Jedno rođenje i jedna smrt još uvijek živog džematlije

“Allah te nagradio“ i “El-hamdu-lillah“ ćete čuti nebrojeno mnogo puta ako se, prolazeći kroz Kotor-Varoš ili džemat Gariće, susretnete s Hasibom, glavnim likom naše nesvakidašnje priče. Hasib Đokić je jedan običan insan, Bošnjak, povratnik, sa svim ovodunjalučkim poteškoćama kroz koje ljudi prolaze, a opet Hasib iz naše priče ni po čemu nije običan i skroz je poseban. 

Majka u gasulhanu, Hasib kod dojilje

Priču o njemu ne znaš da li bi počeo onda kada je umro u jajačkoj bolnici, pa u njoj oživio ili bi je počeo na dan kada je rođen, pa njegovu majku na teneširu odnijeli u gasulhanu, a njega dojilji.

Godine 1954. u vrijeme velike gladi rodio se Hasib. Na isti dan kad ga je rodila majka mu je preselila: ona u gasulhanu, a Hasib od dojilje do dojilje i tako ih bude devet, pa danas veli da ni sam ne zna koliko braće i sestara po mlijeku ima, a rođene je imao 11.  Naravno  da djetinjstvo bez majke nije bilo nimalo lahko, a ni otac se nije ženio. I tako jedan dan babo reče: “Sine, da mi tebe oženimo!“ Ja šesti razred, ali babi se ne smije reči nećui pristanem. Idemo mi dovesti Nurku. Mene od djece sa guvna gdje smo se igrali odvedoše. Dok mi Nurku, djevojku iz mahale, stariju od mene, vodimo kući, ja sve mislim, da mi Allah, dž.š. oprosti, to babo sebi vodi, jer šta će meni. El-hamdu-lillah ja i moja Nurka, snaha od mog babe, izrodismo troje djece i za 46 godina nikad se ne posvađasmo.“

“Kaže blagajnica: 'Hasibe, tebe ne možemo isplatiti zbog velikog broja radnih sati, jer bi imao duplo veću platu od direktora, nego hajde ti kući tri mjeseca, a imat ćeš punu platu'. I tako ja odoh kući: mart, april i maj svojoj Nurki, snahi od mog babe.“

Kad kravata dodije

Zanimljivosti iz Hasibovog živote ne nedostaje. Hasib  je radio u jednoj firmi u Zagrebu 70-ih godina kao vozač direktora u firmi i koristio sve blagodati i pogodnosti takvog života. Međutim, jedno jutro dođe na posao i dadne otkaz, pa kad ga upitaše što napušta takav posao, on im reče da mu je dodijala kravata i čekanje direktora po kafanama, a čovjek poslije njega je dao ili milion ili milijardu dinara da počne raditi na njegovom mjestu. I tako onda počne voziti kamione, ali ni to nije prošlo nezanimljivo, priča nam Hasib. “Zovu mene jednom u računovodstvo i ja se zabrinem, šta li sam sad skrivio. Kaže blagajnica: 'Hasibe, tebe ne možemo isplatiti zbog velikog broja radnih sati, jer bi imao duplo veću platu od direktora, nego hajde ti kući tri mjeseca, a imat ćeš punu platu'. I tako ja odoh kući: mart, april i maj svojoj Nurki, snahi od mog babe“, kaže s osmijehom Hasib.

Dotjerao je Hasib '82. godine iz Zagreba mercedesa kakvog su samo predsjednici vozali i tako svijet k'o svijet počeo svašta šuškati: Hasib ukrao, te nije njegov… “Dok jednom stari komšija, kojeg sam plaho cijenio, ne reče: 'Imaš li ti kakvih papira od tog vozila?' Kad pročita da piše moje ime i prezime na njemu masno opsova narod. Ali priča o mercedesu se ne završava tek tako. Vozim ja svog rahmetli babu, Allah mu Džennet dao, u mercedesu, a on veli: 'Sine vidim ja da je sve ovo šejtan odnio, nego deder ti meni reci kako vidiš kud koleta idu po putu?' A, ja velim: 'Rutina babo!'“, prisjetio se Hasib, koji i danas vozi mercedesa i to desetog u životu. I tako je Hasib živio u svojim Garićima sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu kada počinje nova drama u životu ovog čestitog insana.

'Smrt' Hasiba

Na početku agresije na BiH 1992. godina Hasib u Jajcu biva teško ranjen. Kada je dovezen u bolnicu  doktori konstatuju smrt i Hasiba smjeste u bolničku mrtvačnicu. “Čujem ja doktora kad kaže: 'Tamo sa njim'. I odvezoše mene, a ja sve čujem, samo ne mogu reći. U jednom trenutku otvaraju se vrata i neko ulazi u prostoriju, a ja uspijem reći: 'Vode!' Sestrica ko pokošena pade u mrtvačnici i tako mene na operaciju, a na meni crna vreća i na lijevom nožnom prstu papir sa mojim imenom. Allahu ekber. Sutradan vizita, a ja se smijem. Pita doktor što se smijem, a ja velim: 'Drago mi što sam živ'“, kaže Hasib.

Odatle je Hasib otišao na liječenje u Hrvatsku, a onda i u Švedsku, a 1994. godine došla je i njegova Nurka s njihove troje djece, koji su sve do tada bili u Garićima, koji su bili pod kontrolom vojske RS-a i samo Allah, dž.š. zna šta su sve preživjeli. U međuvremenu u njegovim Garićima mu je preselio babo 1992. godine, a 1993. i punac i punica. Dok je stala agresija na Bosnu i Hercegovinu, Hasib se vraća u domovinu i to prvo u Sanski Most. U Sanskom Mostu opet Hasib na belaju, vozeći kamion i radeći oko njega udari ga velika stranica od kamiona i, kako reče, četiri i po mjeseca provede u gipsu od glave do pojasa. Dok  je to bilo moguće vrati se Hasib i u Kotor-Varoš i u svoje Gariće, gdje je obnovio svoju kuću i svoje imanje od 15 dunuma na kojem uzgaja razno voće i povrće.

Svakodnevica Hasiba

Hasib i danas živi u svojim Garićima, samo je sad sam sa svojom Nurkom, jer djeca su se razišla po bijelom svijetu i samo pođahkad dođu. Gotovo da nema mevluda ili dženaze na koju Hasib nije došao sa svojim starim zelenim mercedesom i u svojoj kapi bjelici. A, ono po čemu je prepoznatljiv u Kotor-Varoši je to što gdje god ide sakuplja staro željezo. Kritikuju ga, kako kaže zbog toga, i kažu: 'Nemoj, babo, sramota je!'  “Ja kažem: 'Djeco sevap je, sklanjam s puta ono što smeta prolaznicima i ono što zagađuje zemlju koju nam je Allah dž.š. dao u emanet, a i korisno je.“ 

Razgovarati sa Hasibom, kojeg život nije nimalo mazio, izuzetno je interesantno i nadasve zanimljivo, ali morate biti na oprezu, jer nikad ne znate da li ćete upratiti sve šifre u kojima govori. Posebno je zanimljiv njegov optimizam, veselost i nurli lice koje vas poselami svaki put kada se sa njim susretnete. Veliku radost mu predstavlja to kada je u prilicu ugostiti musafire i pokazati svoju bašču, u kojoj ima i krušaka i jabuka i veliki šljivik u kojem je ove godine nabrao dvije tone šljiva. U njegovim riječima nema mržnje, nema ogovaranja, nema ružna govora, a posebno se voli družiti i biti sa imamima. Ljetos ispijajući kahvu na Hasibovoj verandi, dok nas je Nurka dvorila, oko nas je hodao mali zec, kojeg je nabavio da se unučad mogu igrati kada dođu, ali i dvoje neobičnih pilića i pas, te  krava šarenka. Danas u Kotor-Varoši kada hoćete objasniti nešto ili pitati za Hasiba, odmah pitaju:  “Je li to Hasib - Allah te nagradioili Hasib – El-hamdu-lillah.I ovaj ramazan Hasib je ispostio.  Išao je u džamiju, sa svojom Nurkom i iftar pripremio i komšije sazvao.