Sabor opasnih namjera

Piše: Muhamed Jusić

Održavanje onoga što su organizatori nazvali "Svesrpskim saborom" i usvajanje deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda s pravom je izazvalo burne reakcije domaćih i međunarodnih aktera zabrinutih za mir i stabilnost na Balkanu. I bez dublje analize jasno je kako okupljanja i ono što je usvojeno u deklaraciji ukoliko se na vrijeme ne zaustavi prijete uvlačenjem ovog dijela Evrope u novu spiralu nestabilnosti i napetosti.

Dodik i Vučić su politički dotrajali i srpskom narodu ali i onima koji žive s njima ili u njihovom okruženju, ne nudeći nikakvu viziju bolje, prosperitetnije i pravednije budućnosti u kojoj su naučene lekcije iz prošlosti. Ukoliko deklaracija zaživi i pretvori se u politike a to se već dešava, bit će to povratak na srednjovjekovne koncepte i politike koje su toliko zla nanijele ovim prostorima i ljudima. Oni su očito svojim neodgovornim politikama doveli srpski narod u poziciju da nemaju odgovore na svijet u kojem žive, za novo vrijeme, za nove izazove zato sve nas pokušavaju vratiti u srednji vijek i natjerati nas da prihvatimo neke njihove igre vjere, krvi i tla za koje oni imaju dobro oprobane politike hegemonije, progona i genocida.

Ta njihova nesposobnost da odgovore izazovima vremena i da svome narodu ponude humanističku, progresivnu viziju budućnosti umjesto hegemonističke politike nametanje srpstva, prekrajanja međunarodno priznatih granica, negiranja zločina, sukoba sa svijetom i svojim komšijama dovela ih je u poziciju u kojoj se ne ostavlja puno prostora njenim protagonistima osim da je brane jer tako brane svoj ostanak na vlasti. Zato uz uzimanje u obzir duga koji, a između ostalog i zbog plaćanja računa diplomatskih usluga pokušaja zaustavljanja usvajanja Rezolucije o Srebrenici, moraju platiti svojim međunarodnim mentorima ne čudi zašto su krenuli ovim putem. Ali to ovu avanturu ne čini ništa manje opasnom.

To da se sada vraćamo na pozicije devedesetih u kojima Srbija odnosno Beograd govori u ime bosanskih Srba, da se negira realnost nezavisnosti Kosova kao i genocid u Srebrenici a da se izmišlja nekakva "državnost" entiteta RS, da se glumi tobože nekakva nesvrstanost dok se daje za pravo Srbiji strateškim dokumentima da brani Srbe ma gdje živjeli i mnogo toga još su uključeni alarmi ne samo za one države koje su direktno pogođene ovom hegemonističkom politikom nego za sve one koje interesuje stabilnost i prosperitet Balkana. I dok se iščekuje odgovor domaćih, regionalnih i međunarodnih aktera koji će, nadati se, uslijediti nakon što se završe izdavanja saopćenja i osuda valja primijetiti da je iz većine analiza događaja izostala analiza uloge Srpske pravoslavne crkve.

A upravo je ta uloga crkve posebno zabrinjavajuća i šalje dugoročno opasnu poruku za suživot naroda i međureligijski dijalog. Iako su poznati stavovi njenih sadašnjih i ranijih lidera po svakoj od tačaka deklaracije, pa to i nije neko iznenađenje, ipak čudi i zabrinjava da u čitavoj SPC ni danas nema onih izraslih lidera koji su svjesni autodestrukcije koja se krije u ovakvim politikama i svog zla koje sadrži i koje se sprema ako principi deklaracije zažive.

Nastranu odnos srpske političke elite i države Srbije prema principima sekularizma, zabrinjavajuće je da iza čitavog sabora i svega što je tamo rečeno pa i teksta deklaracije stoji „blagoslov, molitveno i saborno učešće“patrijarha srpskog Porfirija i arhijereja i sveštenstva Srpske pravoslavne crkve.

Jer teško je osim poziva na zaštitu porodice i ulogu crkve u državi prepoznati išta od vjerskih "vrijednosti" i moralnih načela iza kojih bi crkva trebala stajati. Čak i saosjećanje sa svim žrtvama ratova je kontekstualizirano tako da služi negaciji genocida u Srebrenici i relativizaciji sistemskih zločina devedesetih, te izjednačavanja žrtve i zločinca.

Najveći dio teksta deklaracije ali ono što se moglo čuti od govornika na saboru u konfliktu je s crkvenim kanonima i sa svim onim što bi pravoslavlje trebalo promovisati. Sve na tom skupu odiše etnofiletizmom koji je kanonski proglašen jeretičkim na Svepravoslavnom saboru u Carigradu 1872. godine.

Ne smije se olahko preći preko tačke devet deklaracije u kojoj se govori o "srpskom narodu drugih veroispovesti" što budi strahove od ponovnih pokušaja asimilacije Bošnjaka ali i drugih naroda i potiranja njihove nacionalne posebnosti.

Ništa u deklaraciji nema pomiriteljskog. Nema ni traga preuzimanju odgovornosti za ratove devedesetih za zločine koji su činjeni u ime srpstva i vrijednostima koje se navodno pokušavaju zaštititi deklaracijom. I dok se ime bosanskohercegovačke administrativne jedinice entiteta Republike srpske spominje bezbroj puta, ni riječi nije napisano o tome kako je ona nastala, ni riječi o historijski utvrđenim činjenicama pred međunarodnim sudovima i stotinama godina izrečenih zatvorskih kazni lidera projekta koji se sada predstavlja kao nešto na što Srbi ne samo da trebaju biti ponosni nego i kao najveće ostvarenje i princip svih budućih politika u regionu.

I ne samo da u deklaraciji nema bilo kakvog istinskog suočavanja s prošlošću nego se ponovo insistira i potcrtava negiranje genocida u Srebrenici, sada kao temelj identiteta i političke korektnosti novog političkog programa u nastajanju.

Zato se s pravom trebamo zapitati kako jedna vjerska zajednica ili crkva može stati iza jednog ovakvog projekta i kako će se druge vjerske zajednice i crkve u okruženju u budućnosti moći odrediti prema međureligijskom dijalogu i saradnji s njenim svećenstvom i institucijama.

(IIN Preporod)