Ramazan u Podrinju: Posebna emocija za Bošnjake

Kada smo nazvali Aliju Hasanovića, ponosnog Bošnjaka iz sela Maćesi (prije agresije na Bosnu i Hercegovini pripadalo općini Vlasenica, danas Milići) bio je na svom imanju.

Na više od 30 dunuma Hasanović ima zasađenih hiljadu stabala šljive, oko 400 stabala jabuke i kruške, a pored toga ima i blizu 50 društava pčela. Kaže da uz Božiju pomoć očekuje dobru sezonu.

Željeli smo saznati kako ramazan protiče u Podrinju, a Hasanović ističe da je sve na zavidnom nivou.

- Hvala Bogu, u svakom ovom mjestu imamo džamiju, imamo svog efendiju, prilično dobro se živi. Ono što je posebno bitno za istaći jeste da u Podrinju dijaspora finansira mnogo toga, svako veče imamo iftare po džamijama. Tim ljudima u dijaspori se treba zahvaliti za sve ono što čine, i to ne samo za ramazan nego i van ramazana - kaže Hasanović za Preporod.info.

Što se posta tiče, dodaje Hasanović, mnogo je lakše postiti nego što je nekad bilo. Ima tako dobrih ljudi, ima i nevladinih organizacija koje dijele i nose iftare po našim selima.

- Fino je to sve upakovano, sređeno. Svaka čast na organizaciji, na ramazanu koji se osjeti na svakom koraku.

Posebno je to važno i to me raduje, obzirom na sve ono što smo preživjeli, znate da je ovdje izvršen genocid - govori Hasanović.

Željeli smo saznati i kakvi ramazani su bili u Podrinju prije rata te da li se šta u tom pogledu promjenilo. Hasanović kaže da se sjeća ramazana od 1965. godine pa naovamo, sjeća se ramazana kada nisu imali svjetla u ovim krajevima.

- Opet je ramazan bio nešto posebno, on se u svakoj bošnjačkoj kući u Podrinju uvijek osjetio, bila je sloga, vjera u ljudima, ljubav. Isto kao i sad svako veče su iftarili zajednički. Ramazan je posebna priča i emocija za Bošnjake.

Ono što je još bitno istaći jeste da u tim danima kad je bilo teško postiti, u tim vremenima je postilo i malo i veliko. Kao dječaka od desetak godina nije me niko tjerao da postim, ali sam uz svoju majku, oca, brata, sestru, uz naš narod i ja postio - prisjeća se Hasanović.

Svi su se, kaže, pripremali za ramazan. Bilo je više domaće hrane, nije bilo marketa kao danas, ali su ljudi bili domaćini, imali su sve svoje.

- Mi smo proizvodili sve što je tada trebalo jednom domaćinstvu. Mi djeca, pošto nije bilo struje, televizije, bi otišli kod čovjeka u selo koji je imao sat, on nam kaže kada se počelo i onda mi kroz selo, puni radosti govorimo da je nastupilo vrijeme iftara, obavještavamo naše komšije. To mi je posebno kao djetetu ostalo u sjećanju - govori Hasanović.

Roditelji bi maloj djeci kao nagradu za post obećevali i davali nešto za Bajram, djeca su se stimulisala, tako da su djeca tada nestrpljivo čekala Bajram.

- Čekali smo Bajram kako bi dobili ono što sada zovu bajram-banku, mi smo dobijali nešto drugo, neki kolač, odjeću, nešto što nas je veselilo. Zatim, ono što me posebno vraća u taj period jeste da je bilo više poštovanja starijih ljudi, nena, sama djeca bi im donosili sve što treba. Iako i oni i mi postimo, mi bi im pomagali kako bi im olakšali - sjeća se Hasanović.

Napominje kako našim majkama i nenama posebno odaje poštovanje za sve ono što su radile. One su bile one na kojima je "stajala" kuća, one bi radile u toku dana, pripremile bi iftar, poslije iftara pripremale bi sehur, uz to treba sve pripremiti djeci.

(Alem Dedić/Preporod.info)