Raslo drvo jasenovo, na osami u Dragovoj plani
Piše: Hasan Eminović
Naslovni epsko-lirski odbljesak nema nastavka. Nikad ga nije ni imao, premda svojom zvučnom rimom implicira veliku temu i osebujnu maštu njegovog kazivača.
Nakon decenija promišljanja kako oživiti sjećanja na nepoznatog junaka iz naše historije, Huseina Džinovića iz Zovog dola kod Nevesinja, tamo gdje je, vjerovatno, prvu džamiju u Hercegovini podigao Ahmet-paša Hercegović, pa su joj prije skoro dvije stotine godina zameli svaki trag, sve sam sažeo u ova dva stiha. A ni nemaju nastavka. Iza jasne slike, činjenice i nostalgije ponestaje prostora za autentičnu rekonstrukciju historijskog toka.
Husein Džinović je u Zovom dolu, tamo gdje su oporavljani ostarjeli, oronuli carski konji, nakon višegodišnje službe i caru i narodu, bio imućniji domaćin, možda i muhtar, živo sredinom 18 stoljeća. Pod pritiscima hajdučkih upada mještani tog sela su se polahko počeli povlačiti prema unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Odvažan, brižan zaklet u očuvanje dostojanstva, on bi, od svojih komšija, kad bi se odlučili na seobu, kupovao imanja, jedno po jedno. I danas jedan toponim po njemu nosi ime Džinova mahala. U arhivskim dokumentima, doduše Franjevačke provincije, čuva se nekoliko dokumenta kako je brižni Husein od nadležnog kadije u Mostaru tražio imenovanje za imama i hatiba u svom selu. Nije mogao dozvoliti da džemat bude bez hodže. Bio bi to zloslutni glas. I dobio je ovlaštenje. Tu arhivski izvori o Huseinu Džinoviću prestaju. Ni narodnog predanja o njemu nema.
Ova kratka historijska crtica iz koje će buduće generacije moći potvrđivati da su u Zovom Dolu nekada živili Bošnjaci zlokobno upozorava na opasnosti koje su se nadvile nad cijelu regiju Istočne Hercegovine, možda i Hercegovine sa Mostarom kao nekadašnjim centrom bosansko- muslimanskog (bošnjačkog) civilizacijskog kruga. Brojnim tekstovima objavljenim u Preporodu proteklih desetljeća, o skoro svakom hercegovačkom selu i zaseoku, o skoro svakoj plemenitoj inicijativi povratka i nacionalnog i vjerskog dostojanstva proturječim svima onima koji u ovim tezama vide defetizam, jer, za razliku od njih, bio sam sudionikom skoro svih tih događanja nakon agresije i koliko sam mogao dao neki svoj ljudski doprinos da nas tamo ima, da nas što duže ima.
Protekli ramazan, obeshrabren izostankom adekvatnih reakcija nadležnih i odgovornih tijela i funkcionera, nakon objave tekstova, nisam obišao niti jedan jedini džemat u Hercegovini. Možda sam trebao, obzirom da nosim tu vrstu odgovornosti. Ali eto nisam! Osjećam blagu dozu kajanja. No, nisu ni drugi. Po našim portalima osim vijesti o posjetama mostarskog muftije dr. Salem-ef. Dedovića i profesora Karađoz-begove medrese nisam primijetio da je iko drugi sa viših nivoa, federalnog i državnog obilazio naše džemate i naše džematlije, kako iz šire društveno-političke, tako i iz institucija i ustanova, Islamske zajednice!? Vrijeme u kojem živimo prepuno je grozomorne zebnje. Toliko je načičkano zloslutnjom da ohrabrenje dobro dođe i džematima u strogom centru naših velikih gradova. A kako li je tek našim povratnicima koji s ono malo snage, sa svim svojim brigama i bolestima, još uvijek fizičkim prisustvom čuvaju ideju o prostoru Bosne i Hercegovine, u Kljunima, Bahorima, Planoj, Grančarevu, Čičevu, Mostaćima, Bitunji, Rabranima...
Nakon svih dešavanja protekle godine ponadao sam se da će ovaj ramazan u Tucakovića džamiji u Rabranima iz noći u noć smjenjivati se brojne poznate ličnosti. Jedino znam da ih je posjetio muftija Dedović. U razgovorima s tim ljudima saznao sam da ne žale truda, novca niti zalaganja u procesima očuvanja dostojanstva i prostora multietničke naravi Bosne i Hercegovine. Niti ih je briga kolike će cijene platiti. Njima je osnovna ideja vodilja spoznaja i potvrda da pripadaju kolektivitetu, da potisnu osjećaj izoliranosti i usamljenosti. Vratiti osjećanja pripadanja cjelini, narodu, redu, zakonu, životnim vrijednostima.... Biti isti kao i svaki drugi pripadnik svoga naroda. Toga im najviše nedostaje i za tim vape. Ramazan je za to bio idealna prilika.
S druge strane podsvjesno znaju da na sve strane postoje osobe i ljudi koji su imenovani na neku funkciju koja podrazumijeva cijeli prostora Bosne i Hercegovine, jer niti jedna ustanova niti jedna osoba nije, to što jeste, samo za neku sarajevsku, zeničku, mostarsku mahalu, samo za neku sarajevsku, zeničku ili mostarsku raju ili grupicu. Naše povratnike, kad se suoče s tim dilemama, baš zaboli šutnja i nezainteresiranost tih i takvih osoba ili institucija.Oni očekuju, a i zaslužuju, da ih posjeti neko Važan, jer zaista i oni su u tim svojim dalekim povratničkim sredinama važni, prevažni za budućnost Bosne i Hercegovine. Ne mogu a da se ne prisjetim posjeta Muharema Omerdića tokom ramazana nekim našim džematima u Hercegovini. Redovno bih iz izvještaja izostavljao tu prenaglašenu njegovu, skoro nestvarnu, nadu koju je ulijevao džematlijama. Naprosto bila mi je nelogična, no džematlijama je bila nevjerovatan podstreka da nastave nositi se sa svojim izazovima. Kasnije vrijeme će pokazati da jedino ja nisam bio upravu.
Desilo se onako kako je Muharem ef. i dovio. Našu stariju najučeniju ulemu, koja je imala tu naviku obilaziti naše džemate, zamijenili su mlađi kadrovi. Većinu lično poznajem. Divni su to i učeni ljudi. No, ne mogu prihvatiti argumentaciju da ih nema u Hercegovini. Ljudima bi to puno značilo kad bi onaj što je naj... naj..., i sa najvišeg nivoa s njim promuhabetio. Ništa više od toga naše džematlije od naše uleme i ne očekuju. Sve dalje oni će sami. Paradoksalno je da u kriznim situacijama, kada se dese neki incidenti, nesreće i nedaće da se tom metodom posluže nosioci izvršne vlasti, pa umjesto stvarne reakcije koja podrazumijeva pravne i institucionalne radnje povratnicima steknu privid da im nešto znače. Vlast ne tješi ona i ne bi trebala igrati na karte emocija, već djelovati konkretnim mjerama.
Značajnu pomutnju i jasnom razumijevanju navedenih društvenih pojava unose i naši mediji. Oni nerijetko, umjesto da propituju nadležnosti, činjenje i propuštanje činjenja nadležnih osoba i tijela glorificiraju retoričke opservacije osuda i prozivki političara i zvaničnika. Slučaj o postavljanju nelegalnog grba na bošnjačke kuće u Čapljini o čemu sam pisao u nekoliko navrata u tom smislu mi je najilustrativniji. Naime, potpuno razumljivo, povratničko stanovništvo kojem je na silu prilijepljen grb sa šahovnicom na kuću, zazire da se punim imenom i prezimenom pojavljuje u javnosti. Mediji umjesto da jasno postave pitanja Gradskom vijeću Čapljine na osnovu koje odluke su na bošnjačke kuće silom postavljeni takvi grbovi, šta je konkretno po tom pitanju uradio ministar i ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, ko je i ko treba podnijeti prijavu nadležnom Tužilaštvu, šta je po tom pitanju uradilo Tužilaštvo i tako redom u nedogled svih tih nadležnosti... kako bismo konačno dobili jasnu sliku ko se bori za pravu državu a ko samo za lična prava u toj državi i konačno prekinemo trend njenog urušavanja i propadanja.
Svi to već godinama gledamo kako se u političkim krugovima stvaraju male sitne interesne grupice sa raznoraznim kalkulacijama i varijacijama, čiji je konačan epilog sve manja posvećenost prostoru i supstanci države Bosne i Hercegovine a sve više lični ugled, bogaćenja i ćar. Smjenom generacija, što je prirodan tok, primjetan je rapidan porast broja osoba koje uopće ne percipiraju pojam odgovornosti funkcije koju obavljaju. Posvećeni su samo svojoj grupaciji, benefitima i ličnim zadovoljštinama. I ne samo to, već i nedostatak elementarnog znanja o nadležnostima tih funkcija.
Takvima je najčešće briga kako pronaći krivca u drugima za ono što nisu iz neznanja, iz straha, iz, ko zna kakvih pobuda, uradili. Takvi će se više baviti motivima ovog teksta već obilaskom povratnika ili analizama vlastitih pogrešaka. Doduše, ako je to tako, a bit će da jeste, imajući u vidu njihovu stvarnu kompetentnost i stvarnu posvećenost prosperitetu države Bosne i Hercegovine, oni bi našem povratnicima trebali ići na redovne časove o moralu i odgovornosti.
(IIN Preporod)
