Kulturološki nesporazum i "govor mržnje"

Piše: akademik dr. Ferid Muhić

Čovječanstvo se već duže vremena ubrzano približava tački veoma opasne unutar-rodovske (intra-species) konfrontacije. Ljudi, ta najrazumnija bića svijeta a možda i cijelog Univerzuma, predstavnici roda koji se s pravom klasificira kao homo sapiens sapiens, na pragu su trenutka u kom iracionalna mržnja može da preraste u nemilosrdno uzajamno istrjebljenje epskih proporcija! Iste one koji su razumom toliko obdareni da zaslužuju naziv mudro mudri (sapiens sapiens), već trese prva faza slijepog bijesa, koja u trenutku može njihov svijet pretvoriti u predvorje najveće ludnice svih vremena!

Fenomen unutar-rodovske agresivnosti (intra-species agressivity), jeste najstrašnija differentia specifica ljudskog roda! Prema istraživanjima Konrada Lorenza, za koja je dobio i Nobelovu nagradu, ovaj destruktivni impuls, na žalost, predstavlja rodovsku konstantu. To znači da se ne može trajno eliminisati iz modela ljudskog ponašanja. Ipak, ako se ne može potpuno isključiti, može se kanalisati. Sportovi, od kolektivnih do individualnih, od šaha do ekstremnih disciplina, predstavljaju veoma efikasan metod preusmjeravanja ovog nagona. Međutim, svaki povod koji rezultira socijalnom polarizacijom, munjevito aktivira cijelu skalu ove unutar-rodovske agresivnosti uvećavajući ogromno neposrednu opasnost od bespoštednog konflikta suprotstavljenih strana.

Atentat na novinare u slučaju 'Charlie Hebdon' više nego dramatično ilustruje opasnosti od takvog raspleta. Ljudska bića su žestoko i nepomirljivo polarizovana na 'poštene građane' i na 'opake zločince'. Da je ovakva podjela substancijalna, dakle da je zasnovana na konkretnim postupcima i ponašanju svih koji su uključeni u jednu ili u drugu kategoriju, u ovakvoj polarizaciji ne bi bilo ništa sporno. Problem je, međutim u tome, što je ovakva konfrontirajuća kategorizacija ljudi utemeljena na simboličkom a ne na predmetnom nivou, pri čemu se za 'opake zločince' proglašava preko milijardu i po ljudi: oni na koje se odnosi etiketa “muslimani“! 'Pošteni građani', kao u svim sličnim prilikama kroz istoriju, prepoznaju se po tome što jednostavno nemaju nikakvu etiketu! U tu kategoriju, poslije prvih dana slučaja “Charlie Hebdon“, spadaju svi oni koji nisu muslimani. Dovoljan razlog za podozrivost i pooštrene mjere kontrole muslimana jeste to što su muslimani: dovoljan razlog da se od takve kontrole izuzmu svi koji nisu muslimani, jednostavno je taj što su nemuslimani!

Da nije riječ o paušalnoj ocjeni bez pokrića, lako će se uvjeriti svako ko uporedi reakcije političkih lidera, duhovnih poglavara i ogromne većine javnosti u slučajevima u kojima počinitelji zločina nisu bili muslimani, ili ako slijedimo logiku etiketiranja i neetiketiranja, u kojima su počinitelji bili oni neobilježeni, dakle nemuslimani.

Podsjetimo se, na primjer, da li je nakon masakra u kom je Norvežanin Breivik svojom rukom na okidaču ubio 77 mladih ljudi, jednog po jednog i to samo iz ideološke mržnje prema muslimanima, (svakako najmalignijeg i najmasovnijeg zločina izvršenog u moderno doba od pojedinca), na svjetskoj političkoj sceni, u javnosti i medijima bila pokrenuta hajka protiv Norvežana!? Nije! Da li je bilo koji Norvežanin bio izložen posebnoj provjeri dokumenata, pretresu, šikaniranju od strane pograničnih vlasti samo zato što je Norvežanin!? Nije! Jesu li se Norvežani morali plašiti za svoju bezbjednost u muslimanskim zemljama, jesu li bili izloženi iracionalnom gnjevu i slijepoj mržnji lokalnog muslimanskog stanovništva? Nisu! Budući da je sam Breivik potencirao da je kršteni kršćanin (Baptized Christian), da li su crkveni velikodostojnici osudili javno njegov čin kao nekršćanski!? Nisu! Nakon genocida u Srebrenici, koji je izvršila srpska armija nad više od 8.000 civila Bošnjaka samo zato što su bili muslimani, jesu li pooštrene mjere kontrole građana Srba na bilo kojoj granici u svijetu? Nisu! I je li se oglasila Srpska pravoslavna crkva, ili bilo koja druga kršćanska crkva u svijetu, da osudi taj najveći zločin na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata kao čin suprotan duhu kršćanskog milosrđa? Nije!

I logično je i pravedno je što ni jedan Norvežanin nije imao potrebe da se pravda za djelo koje je počinio njihov sunarodnik, onaj kršteni kršćanin, pripadnik iste religije! I jednako tako je pravedno i logično što građani Srbi nisu bili šikanirani i što se ni Srpska pravoslavna crkva nije oglasila sa svojom osudom genocida; jer šta sa tim imaju oni ostali Srbi koji u tom genocidu nisu učestvovali a od kojih se, sasvim neopravdano, očekuje dokazivanje nevinosti!? I slijedeći istu misao, šta sa genocidom nad muslimanima u Srebrenici imaju gotovo dvije milijarde kršćana koji za taj zločin ne snose nikakvu odgovornost i od kojih zato niko nema pravo da zahtijeva ili očekuje pravdanje, još manje legitimisanje njihove nevinosti!?

Žaljenje zbog nevinih žrtava i solidarnost sa tugom i stradanjem njihovih najbližih – to svakako da, to je ljudski! Ali pravo da bilo ko proziva nekoga za nešto što nije učinio – to nikako ne, jer to bi bilo nasilje!

Tako i treba: neka svako odgovara za ono što je učinio! Ne pokušavajte mi natovariti kompleks krivice, ni breme odgovornosti za nešto što nisam učinio! To je pravilo. To je norma. Apsolutno niko nema pravo da zahtjeva od bilo koga da se pravda za nešto što nije učinio. Kao što se pošten i razuman čovjek neće hvaliti podvizima drugih ljudi, tako se neće ni sramiti zbog zločina koje su počinili drugi! I neka niko ne bude predmet osude za nešto što su učinili drugi, makar bili pripadnici njegove nacije ili religije. Po čemu su pošten čovjek i zlikovac jednaki, da bi simbolička oznaka kao što su vjera ili nacija, opravdala jednak odnos prema njima!? Ni otac, koji je nevin, ne može biti opravdano maltretiran za kriminal koji počini njegov rođeni sin! Ni sin ne može biti predmet osude za prestup što je počinio njegov otac! I tako treba, jer je tako i pravedno!

Pitanje pred kojim u ovom trenutku stoji savremeni svijet glasi: Zašto ono što što je pravedno i što sasvim normalno važi za sve ljude, samo za muslimane ne važi!? Zločin u slučaju “Charlie Hebdo“ izvršila su dva muslimana. Na osnovu čega se smatra opravdanim da se proziva preko milijardu muslimana, koji sa tim zločinom nemaju apsolutno nikakve veze!? Jer to što su muslimani, da se odmah razumijemo, ni za jednog razumnog i pravednog čovjeka, ne može biti apsolutno nikakav argument! A ipak, milioni razumnih i pravednih ljudi očekuju i čak zahtijevaju upravo to od milijardu i po ljudi za koje sasvim pouzdano znaju da sa zločinom u Parizu nemaju nikakve veze!?

Eto zbog čega je pitanje o motivima sistematske prakse etiketiranja i stigmatiziranja muslimana kao kolektivnih zločinaca, terorista, ekstremista, najvažnije pitanje koje savremeni svijet mora već danas sebi postaviti ozbiljno i temeljito; ukoliko uistinu priznaje jednaka prava svim ljudima bez obzira na rasu, religiju, etničku pripadnost ili kulturni background! I ukoliko iskreno nastoji da izbjegne još jedan strašan čin krvave drame ispisane destruktivnom energijom instinkta unutar-rodovske agresivnosti!

Iako ima direktne i krajnje opasne političke i bezbjednosne implikacije, samo pitanje je zapravo predmet društvenih nauka, prije svega socijalne psihologije, sociologije i kulturalne antropologije. U kontekstu kulturalne antropologije, registrovano je nekoliko paradigmatičnih slučajeva koji se u dlaku poklapaju sa socijalno-psihološkom pozadinom u slučaju “Charlie Hebdo“ i koji su, u ovom kontekstu, izuzetno instruktivni za izbjegavanje sličnih incidenata u budućnosti. Kao takvi, oni predstavljaju locus classicus u tehnologiji rješavanja kulturalnih nesporazuma sa potencijalno konfliktim nabojem.

Navešću jedan tipičan primjer iz kulturalno antropološke prakse, koji je dobio svoje socijalno psihološko objašnjenje i time utvrdio konture generalnog metoda izbjegavanja svih budućih konfliktnih situacija koje nastaju na sličnoj osnovi. Zbog vrijednosti autentičnog kulturalno psihološkog doživljaja i pozitivnog ishoda, analiziraću i jedan primjer iz sopstvenog iskustva koji spada u istu kategoriju potencijalno destruktivnih nesporazuma.

Početkom '70 godina, naglo je porastao broj individualnih turističkih posjeta građana SAD u Meksiko. Na žalost, paralelno je konstatovan i određen broj tragičnih žrtava naizgled potpuno nemotiviranog nasilja. Detaljna istraga dala je rezultate tek kada su uključeni i socijalni antropolozi. U većini slučajeva, ubistvima su prethodile verbalne rasprave nakon banalnih saobraćajnih incidenata. Utvrđeno je da meksikanska kulturna tradicija ima veoma nizak prag tolerancije psovke i verbalne grubosti, znatno niži od onog uobičajenog u SAD. Psovka na javnom mjestu se tretira kao uvreda časti koja se može oprati samo izvinjenjem. U svim slučajevima sa tragičnim ishodom, žrtve su kategorički odbile da to učine i čak su radikalizirale nivo uvredljivosti govora. Nakon što su vlasti SAD štampale listiće sa upozorenjem svojim građanima da eventualne konflikte u Meksiku rješavaju bez uvreda i psovki, tragični incidenti zbog razlika u kulturnoj toleranciji verbalnog nasilja, više se nisu ponovili.

Da su turisti iz SAD ostali gluhi na upozorenja kulturologa i socijalnih psihologa, broj žrtava ovog nesporazuma produžio bi da raste. Do trenutka u kom bi ozbiljan konflikt sa trajnim posljedicama po odnose dvije susjedne države, postao neizbježan. Jer bi, u svakom novom incidentu, meksički građani smatrali da je riječ o ignorisanju standarda ponašanja uobičajenog za jednu kulturu, odnosno o namjernom nepoštovanju i provokaciji. Građani SAD bi u ovoj nesrazmjernoj upotrebi nasilja, vidjeli mržnju i primitivizam. Ignorisanje razlike u kulturnim standardima socijalnog ponašanja uvijek vodi ozbiljnim problemima, a često i tragičnom ishodu! Ono što je za jedne benigna verbalna konfrontacija, takoreći jezička vježba, za druge je flagrantan čin provokacije i 'govora mržnje'.

Primjenivši ovaj primjer na tragični incident “Charlie Hebdon“ u Parizu, jasno vidimo da je hipoteza o kulturološkom nesporazumu, dovoljno plauzibilna da se provjeri u praksi. Ako je za kulturnu matricu islama nedopustivo i krajnje uvredljivo svako javno izrugivanje i karikiranje sa simbolima i vrijednostima koje u tom sistemu imaju status svetih sadržaja, onda će ignorisanje te činjenice za pripadnike takvog kulturnog modela, predstavljati klasičan primjer namjerne provokacije i 'govora mržnje', a ne potvrdu 'slobode govora'. Odreći se od slobode govora nije jednostavno, složićemo se. Ali u svijetu u kom je ta sloboda odavno sasvim legalno limitirana odredbom o zabrani 'govora mržnje', kao i o sankcionisanju širenja rasne, vjerske i nacionalne netrpeljivosti, to zapravo ne bi ni bilo nikakvo odricanje od slobode govora nego samo čin uključivanja islama i muslimana u već postojeći sistem ograničenja te slobode.

Muslimani bi u tom slučaju, dobili samo ono isto pravo koje već važi za sve ostale kulturne i religijske zajednice, dok bi pozitivni efekti predstavljali višestruko vrijedan kapital. Ukoliko bi i tada neki muslimani napadali medije i ugrožavali živote novinara, ne bi se više mogli pozivati na alibi da reaguju na provokacije uvredljivog 'govora mržnje', i u očima svih muslimana bili bi legitimirani kao obični kriminalci. Ako bi, sa prekidom objavljivanja pogrdnih karikatura i tekstova na račun islama i muslimana, napadi sasvim prestali i bezbjednost novinara postala neupitna, to bi bio ogroman korak ublažavanju kulturološke polarizacije, smanjenju tenzija i smirivanju destruktivnih strasti!

Da je ova hipoteza visoko relevantna, potvrđuje i prethodno najavljeni slučaj iz personalnog iskustva samog autora. Kao sasvim mladog momka, za svoj stol me ljubazno pozvao jedan ugledni književnik. Kada sam prišao, pozdravio me s pitanjem 'kako si', propraćenim psovkom. Dok sam, duboko uvrijeđen, bez riječi ustajao, sa smiješkom mi je objasnio da u njegovom krugu psovka izražava intimnost i prijateljstvo – način da srdačna neposrednost zamijeni formalnu uštogljenost.

- U mom krugu psovka je psovka. Ja ne psujem i ne tolerišem ni da me psuju!

- Hajde, ne vrijeđaj se. Rekao je i opet završio sa istom psovkom.

- Rekao sam da ja to ne tolerišem. Nemojte to više nikada ponoviti! Psujte se sa svojim prijateljima, mene nećete!

- Inače?

- Inače ću Vas na licu mjesta nokautirati!

Trenutak je oklijevao, ali se uzdržao. Zatim mi je uputio riječi izvinjenja. Nikada više me nije opsovao, a znam da me je poslije toga poštovao. Da li bih ga udario? Tada, sasvim sigurno. Sada – ne znam. Ali znam da bi u mojim očima izgubio svako poštovanje i da više nikada sa njim ne bih razgovarao. Kulturološki nesporazum je otklonjen time što smo shvatili razliku u našim kulturnim matricama, i jedan drugom priznali pravo na poštovanje tih razlika!

Kada bismo to isto pravo svi poštovali, mnoge stvari bi se promijenile. Ako se i ne bi odmah opametili do statusa mudro mudrih, ljudi bi ipak opravdali barem prvi stepen svog imena iz naučne taksonomije kao homo sapiens! I što je najvažnije, opasnost od iracionalne konfrontacije ljudskih bića pod uticajem nagona, bila bi znatno smanjena, a šanse da u svakom čovjeku prepoznamo i priznamo ravnopravno ljudsko biće, znatno bi porasle!

Konačno, dužni smo provjeriti ovu hipotezu, čak ako bi ovakav ozbiljan pokušaj poštovanja razlika u kulturološkim standardima komuniciranja, pomogao da se spasi makar jedan jedini ljudski život, i kada bi se barem dva čovjeka više poštovali ne kroz prizmu svoje kolektivne pripadnosti, nego kao ravnopravna ljudska bića!

(Rijaset.ba)