Neprijatelji svakog uspjeha
Mi još uvijek liječimo bolesti muslimanske zajednice. Od ovih bolesti, zbog kojih je naša zajednica u nedoumici, kao i sve islamske zajednice, i zbog kojih truhnu njene kosti kao što truhne korijen, jeste strast ka rušenju. Ova bolest ima i svoje protagoniste. To su rušitelji koje ozlojedi svaki uspjeh. Oni su neprijatelji svakog uspjeha i neprijatelji svakog uspješnog koji je uspio u bilo kom poslu. Ovi kada vide insana kojem je Allah dao uspjeh u zajednici da je predvodi ili da je direktor neke institucije ili da mu je dodijeljen neki posao, to ih potpuno razbjesni. Što su im tajne?
Objavljivanje rata svakom uspješnom čovjeku
Stoga, oni iz zlobe, velikom brzinom objavljuju nepravedni rat protv njega, iz lične zavisti. Oni zavide ljudima na onom što im je Allah dao od njegovih blagodati. Njihov rat je prostački (dostojan svakog prezira), nije nimalo pošten. Oružje im je laž, izmišljene glasine koje nemaju veze sa istinom i iskrenošću, koje oni velikom brzinom unose u srca ljudi, šire do njihovih ušiju. Slušanje njihovih govora i propagandi uzima i prlja ljudsko dostojanstvo, čast i ugled nepravedno i kvari ga lažima.
Lažirana propaganda koja sputava poštene a podržava kradljivce
Rezultat toga je da pošteni zastaju a kradljivci napreduju. Ozbiljni ostavljaju svoje pozicije a neozbiljni zauzimaju položaje. U ovome je poraz za cijelu zajednicu. Ratne glasine (propagande), riječ koja se širi nepravedno, to je zločinački stil koji slijede neki ljudi da bi rušili. Oni su rušitelji koji ne mare za privatnost ljudi i njihovu čast.
Islam štiti privatnost
Islam je došao da zaštiti privatnost : “Svakom muslimanu je zabranjena (haram) kod njegovog brata muslimana njegova krv, njegov imetak i njegova čast”. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je na oprosnom hadžu, pred desetinama hiljada ashaba koji su došli sa svih strana, obznanio ove osnovne principe. “O ljudi! Zaista je vaša krv, vaš imetak i vaša čast sveta (zabranjena vama), poput svetosti ovog vašeg dana, u ovom vašem mjesecu, u ovoj vašoj zemlji”.
Šta je I’rd (čast)?
I’rd –čast, to je ono što se tiče čovjekovog ugleda, njegovog poštenja i dostojanstva, kako njega samog tako i njegove porodice i svega što mu je sveto. Islam je zabranio čast kao što je zabranio krv i imetak. Zbog toga je islam zabranio ogovaranje.
El-gibetu – ogovaranje je “Da spomeneš brata po onom što mu nije drago! Rekoše: “A ako ono što govorimo je pri našem bratu?’’ Reče: “Ako je pri njemu ono što govoriš, ogovaraš ga, a ako nije onda ga potvaraš” (hadis). Tj., učinio si potvoru i laž na njega. “A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevete i pravi grijeh’’ (Ahzab 58 ajet).
Islam je zabranio ogovaranje, da spomeneš insana u odsustvu po onome što mu nije drago, čuvajući privatnost ljudi, njihov ugled i dostojanstvo. Kur’an plemeniti kaže: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, – a vama je to odvratno -, zato se bojta Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je”. (el-Hudžurat 12 ajet).
Ovako Kur’an poredi ogovaranje ljudi, kao onog koji jede meso svog mrtvog brata. Ko može jesti mrtvo meso, pa i da je od životinje? A kako tek kad je od čovjeka? A kako kad je od svoga brata? ‘’Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, – a vama je to odvratno’’. Zato, morate da se uzdržite i pričuvate od jedenja mesa vaše braće ogovaranjem, uzimanjem njihove časti i njihove privatnosti pa makar i bili u pravu. A šta reći ako to bude neistina? Kazala je Aiša r.a.: “Dovoljno ti je što je Safija takva i takva’’, tj. niskog rasta. Na šta Poslanik a.s., reče: “ Rekla si tako krupnu riječ, koja bi, kada bi se pomiješala sa morem, promijenila bi mu miris”. Rekla je: “Jednom sam pred njim oponašala nekog čovjeka, pa mi je rekao: “Ne bih nekog oponašao kada bi mi dali toliko i toliko bogastva”.
Od Džabira, r.a., se prenosi da je rekao: „Jedne prilike dok smo bili sa Poslanikom, a.s., puhnuo je snažan vjetar ružna mirisa, Poslanik a.s. reče: „Znate li šta je ovaj vjetar? Ovo je zadah onih koji ogovaraju ljude“.
Nije dozvoljeno napadati na čast čovjeka držeći da je to govorenje istine
Islam štiti čast ljudi, i nije dozvoljeno spominjati nekog po zlu. Nije dozvoljeno da insan spominje svog brata po onom što bi ga naljutilo (što mu ne bi bilo drago, što bi učinilo da se loše osjeća) pa makar se radilo i o istini. A šta tek onda ako ga spomene neistinom? A šta onda kada o njemu širi najgore neistine i predpostavke? Ono za šta nema nikakve osnove, niti u tome ima istine, osim zadovoljavanja osvete čime liječi osjećaj osvete u grudima. A zavist jede dobra djela kao što vatra jede drva.
Zavist je osobina Jevreja. Zavist je od osobenosti Jevreja, kojim ih Allah opisuje kada kaže: „Ili bi ljudima na onome što im Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli“. (en-Nisa’, 54). Allah, dž.š., nam je naredio da se čuvamo tog zla i onih koji ga čine. „I od zla zavidljivca kad zavist ne krije’’ (el-Felek, 5).
Rušitelji će biti od najgorih ljudi na Sudnjem danu. Oni koji su rušitelji, koji šire i razglašavaju o nevinima ono što je loše, oni su najgori ljudi. Oni će biti najudaljeniji od Poslanika, a.s., na Sudnjem danu. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: “Najdraži od vas meni i najbliži meni na Sudnjem danu je onaj koji je najljepšeg ahlaka (ponašanja) među vama. Najmrzniji meni i najdalji od mene na Sudnjem danu su oni koji su brbljivci, podrugljivci, razmetljivci”. Rekoše: “Allahov Poslaniče, znamo ko su brbljivci i podrugljivci, ali ko su razmetljivci?’’ Reče:’’Oni koji se ohole’’.
Podrugljivci su oni koji svoja usta i vilice pune govorom neprestano i bezrezervno. Ne mare da li govore istinu ili neistinu, iskreno ili lažno, ispravno ili pogrešno. U drugom hadisu Poslanik a.s., kaže: “Oni koji ogovaraju, koji zavađaju one koji se vole, koji nedužnima žele nevolju’’. Oni koji rastavljaju voljene ogovaranjem koje prenose, koji kada čuju neki trač na sijelu požure ga širiti, koji nedužnima žele zlo i prave im spletke. Rušitelji pokopavaju sve što je dobro a razglašavaju sve što je loše. Kada god naiđu na nešto ružno prihvate ga, uveličaju i razglase među ljudima. Kao što za njih kaže pjesnik:
Ako čuju neku sumnju o meni polete od radosti,
a što čuju od dobra to pokopaju.
Zlo i sumnju razglase ljudima kao na mikrofonu, a što čuju od dobra i korisnog, a oni i ne znaju bolje, to zakopaju.
Gluhi su ako čuju da se spomeneš po dobru,
a ako se spomeneš po lošem tad uši imaju.
Oni su gluhi kada čuju dobro, uši su im gluhe u njima je zastor i ništa ne čuju. A kada čuju nešto loše tada pažljivo slušaju, zato što to zadovoljava strast u njima i liječi požudu u njihovim grudima. Kaže drugi pjesnik:
Ako znaju dobro kriju ga, a ako znaju zlo razglase ga,
a ako ne znaju, slažu.
Izmisle stvari za koje nema nikakve osnove i koje nemaju nikakvog porijekla. Ovo je zbunjujuća stvar.
Od lažova se ne možeš ograditi (zaštititi). Šta da uradiš onome ko slaže na tebe i izmisli laži bez osnove? Pjesnik kaže:
Imam taktiku za klevetnika, za lažova nema taktike,
ko izmišlja šta govori , moje sredstvo za njega je slabo.
Od klevetnika se možeš odbraniti tako što nećeš govoriti pred njime, da nebi mogao prenositi od tebe. Ali kako da se odbraniš od lažova? On izmišlja laži potpuno. Ovo je dokaz da takav nije vjernik. Upitan je Poslanik a.s.: “Da li može vjernik biti kukavica?’’ Reče: “Da”! Rečeno mu je: “Može li vjernik biti škrtica?” Reče: “Da”! Rečeno mu je: “Može li vjernik biti lažov”. rekao je: “Ne”.
Laž negira vjeru. Vjernik može biti kukavica zbog slabosti u njemu, može biti i škrtica, ali ne može biti lažov. Zato što je laž suprotna vjeri. Allah Uzvišeni kaže: “Usuđuju se da laži izmišljaju samo oni koji u Allahove riječi ne vjeruju, i oni su pravi lažljivci’’. (en-Nahl, 105).
Kazna za onog ko sramoti nevinog fabrikovanjem laži
Oni izmišljaju neistine o Allahovim nevinim robovima, postavljaju im zamke, preuveličavaju ono što im se dogodi, ako im se dogodi i fabrikuju neistine i laži pa i ako se s njihove strane ništa nije ni desilo.
Ko širi riječ neistine o muslimanu, ovi ljudi nisu svjesni šta oni trpe. Ko pokrene svoj jezik da govori o ljudima i koga ne zanima u šta svoj jezik upušta, Allah Uzvišeni za ovakve rušitelje časti kaže: “A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, i ako su se na to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na Zemlji – njih čeka proklestvo i najgore prebivalište’’(er- Ra’d ,25).
Ni čast Poslanika, a.s., nije pošteđena od strane rušitelja. Zamislite da ovi lažovi nisu poštedjeli ni čast Poslanika, s.a.v.s. Šire izmišljotine o njegovoj porodici. Na iskrenu, ćerku iskrenog, Aišu r.a., majku vjernika potvaraju. Na čistu i čednu ženu, šire o njoj laži. Kada je zaostala iza vojske u pohodu Benul-Mustalak iz razloga kojeg sam spomenuo. Kada je otišla da obavi svoju potrebu, izgubila je nešto od nakita. Vojska je trebala krenuti i krenula je. Ponijeli su njenu nosiljku. Nije bila teška (Aiša r.a.), pa oni nisu ni osjetili da je nosiljka prazna, te su otišli. Kada je došla nije našla nikoga, sjela je na tom mjestu i obuzeo je san. Kada je došao jedan musliman njegov povratak ju je probudio, rekao joj je: “Svi smo Allahovi i njemu se vraćamo”. Prepoznao je da je Aiša r.a. Vidio je prije nego se pokrila velom. Ona kaže: “Prekrila sam se džilbabom, tako mi Allaha čovjek mi nije rekao jedne riječi u povratku osim “Svi smo Allahovi i njemu se vraćamo”, naredio je devi da klekne pa sam uzjahala i tako je vodio devu sve dok nismo sustigli vojsku.
To je bila prilika za licemjere. Najveći licemjer Abdullah ibn ebi Selul, iskoristio je je priliku za potvoru. Raširili su vijest o Aiši r.a., i o ovom čovjeku Safvanu ibn El-Muattilu od koga se nikada nije za loše čulo. Poslanik a.s., je na minberu rekao: “O ljudi, izvini te me zbog čovjeka za koga sam čuo da vrijeđa moju porodicu. Tako mi Allaha, o svojoj porodici znam samo dobro, a spomenuli su i čovjeka za koga ne znam ništa osim dobro, nije ulazio mojoj porodici osim samnom”.
Ovo je zaista licemjerstvo i širenje neistine o majci vjernika, a ona ništa o tome nije znala. Ona je slučajno čula govor ljudi o njoj. Ušla je u kuću plačući, suze joj nisu prestajale, nije spavala. Častan insan kada bude napadnut neistinom, i kada se o njemu govori negativno, kakvo biva njegovo stanje? Njegovo stanje biva poput stanja Aiše r.a. Provela je mjesec dana u ovakvom stanju očaja, sve dok nije došla objava sa nebesa da očisti njeno putovanje i objelodani razlog zaostajanja. Deset ajeta je objavljeno o nevinosti Aiše r.a. Ona bi govorila “Znala sam da će Allah otkriti moju nevinost, ali nisam tako mi Njega mislila da će Allah spustiti zbog mene objavu da se uči, zbog mog slučaja koji je po meni prezren da bi Allah o njemu govorio. Ali sam se molila da Resulullah, a.s., dok spava usnije san koji će obelodaniti moju nevinost”. Ona je očekivala manje od toga da zbog nje bude objavljen Kur’an. Ali Allah Uzvišeni je zbog nje objavio dio Kur’ana koji kaže: “Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; to je dobro po vas. Svaki od njih biće kažnjen prema grijehu kojeg je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika. Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli >>Ovo je očita potvora!<< (en-Nur 11,12).
Vjernik misli lijepo o vjernicima i odbacuje glasine koje čuje za vjernika.
Trebalo je da oni koji su čuli ovu potvoru misle dobro o vjernicima i vjernicama, da to odbace i ne prihvate. Ovakvo postupanje je obaveza. Obaveza je svakog ko čuje loše glasine da ih odbaci, da im ne nalazi mjesta u svojim grudima. Da za njih ne otvara svoje uši i srce. Jer, to je ono što podstiče pokvarenjake i što podstiče rušitelje.
Došao je čovjek Aliji ibn ebi Talibu, r.a., govoreći o postupku nekog čovjeka. Rekao je “Čovjek je uradio tako, čovjek je uradio ovako i ovako“. Rekao mu je (Alija r.a.) “Šta je ovo? Ako budeš slagao kaznićemo te, a ako govoriš istinu omrznut ćemo te jer ti klevetaš, a ako želiš pustićemo te (nećemo te proveravati)’’. ‘’Pusti me o vođo pravovjernih’’ rekao je. Znači ostavi me.
Otišao je čovjek vođi vjernika Omer ibn Abdul-Azizu, jednom od pravednih halifa, Allah njime bio zadovoljan, sa sličnom klevetom i prijavom pa mu je halifa rekao: „Vidi, ako hoćeš postupićemo s tobom po ovom ajetu, ako lažeš: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite’’ (el-Hudžurat, 6.). A ako istinu govoriš postupićemo s tobom po ovom ajetu: „Klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi’’ (el-Kalem, 11). A ako želiš pokajaćeš se Allahu Uzvišenom, pa ćemo ti oprostiti. “ Rekao je: “O vođo pravovjernih, oprosti mi, kajem se Allahu i nikada više neću ovako nešto ponoviti”.
Ovako treba postupati onaj ko čuje riječi neistine i negativne glasine o muslimanima koje poznaje samo po dobru. Zato Kur’an kaže: “Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli >>Ovo je očita potvora!<< Zašto nisu četvoricu svjedoka doveli? A pošto svjedoke nisu doveli oni su onda kod Allaha lažljivci’’. (Nur, 12,13)
Autor: Šejh Jusuf el-Qaradawi
Preveo: Prof. Rešad ef. Dautović
(monteislam)