Priča: Poštovanje prema imenu Muhammeda a.s.

Kaže se da je jedan od čestitih halifa među svojom svitom imao i jednog bistrog i pametnog dječaka koji se zvao Muhamed. Dječak je uvijek revnosno i na vrijeme izvršavao sve što bi mu halifa zapovjedio te je tako stekao velike simpatije na dvoru. Kada bi izdavao kakvu naredbu svome ljubimcu, halifa bi je obavezno otpočinjao ljupkim izgovaranjem dječakova imena: ''Muhammede, Uradi to i to...!''. Obojica su bili sretni: dječak što ima takvog pretpostavljenog a halifa što se uvijek može pouzdati u mlada insana.

Ipak, jednog dana desi se nešto neočekivano. Izdajući uobičajene naredbe, umjesto ''Muhammede!'' halifa ga oslovi sa ''Dječače!'', Muhammed jedva proguta nadolazeću pljuvačku osjetivši da nešto nije u redu. Halifa mu se nikad prije nije obratio na taj način. Dani su prolazili a dječaka je teška misao sve više nagrizala. Naposljetku to primijeti i njegov otac koji ga jednog dana upita zašto je potišten. Snebivajući se, dječak na kraju popusti i objasni ocu o čemu je riječ.

''Oče, ti si halifin dobar i blizak prijatelj. Smijem li te zamoliti da nekada, kad ti bude zgodno, priupitaš zašto me je tako oslovio?'', zavapi dječak. Otac pomilova sina i sa blagim smiješkom mu obeća da će, čim prije razjasniti cijelu stvar.

Tako je i bilo. Jednom, prilikom lova, otac se nađe nasamo sa halifom i nakon nekoliko uhodanih rečenica upozna ga sa ''problemom''. Halifa je pažljivo saslušao prijatelja. Umjesto bilo kakva objašnjenja zamolio ga je da sutradan dođe skupa sa sinom na dvor. Dječaka to još više zbuni. Nekakav unutrašnji nemir koji se već odavno ugnijezdio u njegova prsa sada kao da je dobio krila a nema kud izići. Te noći nije ni oka sklopio. Zora je napokon došla i Muhammed sa ocem ode na dvor. U velikoj odaji ostadoše samo njih trojica: halifa, otac i dječak.

''Kazuj Muhammede, šta te muči?'', prekinuvši tešku tišinu započe halifa.

''Otac Vam je sve ispričao'', stidljivo će dječak.

''Jest, ali ja hoću da čujem i tebe. Dosad si me uvijek slušao, sad ja slušam tebe.''.

Dječak je stidljivo ispričao svoj problem i čekao halifin odgovor. Halifa ustade, polahko se odšeta do prozora i baci pogled na minarete na obližnjim džamijama.

''Znaš li ti, Muhammede, da se tvoje ime svakog dana pet puta spominje na onim minaretima?'', upita halifa.

''Znam'', tiho odvrati dječak.

''A, znaš li mi reći ko je bio Muhammed?'', opet će halifa.

''Naš Poslanik i naša dika, sin Amine i Abdullaha, tumač Časnog Kur'ana, uzor svima nama koji ga slijedimo...''.

''Pametan si ti i čestit dječak, moj Muhammede'', nastavi halifa, '' baš kao što je pametan i čestit tvoj otac Abdulkerim koji ti dade to lijepo ime. Nisam očekivao da će ti moje oslovljavanje sa 'Dječače!' izazvati toliku nelagodu ali mi je, s druge strane, drago da je tako. Dugo si mislio o tome. Jesi li nabasao na kakav valjan razlog ili, možda, svoju pogrešku zbog koje sam te tako nazvao?'', upita halifa.

Umjesto odgovora dječak sliježe ramenima i ponovo obori glavu.

''Vidiš, Muhamede, Allah ti dao svako dobro, ja neću vaziti niti te kritikovati jer, odmah da ti kažem, nisi ništa pogriješio. Umjesto toga ću ti otkriti jednu svoju tajnu koju nikome prije nisam rekao. Zapravo, možda to i nije neka prava tajna ali, kako mu drago. Sve si to o Muhammedu, Allah mu dao dobro i Ovog i Onog svijeta, lijepo kazao. On je jedne prilike kazao da mi nećemo biti na pravoj vjeri sve dok nam on ne bude draži od nas samih. E sad, ja se trudim da budem što je moguće bolji; slijedim ono što je on radio i klonim se onoga što nam je zabranio a Allah će na kraju račun sviđati pa će se sve objelodaniti. Reći ću ti nešto. Tvoje ime, ujedno i ime našeg Poslanika je najodabranije i ja ga nikada nisam izgovorio a da pri tom nisam imao abdest. Onoga dana se zavrnulo tako da sam bio bez abdesta pa sam ti zato rekao ''Dječače!'' a ne ''Muhammede!'', kao što obično činim.

Dječak je zadovoljno šutio ne mogavši naći prave riječi.

(Piše: Safet Pozder/Rijaset.ba)