Lanci na nogama

Uspješni narodi su se za status izborili radom, a ne odmorom. Kur’an stalno potencira „amel“ – rad, djelovanje. Odmor je nužan, neophodan, pa možemo reći i naređen, ali tek kada dođe nakon aktivne potrage za poslom, projektima, rješenjima...

Nedavno sam sreo jednog mladića i upitao ga radi li šta nakon što je završio srednju školu. Odgovorio je: „Ma nema od posla ništa dok ‘stari’ ne potplati negdje 10-15 ‘milja’ maraka.“ Gledao sam ga u čudu i kazao mu: „Ti si ono prije dvije godine završio srednju? Jesi li od tada stekao neku vještinu, upisao neki kurs jezika ili informatike, jer u Sarajevu ima besplatnih? Jesi li se sportu ozbiljnije posvetio? Nemoj, molim te, govoriti da ne valja društvo. Znam da je daleko od idealnog, ali kada imaš neku vještinu i znanje, ljudi će te uvijek trebati!“ Nažalost, ovakvih mladića i djevojaka je mnogo u našem društvu. Još je bolnije što je ovakav odnos prema radu dominantan. Bez ozbiljne mentalne promjene, posebno u glavama omladine koja tek treba da preuzme uloge u društvu, jedno društvo je osuđeno na stajanje u mjestu ili, ne daj Bože, nešto gore.

Prvi maj – (ne)radni dan

Prije dvije godine sam se za prvi maj zadesio na aerodromu udaljenom nekoliko stotina kilometara od Čikaga, grada zbog kojeg se ovaj datum i obilježava kao Praznik rada. Dakle, iz ovoga grada je sve počelo 1886. godine, kada je preko 50 hiljada radnika tražilo svoja prava, a od 1889. godine se taj datum i tretirao kao „zajednički praznik svih zemalja na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost“. U zemlji u kojoj je „nastao“ Praznik rada, 1. maj, radni je dan. Istina, početkom septembra obilježe i oni prvi ponedjeljak ovim povodom, ali smisao ove priče nije u roštilju, već u mentalitetu. Ljudi rade i sve je u pokretu. Ljudi ne “okreću“janje, niti prljaju livade smećem. Ovo ne znači da se ne smijemo sastati s prijateljima, na dozvoljen način se družiti i imati slobodan dan. Ne kažemo to. Uspješni narodi su se za status izborili radom, a ne odmorom. Kur’an stalno potencira „amel“ – rad, djelovanje. Odmor je nužan, neophodan, pa možemo reći i naređen, ali tek kada dođe nakon aktivne potrage za poslom, projektima, rješenjima... Vjernik koji je jak draži je Allahu od onoga koji je slab; a kako može biti jak neko kome napredovanje nije stil života?! Mnogo je onih koji samo svojim jezicima formalno prizivaju neku bolju državu, uređenije društvo, pravednije sudstvo, kvalitetnije zdravstvo – a sve to nam treba; međutim ti takvi prvi nisu spremni da obave svoj zadatak časno i odgovorno. Tako razmišljati, protivno je zakonima kosmosa za koje vjerujemo da ih Gospodar postavlja. Niko neće ustati za nas i riješiti naše probleme i posao neće sam doći dok ne krenemo prema njemu.

Sadaka mentalitet

Mnogo, zaista mnogo moramo raditi na razvijanju i jačanju svijesti o tome da bez truda, rada, žrtve, ulaganja energije u bilo šta u životu ne možemo ostvariti bilo kakav uspjeh. Gledam čovjeka koji prosi, ali vadi kutiju cigara i puši. Ne ulazeći u njegovo stanje, navodim ga kao simboliku evidentnog mentaliteta: umjesto da se čovjek odupre nekom ćejfu da bi uspio u nečemu, radije će druge moliti da mu pomognu. Taj “sadaka-mentalitet” mnogi od nas nesvjesno podržavaju. Čak se to ogleda i u sakupljanju novca za vjerska putovanja onome ko je siromašan, jer na takva putovanja nije dužan da ide osim onaj „ko može na taj put krenuti“. Nažalost, mnogo je zdravih i sposobnih ljudi koji pristaju na ograničenja. Nije dobro da ograničavamo svoje mogućnosti i nastojimo samo da ovisimo o pomoći. Sanjati treba mnogo, ali još više treba učiti, raditi, djelovati. Onaj ko stoji u mjestu i ne želi se kretati, svejedno mu je ako ima lance na nogama.