Kad je muha umislila da je mornar

Piše: Mustafa Bećirović

Nakon što sam zagrnuo posljednju brazdu krompira, dočepah se hlada ispod izbeharale ašlame.

Sjetih se kahve doljevuše koju smo srkali u hladovini iz velikog šerbetnjaka, koja je dopirala do svakog damara umornog od kopanja, oranja, koševine, vrševine i svih teških poslova na zemlji. Sjetih se i babe rahmetli kako je u ovom hladu, samo što bi srknuo jedan findžan i oćejfio jednu cigaru, odmah zavrtao rukave, uzimao abdest, okrenuo se prema Kibli i klanjao namaz.

A ja sam zamišljao da se okreće prema Goraždu preko rogatičkih brda i da tamo nešto vidi, a neće da mi kaže. Klanjao je svaki rećat i ništa nije skraćivao. Čim bi završio dovu, okrenuo bi se meni, dok sam suharkom čeprkao po zemlji, i pitao: "A šta to ti čekaš majstore, đe ti je abdest?!"

Rahmetli majka, koja je na njive i livade na glavi donosila veliku tepsiju pite da nahrani čeljad, i u obje ruke bronzire sa mlaćanicom i bakračom natrpanom žeravom sa šerbetnjakom kahve da bude vrela, uskočila bi u odbranu i rekla: "Stari, još je on malo dijete!"

Onda bi je on, preplanulog lica mrko pogledao i riječima poslije kojih nema priče, rezimirao: "Na ovoj zemlji, dok sam ja živ, neće biti ćafirluka, ni malog ni velikog!"

Ja nisam znao šta je to ćafirluk, samo sam znao da je ćafirluk kad neko ne klanja. To mi sjećanje lice preplavi stidom te nesvjesno pogledah ispod obrva kao da je on još tu. Osjetih da mi je sva livada pod nogama zelena sedžada, željna babinih rećata.

U duši mi grmi mnoštvo pitanja: "A đe žuriš Mustafa, k'o da ćeš kad stići ono što ti Bog dragi nije namijenio! Je l' to grabiš da što prije odeš sa sedžade na kojoj stojiš pred Bogom? Zar dunjaluk ne može stati u Rumijevu basnu o 'Muhi mornaru'?"

"Dugo je magarac trpio mokraću pod teretom. Tek kad je njegov gospodar u nekom dalekom gradu, na pijaci skinuo teret sa njegovih leđa, životinja je radosno ispraznila bešiku da je od urina nizbrdo nast'o potočić. U tom je sa grane pala jedna liska na kojoj se muha odmarala. Kad je vidjela taj ogromni potočić pomislila je da je to more, a liska brod.

Ko je bio sretniji od nje, i ko je bio veći mornar od nje te ko je imao veću jahtu!?

Sve to je kratko trajalo, dok potok nije usahn'o. I tako se muha u svojoj opijenosti i umišljaju našla na kopnu i svojoj liski koja se sasušila. Nečija ogromna noga je naišla i zgnječila i muhu i sasušenu lisku, jer muha se i dalje držala svoje jahte. Nije mogla uvidjeti svijet oko i iznad sebe. Htjela je biti nešto više, što je iznad njenog dometa".

Eto, tako je u svijetu naših realnosti, u svijetu u kojem je imidž u javnom prostoru, bez integriteta, trofej kojim se dičimo, bez svijesti i razmišljanja ko nam kreira potoke i njihove plićake kao ideološke, kulturološke i političke obrasce kojima jurimo i padamo ko muha bez glave.

Čuj, oni te savjetuju u tvojoj zemlji, čistoj, natopljenoj vodom od abdesta i zalivenom krvlju predaka i šehida koje si znao i koje nisi znao!

Čuj, oni u tvojoj zemlji pričaju o pravdi i demokratiji, a u njoj vježbali Gazu!

Plitak im bio pehar za vino od naše krvi, jer su uvijek žedni! Oni kao plinovode prave krvovode od Bosne do Gaze, jer najmanje košta.

Ljudino Bosne, da Bog da umro prije nego se prep'o! Koga? Koga si se prep'o na svojoj čistoj bosanskoj zemlji koja nije kontaminirana nevjerstvom? Je l' ti čuješ svojim srcem i uhom tu svemirsku simfoniju osamnaest hiljada svjetova koji slave Stvoritelja?!

Vidiš li ti mrave i pčele, vrapce i slavuje kako prave gnijezdo na obeharalom stablu? Ima li igdje na svijetu ljepšeg behara i mirisa? Šta treba da nam taj naneseni mulj od laži o drugim ljepšim svjetovima iscuri iz naših mozgova i srca?

Odi u bašču jedan dan! U svoju bašču, skini obuću i zavrni rukave. U bakrač iz svog bunara zahvati čiste hladne vode, i u hladu se nasloni na stablo svoje trešnje iz djetinjstva.

Lezi i istegari se na leđa, gledaj u nebo, i slušaj!

Možda ćeš iz betonske izbe velegrada u kojoj godinama blijediš i vehneš, u svojoj bašči vidjeti svoj džennet koji te čeka kad te ona muhina liska izbaci na obalu i kad više ne mogneš ploviti po morima svojih zabluda.

Uzmi abdest iz ibrika k'o što je to radio tvoj dedo koji ti je teškom alatkom iskrčio i opitomio baštu. Uzmi abdest i bosim nogama klanjaj namaz na zelenoj sedžadi od trave.

Jer, na toj sedžadi, kud kod da se okreneš, tu je tvoj Gospodar, u moći i ljepoti stvaranja. Vidjet ćeš da ništa nije po tvojoj zasluzi. Na sedždi miriši travu.

Vrati se u svoju Zemlju, čeka te hiljade hladova i sunašca. Nek' ti griju dušu.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

(Preporod.info)