Od petka do petka: Kenan Vrbanjac

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 29. marta do 4. aprila 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Kenan Vrbanjac, predsjednik Muslimanskog dobrotvornog društva Merhamet.

Petak, 29. mart 2024.

Petak, kao i svaki drugi ramazanski dan, počinje s mnoštvom obaveza. S obzirom da je i kraj radne sedmice, kada treba sumirati rezultate i učinkovitost prethodnih pet dana, onda tek nastaje pritisak da se sve što se započelo u toj hefti uspješno i završi.

Petak je najljepši dan, kada se vjernici raduju džuma-namazu. Tada nas imami, s minbera, podsjete na mnoge dobre stvari koje treba da uradimo i da preispitamo sami sebe i svoja djela, kako bismo bili korisni zajednici, društvu, ali i porodici i prijateljima.

Večeras je iftar u Odžaku. To je tradicionalni iftar koji Muslimansko dobrotvorno društvo "Merhamet" organizuje već godinama i na kojem se okupi mnogo ljudi iz Odžaka, kao i gostiju iz raznih krajeva naše Bosne i Hercegovine.

Po samom dolasku u Odžak, kao i obično, svratimo u gradsku džamiju, nadomak trga, gdje se iftar organizira. Na vratima se selamimo s ljudima koji hizmete oko džamije i, uz osmijeh, razmjenjujemo tople riječi. A onda, s brojnim ljudima iz mnogih krajeva naše domovine obavimo zajedničku molitvu.

Nakon namaza odlazimo na trg gdje se postači počinju okupljati. Svi oni dođu malo ranije kako bi porazgovarali s prijateljima i rodbinom koje ne viđaju baš često. Međusobno se razmijene tople riječi dobrodošlice, a potom teče lagani prediftarski muhabet.  

Prelijep ugođaj, kao kod kuće, među svojim najbližim. Osjeća se međusobna bliskost, kao da se svi godinama poznajemo. U takvim situacijama, iftarskim druženjima, čovjek se upita da li je to blagotvorni uticaj ramazana ili smo mi, jednostavno, dobri i plemeniti ljudi.

Nakon što pucanj topa i ezani s okolnih džamija označe kraj posta, ljudi se iftare i jedni drugima nude da probaju blagodeti koje su se našle na iftarskoj trpezi. Na stolovima, po našim običajima, svega, a opet sve po nekoj mjeri - da se ne pretjeruje.

Uz razgovor i kahvu, posjedimo malo poslije iftara, a onda hitamo u džamije da stignemo klanjati akšam i da se pripremimo za teraviju.

Subota, 30. mart 2024.

Počeo je vikend. S njim su došle i nove aktivnosti i nijet da učinimo što više sevapa u mubarek mjesecu i što više hajra uradimo.

Večeras je iftar u Prijedoru, s bošnjačkim povratnicima koji zajedno organiziraju "Merhamet" i Veterani Prijedora 1992-1995. Iako svi osjećamo radost iftara, boravak u Prijedoru budi sjećanje na ne baš lijepo vrijeme koje je iza nas i na mnogobrojne nedužne bošnjačke žrtve.

Po dolasku u Prijedor, po našem lijepom običaju, prvo zijaretimo šehitluke, pa tek onda idemo prema mjestu gdje će biti iftar. Na samom ulasku u salu dočekaju nas naši Dževad Smajić i Suad Jusović. Zahvaljuju nam na podršci koju im "Merhamet" pruža godinama. Kažem im da smo mi zahvalni njima za sve ono što su oni učinili za našu domovinu i da smatramo obavezom da takvim ljudima i borcima uvijek budemo na usluzi. Dževad je, inače, i ratni vojni invalid koji je dao svoje zdravlje za našu domovinu. Kreće se pomoću invalidskih kolica, ali na njegovom licu nikada nećete vidjeti loše raspoloženje i beznadežnost, nego ponos i stamenost.

Sala u kojoj će se iftariti već je popunjena do posljednjeg mjesta. Džematlije, svako na svoj način, iskazuju nam izraze dobrodošlice u njihov i naš Prijedor.

Iftarski obroci pripremljeni su u Tuzli, u najvećoj "Merhametovoj" kuhinji u Bosni i Hercegovini. Osoblje "Merhametove" kuhinje "Imaret" u Tuzli na stolove, pred postače, služe vrele obroke, kao da su upravo skinuti s vatre. O ukusu iftara čuju se samo riječi hvale koje u nama bude ponos. Kod "Merhametovih" kuhara ni trunke umora. S osmijehom vrše podjelu iftara koje su pripremali gotovo čitav dan. Nakon iftara čeka ih dug put, povratak u Tuzlu.

Poslije iftara, po običaju, kreće razgovor o potrebama bošnjačkih povratnika, njihovom životu u Prijedoru te o tome šta trebamo uraditi za taj dio naše države i Bošnjake koji tu žive tokom cijele godine, a, zaista nije mali broj povratnika u naš Prijedor.

Bio je to prijatan iftar, pun emocija i novih saznanja o mnogim stvarima koje tište naše povratnike u ovom dijelu države.

Nakon što se lijepo selamimo s prijedorskim Bošnjacima, napuštamo taj grad, s novim zadacima i obavezama koje smo preuzeli u amanet.

Nedjelja, 31. mart 2024.

Nedjeljno jutro. Bude me glasovi moje dječice koja su se probudila ranije, ili se babo probudio kasnije, s obzirom da sam i sinoć kasno stigao kući. Naravno, i oni imaju svoj hak. Zato se uvijek  nađe vremena da se poigram sa svojom djecom, ali i da s njima razgovaram o raznim temama. Već razumiju moje obaveze, da sam tokom ramazana rijetko kod kuće na iftaru, pa me ne čudi pitanje "a gdje ćeš večeras iftariti?". Onda krene moje objašnjavanje kako u ramazanu treba da posjetimo ljude, da im izmamimo osmijeh na lice, da im pomažemo te da ćemo za to biti dobro nagrađeni od našeg Stvoritelja.

Na takav odgovor nikada se nisu ljutili, nego dotrče i jako zagrle, kao da mi daju izun za činjenje dobrih djela.

Na putu prema Višegradu razmišljam o svemu: o životu ljudi koji žive na granici naše domovine, o njihovim halovima, poteškoćama.... Po dolasku, zatičem zadovoljna lica Bošnjaka koji su sretni što su svoji na svome. Nažalost, nema ih mnogo. Ali, malo mjesto Kaoštice pored Višegrada izgleda tako sretno.

Srećem ljude koje nisam vidio po petnaestak godina, a koje sam upoznao na raznim mjestima, i tako krene razgovor o svemu i svačemu. Iftar je pripremio "Merhamet" iz Goražda i zaista je sve  bilo potaman.

Urezao mi se taj iftar duboko u sjećanje. Nas muškaraca desetak, žena nešto više i nekoliko djece, a nekako puna džamija. Iftar na podu, na mušemama koje su uredno postavljene, a mi se poredali okolo i zajedno iftarimo.

Poslije kafe i zajedničkog akšam-namaza, odlazimo iz Kaošnica napunjeni nekom neobjašnjivom pozitivnom energijom i zahvalni Allahu, dž.š, koji nas je počastio da budemo oni koji hizmete svom narodu.

Ponedjeljak, 1. april 2024.

Ujutro rano moram u Ambasadu Egipta u Bosni i Hercegovini da preuzmem vizu, jer trebam putovati za Kairo kako bih prisustvovao ispraćaju "Merhametovog" konvoja s brašnom za ugroženo stanovništvo Gaze, brašno koje je kupljeno novcem naših građana koji su i ovoga puta potvrdili solidarnost i empatiju prema onima kojima je pomoć potrebna.

U Ambasadi me dočekuje više nego ljubazno osoblje. Odmah uzimaju dokumentaciju koju sam pripremio. Rekoše mi da će viza biti izdata za petnaestak minuta. I zaista, za petnaest minuta se pojavljuje ljubazna službenica Ambasade s mojim viziranim pasošem i zaželi mi sretan put. Odlazeći iz Ambasade, kroz glavu mi se prepliću misli kako dragi Bog u ramazanu sve nekako olakša.

Odem do "Merhameta", uzmem što je neophodno, a potom polahko kući da se spremam, jer već sutra, zajedno s Ibrahim-ef. Malanovićem putujem za Kairo. Naravno, usput se odradi još nekih poslova, a onda polahko kući na iftar.

Djeca se raduju što ćemo konačno iftariti zajedno, pa se razdragano razletili po kući da pomognu majci oko iftara. O iftaru s porodicom i radosti koju on pruža nema se šta plaho kazati. Svi mi volimo biti u krugu svoje porodice. Gledam u zadovoljna lica svojih ukućana i svi se zadovoljno smješkaju.

Utorak, 2. april 2024.

Ujutro rano dočekuju me radne obaveze. Mora se na službeni put, a ne smije ništa ostati nezavršeno. Kao i obično, pred sami put pakujem ono što mi je neophodno, i polahko na hairli putovanje, da i taj emanet ispunimo u mubarek mjesecu.

Let iz Sarajeva za Istanbul je u 17:50 sati, nekako taman pred iftar. Na aerodromu se nalazim s Ibrahim-efendijom. Klanjamo ikindija-namaz na aerodromu, u mesdžidu, gdje srećemo naše studente koji, također, putuju za Istanbul, te neke turiste koji su bili u zijaretu našoj Bosni i Hercegovini.

Vrijeme iftara nas je zateklo negdje pola sahata do slijetanja u Istanbul. Oko pola noći polijećemo za Kairo gdje nas čekaju ljudi iz naše partnerske organizacije IHH iz Turske koji su došli dan ranije. Nekako pred sam sehur dolazimo u hotel gdje smo smješteni, a gdje je pripremljen sehur. Obavismo i sehur, pa na sabah i spavanje, kako bismo ujutro krenuli da vidimo kako teku pripreme za polazak konvoja s brašnom za Gazu.

Srijeda, 3. april 2024.

Ujutro ustajemo i odlazimo nekih dvije stotine kilometara van Kaira u obilazak skladišta gdje počinje pakovanje na palete za četrnaest kamiona, koliko ćemo, ako Bog da, poslati u četvrtak na odredište.

Na putu prema skladištu razgledam prizore koji nas dočekuju, s obzirom da sam prvi put u Kairu. Vidim šarolik svijet, jednu drugačiju kulturu koja me se dojmila. U skladištu zatičemo radnike koji počinju pripremu utovara na kamione, ima ih sedam u skladištu. Toplo je, temperatura zraka je oko 35 stepeni. Svi šute i žurno rade. Nije malo pripremiti 336 tona brašna koje su naši sugrađani donirali za narod Gaze, narod koji prolazi kroz veliki užas koji se dešava u njihovoj zemlji.

Svi u skladištu govore samo o Gazi i upućuju dove dok pripremaju brašno na palete. Ovo će biti drugi konvoj brašna koji šaljemo u Gazu i osjećaj je neopisiv. Drago mi što sam dio tog projekta kojim pomažemo ljude kojima je pomoć neophodna, barem da im malo olakšamo život u nemogućim uslovima u kojima su se našli, ne svojom krivicom.

Razmišljam o iftarima koje pripremamo u Gazi od početka ramazana i imam osjećaj kao da sam tamo s njima. I jesmo mi svi s njima, mislimo na njih, dovimo Bogu za njih, pomažemo im koliko možemo...

Sutra ćemo se opet vidjeti na ovom mjestu. Nakon obavljenog posla, polazimo nazad, kako bismo stigli na iftar. No, zbog velike gužve u saobraćaju, iftar nas zatiče u autu. Iftarimo s nekoliko hurmi i malo vode i svi zadovoljni, elhamdulillah.

Potom stižemo na odredište puni utisaka i zadovoljni onim što smo vidjeli.

Četvrtak, 4. april 2024.

Osvanuo je dan zbog kojeg nisam mogao noćima rahat spavati, brinući hoće li sve ići po planu. S nestrpljenjem čekam da kamioni s brašnom za Gazu hairli krenu prema svom odredištu.

Prije samog polaska, odlazimo u egipatsku organizaciju "Džemijetul šerije" koja, kao i mi, čini veliki hajr i koja je samo godinu dana starija od našeg 111-togodišnjeg "Merhameta". Nakon iskrene razmjene iskustava, domaćini nam stavljaju na raspolaganje sve svoje resurse koje imaju u Egiptu, Nigeriji, Somaliji...

Direktor organizacije Mustafa Ismail je iskreni, blagi i oštroumni čovjek kojeg je bilo milina slušati. Neke njegove ideje korisno je prepisati za dobrobit našeg naroda i naše organizacije. Razmijenili smo vizitkarte i dogovorili da se saradnja između naših organizacija pokrene u što kraćem roku.

Prije polaska, odlazimo kod našeg susretljivog ambasadora u Egiptu Sabita Subašića kako bismo ga upoznali s našim aktivnostima u ovoj zemlji, ali i Gazi zbog koje i jesmo tu. Ugodan i prijateljski razgovor s našim ambasadorom kojem je bilo drago što smo ga obavijestili o našoj misiji na području Egipta i Gaze. Ponudio je svu podršku Ambasade Bosne i Hercegovine u Egiptu i zahvalio se na dolasku. Mi smo mu zahvalili na izdvojenom vremenu i bezrezervnoj podršci koju nam je iskazao.

Nakon ugodnog dočeka ambasadora Subašića, ponovo odlazimo oko dvije stotine kilometara od Kaira, kako bismo ispratili konvoj. Kada smo stigli, vidjesmo da se utovaraju i zadnja dva kamiona, od njih osam. Srce nam zaigra od radosti, jer je do tada bilo neizvjesno koliko kamiona može ući u Gazu. Toga dana nam je rečeno da, od ukupno četrnaest kamiona, osam ide odmah, a preostalih šest poslije Ramazanskog bajrama. Ukupno 336 tona brašna za stanovništvo Gaze.  Elhamdulillah. Još samo da brašno hairli stigne do dječice, žena i ljudi u Gazi, pa da im se barem malo olakša.

Bole slike i snimci koje gledamo preko medija, a ne možemo ništa da uradimo da se to zlo zaustavi. Barem im možemo pomoći na ovaj način. Kamioni kreću s akšamskim ezanom, a mi smo od sreće zaboravili na iftar koji je već uveliko počeo. Iftarimo se s po tri hurme i malo vode, pa zadovoljni krećemo ka Kairu. Nas šest je u autu i niko ni ne spominje hranu, svi zadovoljni činjenicom da će kamioni s brašnom uskoro stići gladnom i ratom iscrpljenom narodu Gaze.

(Preporod.info)