Trebamo jedni druge
Piše: Ahmet Alibašić
Ne mogu se pohvaliti jakom memorijom ali ime malog Smaje Ćesira koga su u sred sela mučili i na kraju ubili njemu najbliži ne mogu zaboraviti. Nažalost nije jedini.
Ovih dana ali i godinama unazad, nedopustivo mnogo žena i djece nam strada od ruku njima bliskih ljudi (pa i svojih vlastitih). Svaki put smo tužni i ljuti. Pljušte brzi zaključci o uzrocima. Ali ništa od toga neće spriječiti nove žrtve ako nešto sistemski ne poduzmemo.
Ne znam čija je nadležnost na državnom ili entitetskom nivou da koordinira napore da se stanje promijeni, ali znaju oni ko su pa će vjerujem uložiti dodatni napor. Mi ostali moramo svoju energiju preusmjeriti na ljudske sudbine umjesto da se iscrpljujemo na izmišljenim problemima.
Ovdje ima posla za sve: od socijalnih službi i vjerskih službenika do organa reda i pravosudnih organa, konačno za sve nad ponaosob.
Ako ne znamo praviti avione i automobile valjda znamo i možemo biti podrška jedni drugima. Tu nas nikakav Dejton ne sprječava. Za početak, stvarajmo klimu ličnog i institucionalnog povjerenja u kome će svaka potencijalna žrtva nasilja biti ohrabrena da nam se obrati za pomoć.
Kad su ljudske sudbine i životi u pitanju bolje da povremeno imamo lažnu uzbunu nego da u crnim hronikama čitamo kako po ko zna koji put nismo prepoznali znake upozorenja na komšijskim licima. Mi to možemo!
P.S. I ne, Gazu nismo zaboravili.
Preuzeto s Facebook profila
(Preporod.info)