Neovisno od nezavisnosti

Piše: Osman Halilović

Bude u Bosanskoj krajini svake godine uoči Velike Gospojine, krajem augusta, korida i narodni zbor posvećen bosansko-hercegovačkom i srpskom piscu Petru Kočiću. U ovom malom selu, Stričićima na Manjači, visoravni čije ime onomad još uvijek nije činilo dio abecede genocida, rodio se mali Petar i s materinom cicvarom pokusao ovaj naš jezik na kojem je majstorski pisao.

Ima u tim njegovim pripovijetkama, prožetim lukavom seljačkom satirom i genijalnom jezičkom dosjetljivošću, doduše, općeprisutnog, a rijetko kod nas pročitanog, motiva veličanja pljačkaškog mentaliteta i mitomanskog uvjerenja da je sevap oteti tuđe.

Ali, to je sasvim prirodno za književnost koja je izvore nadahnuća tražila u srpskoj epskoj poeziji. To, beli, Petra ne čini ništa manje značajnim piscem našeg jezika i slojevite bosanske kulture. Dobro je i značajno da, osim narodnog veselja i koride, postoji i književna nagrada Kočićevo pero i Kočićeva knjiga, pa neka je prvu, 1996., dobio Dobrica Ćosić. Dobili je i Miljenko Jergović i Almin Kaplan. Pa šta?

Dobro je i to što nekoliko škola i ustanova kulture u našoj zemlji nosi njegovo ime. Ima na tom Kočićevom zboru, Kočićevim danima kod Čelareva u nama susjednoj Srbiji i sličnim manifestacijama, doduše, malo književnosti i kulture, a puno rakije, šovinističkih strasti i četničke ikonografije. No, nije Kočić za to kriv. Ne može čovjek i nakon smrti imati grijeha. Ideologija je heroin za narod - rekao bi Marks, samo da je malo kasnije rođen. Vjera nas drugome uči.

Bio je Kočić, kako se voli kazati, i narodni tribun. Istu značku je socijalistički narativ zadio za ječermu i našem alhamijado pjesniku Hasanu Kaimiji. Iako šejh Kaim - baba, vjerujem, sebe nije smatrao ni pjesnikom ni tribunom. Danas se živi duh bosanski, eto, ogleda i u tome što obojica u mom rodnom gradu imaju nešto što nosi njihovo ime: Petar srednju školu, a Kaimija jednu kulturnu manifestaciju.

Kočić je volio politiku. Bio je originalna preteča današnjih skupštinskih zastupnika i stranačkih aktivista. Gurao je svoje. Koristio svima razumljivu retoriku sa seoskog zbora pod orahom na državnoj meraji. Nije imao ozbiljnog utjecaja na svoje vrijeme i političke okolnosti, ali to je pogodnost koja i današnjim ''tribunima'' kod nas, napriliku, najviše godi. U suprotnom, trebalo bi ponijeti i odgovornost, a to je teško breme. Njega nose šutljivi.

A Kočić nije bio baš povučen i šutljiv tip. Tako je u na zasjedanju bosanskog sabora u Banjoj Luci, bit će oko 1910. godine, naletio na jednoga koji je bio još manje povučen i nimalo skroman. Pamti se, a Alija Nametak je i zapisao u jednoj svojoj zanimljivoj knjizi punoj dobrih i sočnih tračeva, kako je u saborsku salu, gospodski odjeven sa džahtenim fesom na glavi, ušao pjesnik i bečki doktor nauka, Safvet-beg Bašagić. Ugledavši ga, Kočić doviknu: ''Turci u Aziju!'' Safvet-beg se, veli, polahko okrenu, premjesti štap od tisova drveta iz desne u lijevu šaku i, ne gledajući u dovikatelja, izusti: ''Međedi u šumu!''

Danas, uoči 1. marta, Dana nezavisnosti naše države Bosne i Hercegovine, na njenoj istočnoj granici, sve mislim kako su Petar Kočić i Safvet-beg Bašagić, onog dana u bosanskom saboru iz austo-ugarskog vakta, simbolično započeli jedan trajni bošnjačko-srpski dijalog. Ne znam tačno ko, uglavnom neko od onih pametnih ljudi što ih citiraju po društvenim mrežama, jednom je rekao: ''Čovjek koji je prvi drugoga opsovao, umjesto da mu kamenom razbije glavu - izmislio je civilizaciju''.

Velikosrpski narativ već stoljeće i pol, čeka da jedan od autohtonih naroda Bosne ''ode u Tursku'' No, to se neće desiti. Usljed posljedica genocida i separatističke retorike srpskih političara u Bosni, kod jednog dijela Bošnjaka se počela razvijati vizija bolje budućnosti koja bi podrazumijevala da svi Srbi odjednom odluče da upišu fakultete i pokupuju stanove po Beogradu i Novom Sadu i da se bh. entitet RS, tako nekako, samoukine.

No, to se neće desiti! Bošnjaci i Srbi, građani Bosne i Hercegovine - to je sasvim izvjesna budućnost koja nas čeka.

Između naših naroda stoje raskoračena brojna teška i turobna pitanja. Ali, dijelimo skoro istovjetan jezik sa dva različita standarda. Naše kulture nisu ograđene nekom nepropusnom branom od čelika. Naše kulture se dodiruju, pogotovo na rubovima, miješaju, pozajmljuju i međusobno utječu jedna na drugu. Skupa sa kulturom bosanskih katolika, Jevreja, Roma i ostalih, kao i supkulturama nastalim pod utjecajem globalnih procesa, one čine jedinstven konglomerat bosansko-hercegovačke kulture kao armature koja je ovu zemlju činila trajnom kategorijom u prošlosti. A činit će i u budućnosti. Bez obzira kakvo njeno državno uređenje bilo u nekom istorijskom trenutku. I neovisno od toga šta će pojam državne nezavisnosti značiti u okvirima globalne težnje za unificiranjem svijeta i uspostavljanjem centralizovane kontrole na planetarnom planu.

Zato je dijalog naših kultura, pa i političkih vizija, nužnost. Neko bi rekao: dijalog nema alternativu. Ima. Ali, alternativa ne valja.

Preduslov dijaloga je i pomno slušanje. A to jeste teška disciplina u svijetu gdje niko nikoga više ne sluša. U razgovoru sa mojim srpskim sugovornicima pred obilježavanje Dana nezavisnosti, dolazim do potvrde onoga što od ranije slutim: naši srpski sugrađani, uglavnom, 1. mart stavljaju u isti emotivno-historijski registar kao i 10. april. Istina je: ideologija je opijum. Stvara opasne iluzije.

Neumorno i uvjereno branim tezu da se simbolika 1. marta nalazi na sasvim suprotnoj strani lepeze civilizacijskih vrijednosti od 10. aprila. Štaviše, upravo problem sa 9. januarom i jeste u jasnom programskom usmjerenju ka istrebljenju i etničkom čišćenju, što ga, bez uvrede, molim, čini istovjetnim onim antivrijednostima koje označava dan kad je Pavelićeva klika proglasila NDH.

Referendum za nezavisnost 1992. godine, vjerovatno, spada u kategoriju historijske nužnosti. Da li je taj vikend, 29. februara i 1. marta, dobro izabran? Da li je raspisivanje referenduma bila i reakcija na već započeto komadanje bosanske republike? To su već teme o kojima svako ima pravo polemisati. Ali, samo referendumsko pitanje je u sebi saželo elementarne vrijednosti ravnopravnosti unutar države koja ima nesporni kulturni, a onda i administrativni kontinuitet koji traje stotinama godina. Te vrijednosti su naslonjene na onu važnu krilaticu sa 1. zasjedanja ZAVNOBIH-a, koja opisuje samu srž i narav bosanskog bića kroz historiju: ni, ni, ni - i, i, i.

A taj koncept inkluzivnosti svih njenih naroda i građana, bez ekskluzivnog prava bilo koga na neki njen dio, i to je historijska nužnost. Zato, iako takva ideja, glasno izgovorena, od zidova bunara današnjice odzvanja kao prosta naivnosti, možda nije nemoguće očekivati da će jednom, ko upamti pričat će, Dan nezavisnosti obilježavati svi narodi ove zemlje. U svim njenim gradovima.

Pa makar kompromisom došli do toga da Dan nezavisnosti bude 29. februara

Da se, barem, jednom u četiri godine zavrnemo u domovinu i praznujemo kao ljudi.

Sretan nam svima Dan nezavisnosti države Bosne i Hercegovine!

(Preporod.info)