Odlaze naši velikani u tišini nepravde i u odjecima selektivnog sjećanja

U samo dva dana napustila su nas dva čovjeka koja su voljela ovu zemlju i koja su joj, na različite načine, služila do kraja. Otišli su Šejh Halil Brzina, general Armije RBiH, inžinjer, borac i duhovni stub poslijeratnog društva. I otišao je Josip Pejaković – glumac, pisac, narator ove zemlje, domoljub nepatvorenog srca.

Obojica rođeni u Bosni i Hercegovini, obojica ponosni sinovi ove zemlje – jedan Bosne, drugi Hercegovine. Obojica njeni borci: jedan oružjem, drugi riječima. Jedan je branio granice domovine pred agresorom, a drugi je svojim glasom čuvao njezin duh i identitet.

Jedan je nosio uniformu i Kur’an u srcu, drugi scensku jaknu i istinu u glasu. Obojica su nas naučila kako se voli Bosna i Hercegovina – ne riječima, nego životom.

Ali opet, nešto nas boli.

O Josipu, s pravom, pišu svi portali. Prenose izjave, tekstove, riječi sjećanja. Redaju se poznata imena i prenose suze i aplauzi sa sarajevskih Bara. Zaslužio je Josip svaku riječ, svako slovo, svaku suzu ovog naroda. Zaslužio je sve.

A Halil?

Halil Brzina, šehid u miru, ne dobija istu pažnju. Nema kamera pred Carevom džamijom u Stocu. Nema komentara “poznatih” o njegovom liku i djelu. Nema organiziranog prijenosa dženaze heroju generalu, čovjeku koji je nosio uniformu Armije RBiH, ali i širinu misli, blagost duha, čistu nauku, inžinjerski um i sufijsku tišinu. Nema reflektora za čovjeka koji je tiho podizao mostove – duhovne i ljudske.

Zašto?

Zašto smo spremni slaviti jednog čovjeka, a drugog prešutjeti? Da li nas još uvijek vode strahovi, kompleksi, bošnjačka nesigurnost da javno volimo svoje ljude? Da li ćemo ikada znati jednako poštovati Halila kao što poštujemo Josipa i Josipa kao što bismo trebali Halila?

Ovo nije pitanje medija – ovo je pitanje nas. Naše zrelosti. Naše pravednosti. Naše sposobnosti da kažemo: i Halil i Josip, bajrak i stih, puška i riječ, džamija i teatar, Begova i Careva i Narodno.

Oni su otišli. I ponijeli komad naše zemlje sa sobom.

Ali, dokle ćemo mi ostati zarobljeni u svojim tišinama, u svojim iskrivljenim prioritetima, u svojoj stidljivoj vjeri, stidljivoj borbi, stidljivom patriotizmu?

Halil Brzina i Josip Pejaković su ljudi koje Bosna mora pamtiti jednako. Jer su joj jednako pripadali.

A mi – ako ih ne znamo jednakim poštovanjem ispratiti – nećemo znati ni jednakom ljubavlju ovu zemlju voditi.

(A.S./Preporod.info)