I mi, danas, bijelu traku nosimo

Piše: Delila Dizdarević 

Bio je 31. maj 1992. godine.

Danas, tačno 11.689 dana poslije, šta se promijenilo?

Promijenilo se sve!

Samo su suze na licima roditelja ubijene djece ostale iste, samo je bol njihovih duša dok su im javljali da su njihovi evladi ubijeni, i danas ista.

Promijenilo se sve, a nije se promijenilo ništa. Spavaš li mirno? Ti, ne znam kako da te nazovem, jer čovjek nisi. Spavaš li mirno, ti, koji si tog gorkog maja '92. nanišanio na slatki osmijeh, sada već ptice džennetske?

Spavaš li mirno, a znaš da ti mi nećemo halaliti, ako ti uopšte i znaš šta je halal.

Neću lagati ni tebe koji ovo čitaš, ni sebe koja ovo pišem. O Prijedoru se ne govori mnogo, nažalost. A o njemu treba da se priča. Znate zašto?

U maju su se umjesto ptica čuli vrisci djece i plač roditelja, umjesto tratinčica bila je prolivena dječija krv. U maju, Prijedorom miriše sve ovo o čemu mi šutimo. U Prijedoru mirišu suze i krv. Desetine hiljada ljudi koji su bili smješteni u koncentracione logore, pa mučeni, silovani, ubijani, a onda takvi bačeni u grobnice.

Nabrajajući sve ovo osjećam kako mi duša podrhtava. Šutim i razmišljam. Misli mi ne daju mira. Zar je moguće da je počinjeno toliko zla? Odakle u ljudima toliko zlobe, bijesa i agresivnosti? Zašto su im duše bile toliko tamne?

Pokušavam shvatiti šta je bio okidač za oduzimanje 102 maloljetna života. Zar čovjek stvarno može biti toliko loš? Kako može ispaliti metak u dječija rebra?

Pišući ovo gutam najgorču knedlu u grlu. Zašto ovi genocidi nisu svrstani u historijske lekcije, da zna svijet šta je Bosna preživjela. Stotinu dvoje djece, 102, koliko je suza proliveno zbog ove brojke? Bezbroj! Prolijevaju se i danas.

Ni to im nije bilo dovoljno pa su pokušali da istrijebe cijelu naciju iz određenih gradova. A ne znaju oni šta je ova Bosna i Hercegovina spremna uraditi. Ne znaju oni da se Bosna može svemu oduprijeti. Jedino što oni znaju jeste povući okidač bez da promaše.

Muhammedov ummete, potrebni smo roditeljima ubijene djece, da im prisustvom i riječju pružimo podršku. Da im pokažemo da mi o Prijedoru još pričamo.

Evo i danas, majke ubijene djece su te koje ne odustaju. Hrabre majke Prijedora. Majke koje još uvijek na vratima čekaju povratak svojih evlada. Nikako da pređu preko toga da sve ovo nije samo loš san.

Stidiš li se sada svijete, šta si dozvolio?

U Prijedoru se još uvijek osjeti dim bombe bačene na muslimansku kuću, te na povučeni okidač usmjeren prema djetetu koje je na ruci nosilo bijelu traku. Muhammedov ummet još uvijek živi, i živjet će, spreman oduprijeti se svakom napadu. Ja vama razbojnicima ne želim smrt. Želim da vas stigne svaki dječiji vrisak, svaka kap njihove krvi. Želim da osjetite svaku roditeljsku suzu i svaki uzdah boli njihovih duša.

Spavaš li mirno, sad kad znaš sve ovo?! 

Delila Dizdarević je učenica 1. razreda Medrese "Osman-ef. Redžović" u Visokom.

(Preporod.info)