bilo i mnogo više. Tu sam naučio prve sure i vjerovatno prvi put čuo i za Mekku i Medinu, prve hadžije sreo. Odatle sam i u medresu otišao. Sjećam se lica, onih malo stalnih klanjača u džamij i svojih muallima.

Tu sam prvi put, kasnije, i predvodio namaz, vazio, hutbu držao, odatle sam na noge stao. Sjećam se svojih efendija, i Enisa i rahmetli Kasima. Uz miris vežemo sjećanja, događaje i ljude. Isti je to miris u džamiji gdje su te redovne i povremene džematlije nebrojeno puta izdvojili ponešto od sebe za mene, softu.

Nekad se pitam hoću li to znati vratiti. Možda i jesam, ako sam barem nekome od njih na ponos, po zavičajnom mjestu koje dijelimo. Mnogi već više nisu među živima, ali, vidim ih veoma jasno. Pa, odatle sam se okretao i prema Kabi. I s ovih svetih mjesta poželim trenutak jednog ljetnog akšama baš tu. I pomalo je to težak splet emocija, nostalgije, radosti i tuge. I ja rjeđe navraćam.

Tako je kako je, mada pratim i silno se veselim poslu koji Enis obavlja. Ostao je na svoj način posvećen radu s djecom, a znam da je to najviše volio. Danas je to manji broj djece koji uče po nešto drugačijem, ali bolje postavljenom planu. Selo je pusto, ali to unosi nekog života.

***

Ibrahim-pejgamber je podigao Hram. Svo to kazivanje i predaja o Ibrahimu, Ismailu i Hadžeri dio je ćabenske povijesti. Neopisiva pokornost i odanost Bogu sred pustinje, izlaz koji je Bog dao njima, rodu i porodu njihovom dio su naše zajedničke povijesti. U ovom centru svijeta vrijedi odlučiti da nikada ne posustanemo u pronošenju istine o Jedinom i Svemoćnom Bogu, baš u svijetu koji uporno pokušava funkcionisati bez njega. Na ovom mjestu gdje je Ibrahim sa sinom podigao Hram, sred Arabije, sred svijeta, u srcu povijesti dini-islama sjetio sam se i svoga Ibrahima. On je podigao mene. Onako kako je najbolje mogao i umio.

Na svojim rukama težaka i samca. Na minimalnoj federalnoj penziji. U raskoraku kosača, u zamahu sikire. Pa i u nagetosti na svoj štap. Pomislio sam, Bog me je pozvao ovdje da se još jednom podsjetim da Mu nisam dovoljno zahvalio, da baš nisam do kraja shvatio u kakvoj pustinji se za me pobrinuo, kakvo je to bogatstvo koje mi je dao, kako je jetima pogledao. Ibrahim-pejgamber je spoznao svoju žrtvu, vjerno odgovorio svome zadatku.

Melek je kurban snio. Žrtva mog Ibrahima je bila drugačija. Ja sam nekako brzo odrastao, ali je on dao za to i svoje slobode i svoga zdravlja. Mnogo toga sam dokučio tek kada je otišao s ovoga svijeta. U svome odrastanju s njim nisam pričao o Bogu, ali se on potrudio da za Boga čujem, na svoj način. Dok sam ja slušao o meleku s ovnom, on je obijao dane i noći u svojoj samoći. I to mu je najteže padalo, kako mi je više puta rekao, u momentima kada sam se u našu kućicu vraćao, a on ponovo zapalio cigaretu. Više puta je prestajao, a onda od radosti na nepuna dva dana ponovo pušio. Ta su odricanja i sustezanja bila njegov kurban u kasni bosanski sat.

Pa, primi mu Bože, a ja i ne znam baš kako sve da za njeg skrojim dove.

***

Prvih sati u Medini sam se pitao kako bi to izgledalo da se Muhammed, a.s., pojavi među današnjim masama muslimana. Oko dvije milijarde nas je. Da li bi ga zaista znali dočekati onako kako njegujemo spomen na njega? Da li bismo u ovom vaktu kada se jedva jedni s drugima sastajemo otvoreno, iskreno i spontano, imali vremena za njegove velike riječi i djela?

Samo što smo na ovom stepenu civilizacijskog razvoja, čini se, zinuli više negoli što možemo pojesti ili što bismo trebali. I danas bi Poslanikove, a.s., riječi važile kao i prije.

Zabilježilo se da je jednom kazao: "Boga mi, ne bojim se ja za vas siromaštva, već se bojim da će vas dunjaluk ščepati kao što je ščepao vaše prethodnike, pa ćete se međusobno takmičiti u tome kao i oni, pa ćete propasti kao i oni."

***

Klanjao sam u Revdi, našao mjesta za se, poselamio Poslanika, a.s. Evo me, tu sam, dio njegovog ummeta, istog dina kao i ashabi koji su po ovom tlu razabirali svoje ljubavi prema Bogu i Poslaniku, strahove i nade, čežnje i slabosti.

U tom njihovom obliku, i dalje najbližem ljudskosti, bez obzira na odabranost generacije, najbolje ih je razumio Muhammed, a.s.

U svome poslaničkom hodu je uvijek računao na čovjeka, njegove uzlete i posrnuća. I to je vrijedno imati na umu, jer ćemo lakše sebe razumjeti, ovakve kakvi smo, toliko stotina godina poslije njega.

***

Moj Bože, u gradu sam Tvoga Miljenika. Ne znam koliko sam uspio u životu. I ne treba da znam. Čemu samodivljenje?! Sve sam ovo doživio u radosti. Pri svijest mi se primiče spoznaja da barem donekle znam koliko si mi Ti dao, svega na šta nisam računao ili svega što je bolje za me.

I primiče mi se spoznaja da Ti ipak nisam dovoljno zahvalio. A Tvojom voljom sam u Mekki i Medini ovih junskih dana. Tješi me misao da od sebe i ne očekujem trenutne revolucionarne preobrazbe u nekog boljeg sebe. Ali, žarko želim da mi Mekka i Medina, ono malo pogleda i hoda po njima, budu podsjetnik na slabosti i grijehe, nezahvalnosti i štošta što me s vremena na vrijeme udalji od Boga.

A znam, ne trebam biti ni oštar prema sebi. Negdje u dovama sam i to smjestio ili podrazumijevao, ako se to tako i da kazati.

***

A onda u jedan medinski sabah, možda i ne niotkuda, javi mi se misao o protoku vremena, periodu mog života. O dvije decenije okrugle sa znakovitim tačkama odrednicama. Baš u isto vrijeme, početkom ljeta. I ne mora ništa značiti, ali se nakalemilo na iste hadžijske misli. Te dvije hiljade i četvrte nove ere djed i ja smo ostali sami. Bilo je to vrijeme Evropskog prvenstva kao i ovih dana. Vrijeme kada je Mourinho u centru pažnje kao i ovih dana.

Vrijeme kada je to još uvijek aktuelnoj portugalskoj sedmici bilo prvo Evropsko. Vrijeme kada sam završavao četvrti razred u područnoj školi i doba kada nisam slutio kakve početke ljeta ću čekati narednih godina. I tu je niz naizgled beznačajnosti u odrednicama, ali su i to sitne radosti koje su priječile potonuće djetinjstva. Možda je to vrijeme od kojeg počinje tefsir koji ću razumjeti tek donekle poslije jedne decenije.

A sada, nakon druge, i ne znam šta sam od svega razumio i dokle sam stigao. Možda nakon Mekke i Medine osvijestim da sve što mi je i pošlo od ruke, i nije baš dio mojih stvarnih moći.

Tog života takvog kakav jeste, ne želim zaboraviti. To bi i bio kraj za me. Ako je to breme koje ću nositi, neka ga, nekako će se. Bogu ću se moliti da me ne slomi, baš kao što i nije do sada. Dragi Allahu, ako i dokučujem ovakvo mjerenje vremena, možda neću dokučiti ima li tu kakve vrhunske znakovitosti koja će me mijenjati, iznova i nanovo dok ne postignem kakvu duhovnu mladost i mudračko prosvjetljenje.

Ali, vjerujem Ti, iako u svom tevekkulu posrćem. I to mi se čini koliko god ljudskim toliko i veoma bezobraznim naspram Tvoje brige o meni.

***

Hadžije se vraćaju domovini. I tako se hadžsko putovanje skratilo na dvadesetak dana. Nekada je to bila cijela godina, nekoliko mjeseci, a danas je to tek toliko. Umaramo li se i odmaramo li se isto kao nekada? Koliko hadža stane između toga. Vrućina se raspoznaje po zraku koji kola hladovinom, po brojkama na displeju mobitela i organizacijskom rasporedu obavljanja obreda. Više i nema izlaganja ekstremima.

Na kraju dana pitam se gdje će i kako će mnogi koji su hadžske dan proveli po ulicama Mekke, nenatkriveni, nerashlađeni, posvuda iz šarenog svijeta. Mnogi su od njih tu i ilegalno. Tako sam se pitao kuda lete i mekkanske ptice. Na kakvoj hrani rastu i gdje su im staništa. Pitao sam se to ne znjući priče o mekkanskih haremskim golubovima. Vidio sam ih pod otvorenim nebom, u hladovini i na ulazu u Sat.

Negdje mi se samo činilo da taj svijet ptica pripada Bosni. Ali, Bog će i ove nahraniti, a ptičija srca znaju za Boga. Njihov oslonac na Njega je neuporediv. Dragi Bože, kako da ovo srce liči na ptičije, od sada, odavde pa do Bosne, gdje ću zanijetiti kao i ovdje, okrenut Tvome Hramu?! Valja se potruditi pa nadomještati sve te krnjavosti.

***

Tako sam nijetio gdje god sam bio, pa i u tugama i posljednjim izdisajima bosanskih sela, gdje više džemata skoro da i nema. Vratit ću se, s Božijom pomoći, u Tvoj hlad, predahnuti i sabrati se, pa pogledati niza se i uvidjeti dokle sam dobacio s ovim hadžom, ovako, koliko se dalo, pored posla koji se obavljao ili zajedno s tim.

Ti ćeš na kraju, Dragi Bože, i kada pokoji put zaboravim na Te, pravedno ocijeniti vrijednost moje pokornosti. Bilo to stotinu hiljada ili manje. Poželio sam Bosnu i u njoj. U toj želji mi se plače. Tu smo učili retke, Božije i ljudske, spoznavali Boga po tim strminama i dolovima, na nogama koje su nam sjekli. Bože, odazivat će Ti se moj narod pa bilo kako, a Ti nas vrati zavičaju čvrstijih stopa i ptičijih srca. Mi ćemo Te i dalje zvati na jeziku Semita i svome koji govori malo Tvojih robova. Mi znamo gdje ćemo upraviti i nećemo zaboraviti ni pravac u kojem su sprva Tvoji robovi namaz klanjali.

(IIN Preporod)