Bajramski razgovor - Adnan Muftarević: Bosanska kuća bila je mjesto življenja u kojem se pazilo na svaki detalj

Bošnjačka kultura življenja - kuća, avlija, mahala, džamija i čaršija - i danas izazivaju pažnju historičara i istraživača. Bosanska kuća i svi adeti koji se vežu za nju svjedoče o bogatoj kulturi Bošnjaka, ali nam i kazuje priču – o komšiluku, poštovanju, međuljudskim odnosima.

U razgovoru povodom Bajrama, Adnan Muftarević, arheolog i muzejski savjetnik u muzeju Sarajevo, govororeći za naš portal o bosanskoj kući, čaršiji, adetu, kaže kako prije dolaska Osmanlija, u Bosni nije postojao levantski tip grada.

- A to je istočni tip u kojem se u sredini grada nalazi čaršija sa dućanima, trgovačkim centrima, bazarima, bezistanima, a na obroncima grada nalaze se kuće i avlije. Prije dolaska Osmanlija postojale su gradine, utvrđenja, gdje je vlastela živjela sa određenim brojem vojnika, a oko utvrda su živjeli seljaci, kmetovi i drugi, koji su se po potrebi mogli staviti u službu vlastelina. Sa islamom, Osmanlijama, ova filozofija življenja nestaje. Dolazi novi način života, posebno u gradskim sredinama, kada se formiraju kasabe i šeheri - kazao je.

Isa-beg Ishaković, podsjeća Muftarević, kada je formirao Sarajevo 1462. godine, svojom vakufnamom je dao da se uradi zavija, gdje će biti tekija, musafirhana i imaret za ljude koji su u potrebi, da se prehrane. Nova filozofija života dovodi, tako se smatra, preko 70 novih zanatlija koji su se širili po gradu, pa su tako mahale dobijale ime po njima – Bravadžiluk, Kovači, Halvadžiluk, Kazazi, Mudželeti, Sarači, Kazandžiluk.

- Naša bosanska kuća nosi uglavnom elemente sa Istoka, a neke zadržava od srednjovjekovnog doba, kao što su visoki krovovi pod šindrom, kako su se nekad ukrovljavale tvrđave... Neke kuće i danas izgledaju tako, posebno tamo gdje ima snježnih padavina. U gradovima koji su na nižoj nadmorskoj visini, uglavnom se koristila ćeramida - istakao je naš sagovornik.

Bosanska kuća bila je mjesto življenja u kojem se pazilo na svaki detalj, poštovao se domaćin, ali i komšija.

- Bogatije kuće posjedovale su i selamluk i haremluk, takva je naša Svrzina kuća. Selamluk potiče od arapske riječi selam – mir, ali ovdje se prevodi u smislu pozdrava – u tom dijelu kuće gazda prihvata musafire koji nisu za daljeg ulaska u familiju. To je bio slučaj sa bogatijim porodicama. Ženski dio se povlačio u haremluk – dio kuće gdje su žene mogle slobodno da hodaju, a da budu sačuvane od pogleda sa ulice. Bogatije kuće imale su i svoje vode i česme. Ako to nije bilo moguće, onda su se koristile javne česme, sebilji, a u Sarajevu je bilo stotine sebilja i česmi, od koji su neke i danas očuvane. Ukoliko nije bilo česme, kopao bi se bunar. To su radili posebni majstori – bunardžije. Bunar bi fino bio ozidan kamenom, iznutra, bez korištenja vezivne materije, kako bi u njega mogla dolaziti voda. Bio je uzdignut iznad zemlje, kako u njega ne bi ulazile otpadne vode - pojasnio je Muftarević.

Mnoge kuće u Sarajevu su do Drugog svjetskog rata držale stoku – kravu, kaže Muftarević u razgovoru za Preporod.info. Te krave su bile manje, domaća Buša, koja nije ni previše jela ni pila, ali dovoljno za potrebe kuće. U bogatijim kućama, bio je i ahar, štala za konje.

- Ambijent u kojem se nalazila bosanska kuća, podsjećao je na prirodni ambijent, zbog bilja -  sitnog, ukrasnog cvijeća, pa do većih plodonosnih voćki. Uz kuće se zidao pervaz, gdje bi se sadilo ukrasno, lijepo i ljekovito bilje. Sredinom avlije pravio bi se od kamena tzv. čičekluk. Osim avlije, pored kuće bi se nalazila i bašta, gdje bi se sadilo ono što se koristi u svakodnevnoj ishrani, te voćke – dunja, jabuka, kruška, trešnja, zerdelija, ili džanarika - rekao je.

Kuća je bila ograđena vanjskim zidom, a ukoliko za njega ne bi bilo sredstava, onda visokim tarabama, daskama, koje su bile dobro sastavljene, da prave barijeru prema vanjskom svijetu. Na ulazu se nalazila velika dvokrilna kapija, od koje je jedno krilo stalno otvoreno, a drugo po potrebi.

- Vrata su se iznutra zatvarala drvenom polugom, a vani su imala dva zvekira. Jedan zvekir bi bio manji, a drugi veći. Po zvuku zvekira znalo bi se ko je na vratima i kod koga dolazi. Žene bi  dolazile kod domaćice i udarale u manji zvekir, pa bi se odmah znalo da je na vratima ženska osoba. Muškarci su udarali na veći zvekir. To je jedna od lijepih osobina naših adeta, koji potiče iz islama, brige o moralu, kulture življenja - naglasio je Muftarević.

Među tim adetima su i brojni drugi, kojih danas više nema, a pokazuju svu ljepotu življenja u tadašnjoj bosanskoj mahali, smatra Muftarević.

- Jedan od običaja jeste da je na doksatu, verandi, prozoru, ili nekom dijelu kuće koji gleda prema vani, prema sokaku, stajala saksija sa cvijećem, u kojoj  se po boji cvijeća nešto određivalo. Ako bi, npr. cvijeće bilo žuto, to je značilo da u kući ima neko bolestan. To žuto cvijeće je upozoravalo prolaznike, pa i djecu koja bi se igrala, da budu malo tiši, da u toj kući ima bolesnik koji ima bolove, nesanice, neku vrstu neugodnosti, te da mu se na taj način olakša. Ukoliko bi u toj saksiji bilo cvijeće crvene boje, onda se davalo do znanja prolaznicima da u toj kući živi djevojka ili cura koja je stasala za udaju, a i da se vodi računa da se ne govore nepristojne riječi ispred kuće, koje bi možda vrijeđale žensku populaciju u toj kući - kazao je.

Muftarević u razgovoru podsjeća i na adet koji se odnosi na musafire. Naime, kada bi musafiri dolazili, najmlađe čeljade bi redalo obuću i uvijek bi je okretalo prema kući, a ne u smjeru izlaska iz kuće. To je pokazivalo da su musafiri dobrodošli u tu kuću.

Život bosanskoj čovjeka, kako danas, tako i tada, bio je neodvojiv od džamije.

- Veće džamije, potkupolne, u doba Osmanlija, služile su za veća okupljanja – džume, bajrame... U njima se obavljalo svih pet namaza. Najbolja oznaka za to bio je alem na munari – ako je bilo pet jabuka na alemu, to je značilo da se tu klanjaju svi namazi. Tako bi i putnik namjernik znao gdje može obaviti namaz u džematu, ili džumu.  

Mahalske džamije su građene od slabijeg materijala, na četiri vode, sa drvenom, ili kamenom munarom. U njima se uglavnom nije obavljalo podne ili ikindija, jer su muškarci bili na poslovima. Obavljali su se akšam, jacija i sabah. Ali, aktivnosti nisu prestajale. Džemat je vodio računa o svojoj mahali - akcentirao je.

Bosna je bila na Putu svile, podsjeća Muftarević, pa je tako bila destinacija brojnih i različitih karavana.

- Veoma se malo zna da je dosta Perzijanaca i Arapa dolazilo u ove krajeve. Navodi se da bi Arapi preko zime otišli, a preko ljeta bi dolazili. Slično kao i danas. Bašeskija navodi da je u to vrijeme obavezno bio Perzijanac koji bi prodavao ćilime. I danas, na Čaršiji, u Morića hanu, imamo Perzijanca koji radi taj posao. Poznata je velika karavana koja je došla krajem 18. stoljeća u Sarajevu, od 700 deva. Navodi se da je u toj karavani došlo ljudi različitih statusa, staleža, zanimanja. Bilo je hafiza, mula, zanatlija, vojnika, pehlivana (hrvača), džambaza (akrobata). To je nešto čemu bi se ljudi obradovali. Karavani bi donosili i novu robu, pa bi to bila i prilika za trgovinu. Tu su onda bili i karavansaraji – Morića han, Kolobara han, Tašlihan - podsjetio je naš sagovornik.

Sarajevo, bosanska mahala, bosanska kuća, naši stari i lijepi adeti, neiscrpna su inspiracija. Mnoge od tih adeta danas je nemoguće primjenjivati, koliko god lijepi bili. Brzina života, industrijalizacija, globalizacija nameću svoj ritam. Ipak, lijepo je znati da danas ljudi poput našeg sugovornika, Adnana Muftarevića, kao i drugi uposlenici Muzeja Sarajeva, brižno od zaborava čuvaju bogatu tradiciju Bošnjaka.

(Tarik Dautović/Preporod.info)