Mlade kazandžije, braća Hidić: Ručni rad ponovo je u modi

Bez tradicije nema ni identiteta, a bez identiteta nema naroda. Nažalost, mnogi elementi naše tradicije su izgubljeni. „Zub vremena“ učinio je svoje. Ipak, dio naše tradicije je sačuvan. U tu tradiciju ubrajamo i naše stare zanate. Jedan od njih, koji je do danas u velikoj mjeri sačuvan, a možda i najpoznatiji, jeste kazandžijski. U bajramskom razgovoru našeg portala, razgovarali smo sa braćom Hidić – Kenanom i Adnanom - mladim kazandžijama, koji su treća generacija u svojoj porodici koja se bavi ovim zanatom.

- I brat i ja smo došli na „osedlanog konja“. Već nam je utaban taj put. Naš dedo je krenuo sa ovim zanatom 1935., pa se onda to nastavilo sa mojim ocem i amidžama, a sada smo nas dvojica tu. Od malih nogu se rađala ljubav prema zanatu, jer smo uz to odrastali. Uvijek smo nešto „pomagali“. Otac bi nam dao da nešto izrežemo, nešto ispravimo - priča nam mlađi od dvojice braće Hidića, Adnan.

Tako su nas „kupovali“, nismo odlazili „praznih ruku“.

- Pomažeš, pakuješ, kao što ja danas radim sa svojom kćerkom. Kada neko dođe, ja joj dadnem da nešto spakuje, da se stvori taj osjećaj. Uglavnom, ja sam bio zadovoljan kao mali - kaže Adnan.

Stariji brat Kenan kaže kako nije bilo nikakve dvojbe čime će da se bavi u budućnosti.

- Uvijek mi je bilo interesantno kada babo radi s čekićem, pa onda taj čekić meni dadne da ja nešto radim. Što Adnan kaže, nečim te nagradi za to tvoje što si uradio. A ustvari bi ti to svakako dobio. I tako sam, eto, odrastajući uz to, to i zavolio. Odmah sam poslije srednje škole nastavio da radim sa babom. Nikada se nisam pokajao i zaista uživam u ovome što radim - ističe.

Kaže Kenan kako je bakar lahak i zahvalan materijal za rad.

- Može izgledati ovako teško, ali kada se uđe u materiju, kada počneš raditi, vidiš da nije teško koliko izgleda. Kad nešto praviš, nema potrebe za nekom fizičkom snagom. Više je to stvar osjećaja, lagano kuckanje, bez sile - pojašnjava on.

Ističe da je kreativnost ono što ga je i zadržalo u ovome zanatu.

- Nameš neku šemu, plan. Kreneš samo raditi, pa šta ispadne na kraju, kako kažu – šta Bog da. Kako god ispadne, tako to i treba. To je ljepota ručnog rada. Kad bih imao neku šemu i morao raditi po njoj, da moram svaku džezvu praviti isto, dosadilo bi mi. Da moram tako raditi, vjerovatno bih se bavio nečim drugim. Ali, pošto radim ovako, slobodnim stilom, taj rad mene odmara. Ovo mi je relaksacija. Kao da nije posao - ističe.

Kazandžijski zanat je i jedna vrsta umjetnosti smatra Adnan.

- Sve ovo što mi radimo na bakru je unikatno. Šat god neko radi svojim rukama, slikari, kazandžije, vajari, kipari, sve je to umjetnost. Neko, naravno, radi bolje, neko lošije. Definitivno je i u mom slučaju važna ova sloboda i kreativnost. Glavnu ulogu odigrao je babo, jer nije bilo prisile. Nismo morali da se bavio ovime. Babo nas je lagahno upućivao. Uz njega učili, a onda nas je polahko ostavljao same u dućanu. Pa, kad bi ušli stranci, to im je posebno bilo zanimljivo. A tako je i danas - stava je.

Uprkos komercijalizaciji, ubrzanom životu, stari zanati uspijevaju da žive.

- Ručni rad ponovo je u modi. Mislim da je razlog za to jer ga nema puno. Prije je bilo dosta više ljudi, majstora koji su to proizvodili. Sada je ipak dosta manje. Mislim da je neminovno da rastom turizma, dolazi i do komercijalizaicije. I to je razumljivo - rekao je.

Turistima je uglavnom sve zanimljivo, ali ono što se najviše prodaju jesu setovi za kafu.

- Oni to kupuju kao suvenir i to im stoji u vitrini. Barem ja tako mislim, iz razgovora sa ljudima i kolegama. Tu su motivi sa raznim gradskim motivima, Vijećnica, Sebilj, Baščaršija... Magneti bakreni. Nešto što je lahko i nositi - pojašnjava.

Ovaj zanat nije samo posao, nego je i promocija turizma. Čitav konceopt ove čaršije treba da bude takav da se ponosimo time, priča nam Adnan Hidić. Ima razumijevanja i od raznih nivoa vlasti.

- Može se od ovoga zanat živjeti fino. Ipak, kada nešto sam napraviš, pa to prodaš, vrijedno je. Jer si naplatio svoj rad. Drugačije je nego kad kupiš, pa prodaš. A i poseban je osjećaj, slatkoća, kada se proda ono što se napravi - priča Kenan.

Braća Hidić trude se da u svome dućanu imaju za svakoga po nešto, kako za domaće stanovništvo, tako i za turiste i sa Istoka i Zapada, ali i da inoviraju i kreiraju nove proizvode. Pa tako danas prave i male suvenire za mladence.

Dok razgovaramo, u radnju ulazi četvrta generacija kazandžija u porodici Hidić, Kenanov sin Ali, koji nastavlja stopama svoga babe i amidže.

- Otprilike godinu dana bavim se ovime ozbiljnije, nakon završetka Srednje škole. A ukupno, nešto više od pet godina kako dolazim, gledam, posmatram - priča Ali.

Plan je, kako kaže, ostati u radnji i raditi sa babom i amidžom. Na početku je, ali vremena ima za usavršavanje.

 (Tarik Dautović/Preporod.info)