Vrijednost sađenja i sijanja

Piše: Fuad Sedić

Islam je prvenstveno uputio čovjeka da obožava Allaha, dž.š., a isto tako dao mu je smjernice kako najbolje da iskoristi svoje vrijeme i resurse koji su mu na raspolaganju, u dunjalučkom životu. Sve oko nas su Allahove blagodati i ni'meti na koje ukazuju mnogi kur'anski ajeti, od kojih je: "Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje." (sura Lukman, 20)

Djela ne treba podcjenjivati pa makar ona u našim očima izgledala sićušna. Ako musliman biva nagrađen zbog iskrenog osmijeha koji uputi svome bratu muslimanu i to mu se piše kao sadaka, kako onda neće biti nagrađen za ono u šta se uloži znatno više truda. Naredni hadis nas upućuje na jedno dobro djelo za koje ćemo, ako Bog da, biti nagrađeni kao da smo udijelili sadaku.

Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Pejgamber, s.a.v.s., rekao: "Koji god musliman posadi sadnicu ili posije žitarice, pa od tog ploda nešto pojede ptica, ili insan ili hajvan, njemu će se pisati kao sadaka." (Buhari i Muslim) U Muslimovoj predaji stoji ovako: "Koji god musliman posadi sadnicu imat će sadaku za ono što se s tog stabla pojede, imat će sadaku za ono što se ukrade, imat će sadaku za ono što pojede divljač, imat će sadaku za ono što pojedu ptice i kogod šta uzme od toga, onaj koji je posadio imat će sadaku." tj. imat će nagradu kao da je podijelio sadaku pa makar on od toga ne bude ništa ni udijelio. U jednoj predaji se čak kaže: "da će ta sadaka trajati sve do Sudnjeg dana."

Ovaj hadis nam govori o vrijednosti i velikoj nagradi za voćku koju smo posadili i da taj sevap traje dok god traje ta voćka, ili ono što se od te voćke namnoži ili ukalemi. Ahmed je zabilježio ovu predaju: "Koji god čovjek posadi voćku, Allah će mu upisati toliku nagradu koliko ta voćka dadne ploda." Ovdje se vidi kolika je vrijednost vakufa/ostavštine i dobrih dijela koja se urade u ime Allaha i to je ono od čega će vjernik imati nagradu i nakon svoje smrti. Prema tome, bilo s kojim razlogom ili povodom da se jede od imetka nekog muslimana on za to ima nagradu i sevap. Čovjek ne treba da žali zbog toga što neko ubere neki plod s njegove voćke, neka zna da mu se time piše velika nagrada. Spomenuti hadis je također i neki vid utjehe vjerniku i podsticanje na sabur zbog umanjivanja imetka, jer će mu sve to biti nadoknađeno i biće neizmjerno nagrađen. Na važnost sađenja voća ukazuje slijedeći hadis:

Enes ibn Malik prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Ako nastupi Kijametski dan a u vašim rukama bude palmina sadnica, ako je mogne prije toga zasaditi, neka to uradi." (Ahmed i Buhari u El-Edebul-mufred, 1/563 (479)

Davud ibn Ebi Davud kaže da mu je Abdullah ibn Selam rekao: "Ako čuješ da se pojavio Dedždžal a ti budeš zasađivao palminu sadnicu, nemoj žuriti, nego to lijepo uradi, jer će i poslije toga ljudi živjeti." (El-Edebul-mufred, 1/546 (480)

Značenje ovog hadisa su učenjaci razumijeli na razne načine. Bejheki kaže: Mislim da se sa ovim nastupanjem kijameta misli na predznake Sudnjeg dana, jer u drugoj predaji stoji: "Kada neko od vas čuje da se pojavio Dedždžal a u ruci drži sadnicu neka je zasadi, jer će ljudi živjeti i poslije toga."

Hadis podstiče na izvršavanje djela čije rezultate ne možemo vidjeti brzo, niti su oni tako blizu, kao što je sađenje stabala, kopanje bunara i slični poslovi, koji će trajati i poslije nas. Prije nas su generacije sadile stabla od kojih mi imamo koristi, pa je na nama da i vodimo računa o djelima za koja imamo nagradu i sevap i poslije naše smrti, dok god se ljudi budu time koristili. (Fadlullahissamed, 1/564)

Neki čovjek je prošao pored Ebu Derda'a, r.a., dok je sadio orah, te mu reče: "Sadiš to a već si ostario, samo dragi Bog zna za koliko godina će to dati plod, pa da se jede. On mu odgovori: -Ne smeta mi što će ga jesti neko poslije mene, a ja ću imati sevap/nagradu za to."

Ne smijemo sebi dozvoliti, ma koliko poslova se imalo, da zaboravimo na obaveze prema svome Gospodaru, Koji daje nafaku i određuje šta će i koliko će niknuti. Namaz se može obaviti i na zemlji, jer je ona čista i u hadisu stoji da je učinjena mjestom za klanjanje. Također se ne smiju zapostavljati obaveze izdvajanja zekata i udjeljivanja onima koji su potrebni. Tako će nam Uzvišeni Allah povećati berićet u našem poslu, vremenu i imetku. Kao potvrdu ovoga što smo rekli, a uputa svima nama kako da postupamo, navest ćemo i naredni hadis:

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Dok je neki čovjek išao po zemlji čuo je neki glas iz oblaka: - Zalij bašču tog i tog čovjeka (spomenuvši mu ime)! Tada se taj oblak nage i prosu vodu u jednu bašču. Voda je napunila kanal za navodnjavanje i on tada ugleda čovjeka kako svojom motikom usmjerava vodu raspoređujući je po svojoj bašči. On ga pozva i upita ga: - O Allahov robe, kako ti je ime? On mu reče ime koje je čuo iz oblaka, te ga upita: - A što me pitaš za moje ime? Ovaj čovjek mu odgovori: - Ja sam uistinu čuo glas iz oblaka koji je ispustio ovu vodu: -Zalij bašču tog i tog, pa je spomenuo tvoje ime. Kako ti postupaš sa svojim usjevima (kad te je Allah, dž.š., tako počastio)? On reče: - Ja pogledam u ono što mi je dato da nikne, pa udijelim trećinu, ja i moja familija jedemo trećinu i posljednju trećinu ponovo vraćam u zemlju (prilikom nove sjetve)." (Muslim)

Naš narod kada sadi voćke, naročito one pored puteva obično kaže: "Ko god jeo, halal bilo". Za to nalazimo potvrdu i u hadisu: "Nije grijeh onome ko u nuždi od njih (voćki) pojede, s tim da ništa ne nosi." (Tirmizi-hasen)

Za kraj: Uđimo u naše bašte, vrtove, voćnjake sa Bismillom i dovama Uzvišenom Allahu da nam da rosnu i berićetnu godinu, da u zdravlju i raspoloženju dočekamo plodove svoga truda i rada.