Mehmed-paša Sokolović: 440 godina od smrti

Ove godine, tačnije 11. oktobra, napunilo se 440 godina od smrti Mehmed-paše Sokolovića, o kojem pišemo kao istaknutoj ličnosti koja je ostavila traga u političkoj historiji Osmanske države, ali i kao nekome kome se pripisuju veliki graditeljski poduhvati u Bosni. Mehmed-paša je rođen u selu Sokolovići 1506. godine kod Višegrada i kao dječak je odveden u Istanbul. Tokom svoje vojne i političke karijere imao je različite funkcije od kojih se najviše, s pravom, ističe funkcija velikog vezira koju je dobio 1565. godine kada je Osmansku državu vodio Sulejman Veličanstveni. Kao istaknuti vezir sultana Sulejmana stekao je naročit ugled, koji je rastao i u vrijeme Sulejmanovog nasljednika Selima II, kojem je služio kao vezir osam godina, dva mjeseca i dvadeset i jedan dan, te slijedećeg sultana Murata III, kojem je bio vezir četiri godine, devet mjeseci i dvadeset i jedan dan. Neki ga smatraju neoficijelnim vladarom Osmanske države nakon smrti Sulejmana Veličanstvenog, a Joseph von Hammer, autor poznate “Historije Osmanskog carstva“, navodi da je ispravnije umjesto “za vrijeme vladavine Selima II“, kazati “za vrijeme vladavine vezira Sokolovića“.

Cijeli tekst u printanom izdanju

Mehmed-paša je bio vezir u vrijeme sve većeg animoziteta između janjičara i dvora, a sam njegov veliki utjecaj bio je dodatni razlog da ima mnoštvo neprijatelja. Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi da je ubijen zbog političkih razloga ili kao žrtva derviša, što je rasprostranjena teorija, činjenica jeste da je Mehmed-paša Sokolović ubijen 11. oktobra 1579. godine u vrijeme  nestabilnog političkog stanja na dvoru dok je vladao sultan Murat III. Naravno, ubistva na osmanskom dvoru nisu bila nepoznanica, ali o političkom životu ovog vremena umnogome govore podaci da je sam dolazak Murata III na vlast praćen ubistvom njegove braće, dok je njegov sin Mehmed III, radi preuzimanja i ostanka na vlasti, počinio svojevrsni masakr, pobivši najveći broj braće u povijesti Osmanske države. Politički život ili dvorski život u vrijeme Murata III opisan je u fikcionalnom djelu, drami Derviša Sušića “Veliki vezir“, o životu i smrti Mehmed-paše “najboljeg vezira kojeg je Tursko carstvo ikad imalo“, dok je i Orhan Pamuk radnju svoje knjige “Zovem se Crveno“ smjestio u dane vladavine sultana Murata III. Mehmed-paša Sokolović je ukopan kod Ejub Sultan džamije u Istanbulu, koja je dobila ime po ashabu Ejubu el-Ensariju, navodno ukopanom u haremu ove džamije. 

Legenda o sokolima i orlovima

Jedan od mitova u vezi s ubistvom Mehmed-paše Sokolovića jeste i taj da ga je ubio izvjesni Orlović, kako bi osvetio svog bosanskog rođaka Orlovića, kojeg je smaknuo upravo Mehmed-paša. Navodno je narodna izreka da se “u Bosni ne podnose orlovi i sokolovi“ nastala nakon Mehmed-pašine smrti.  

Spajanje obala

Brojne ustanove u Turskoj su nazvane po Mehmed-paši Sokoloviću, a na Ejupu, dijelu Istanbula gdje se nalazi njegov mezar, na mjestu nekadašnje medrese Mehmed-paše, koju je izgradio njegov graditelj Mimar Sinan, nalazi se medicinski centar. Inače Mimar Sinan je najpoznatiji i  jedan od najvećih graditelja u povijesti Osmanske države, a pored grandioznih arhitektonskih remek-djela kao što su Sulejmanija džamija u Istanbulu i Selimija u gradu Edirne, Sinan je sagradio pod nadzorom Mehmed-paše most u Višegradu, koji je danas pod zaštitom UNESCO-a. Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu je jedno od najljepših zdanja ovog tipa iz osmanskog perioda i jedan od najpoznatijih simbola BiH. Još jedan most, koji se danas ne naziva po Mehmed-paši, iako je sagrađen po njegovom nalogu, jeste Arslanagića most u Trebinju, kojeg je načelnik Trebinja 1993. godine “krstio“ u Perovića most. Obnova Kozije ćuprije u Sarajevu se veže za ime Mehmed-paše Sokolovića, ali i izgradnja Mosta na rijeci Žepi. 

Prema Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine u starijim zapisima i putopisima nema nikakvih podataka o graditelju i vremenu izgradnje  Mosta na rijeci Žepi, niti je na mostu ostao sačuvan tekst sa tarihom koji bi mogao dati precizne informacije o vremenu i graditelju ovog objekta. “Kao i za većinu građevina sa ovih prostora, u narodu su ostale sačuvane mnoge legende i predanja. Jedna od legendi navodi da je graditelj mosta bio jedan od učenika Mimara Sinana, graditelja mosta u Višegradu, koji je htio da svojim djelom nadmaši rad svog učitelja…  Bilo bi dakle sasvim moguće i vjerojatno da je utemeljitelj i ovog mosta bio Mehmed-paša Sokolović i sasvim je realno njegovo datiranje u zadnju četvrtinu 16. stoljeća”, stoji u mišljenju Komisije o ovom mostu.

Slaven Mehmed-paša Sokolović

U njegovo vrijeme sagrađeni su brojni objekti širom Osmanske države, ali u Bosni je ostao poznat po gradnji mostova, koji su se gradili širom Osmanske države u cilju unapređenja putnih komunikacija. Kao što mostovi spajaju dvije obale, i njegovo ime je imalo potencijala da spaja suprotstavljene narative na ovim područjima, ali u Bosni, kao i mnogo šta, to ide teže ili krene potpuno drukčijom putanjom. 

Naime, Mehmed-paša Sokolović je jedna od rijetkih historijskih ličnosti prema kojem simpatije gaje i Bošnjaci i neki Srbi, smatrajući ga velikim vezirom bošnjačkog ili srpskog porijekla. Tako će se čitati o ovoj ličnosti kao velikom veziru bošnjačkog porijekla, u okviru opće nekritičke simpatije prema svemu osmanskom kod Bošnjaka, dok će isti Mehmed-paša biti Srbin u knjizi Milenka Vukićevića „Znameniti Srbi muslimani“, a Emir Kusturica će mu podići spomenik u Višegradu kao pozitivnoj srpskoj ličnosti, iako su neki srpski historiografi nastojali ukazati na mitove o dobrodušnosti ovog “Srbina“ prema svojim sunarodnjacima. Ovaj odnos prema Mehmed-paši je vrlo interesantan uzimajući u obzir srpsku historiografiju usmjerenu protiv Osmanlija, naročito u političkom smislu. U to vrijeme Osmanska država je bila na prvom mjestu i skidanje glava “svojih“ sunarodnjaka bilo je sasvim prirodno za ličnosti, vezire, paše, namjesnike koje danas neki pokušavaju zvati Srbima ili Bošnjacima te u tom kontekstu treba promatrati i Mehmed-pašu Sokolovića i brojne druge sluge Osmanske države koji su se prema ovim prostorima odnosili ne kao nekoj povlaštenoj otadžbini, već kao još jednom dijelu velike države na putu ka Evropi. Naravno, moguće je govoriti o nekim simpatijama prema ovom području, ali je to pogrešno smještati u bilo kakav nacionalni kontekst.