Izlaz ipak postoji

Piše: Tarik Dautović

Živimo u kulturi fatalizma. "Ono što je danas drukčije", piše Frank Furedi u knjizi "Politika straha", "nije broj problema s kojima se suočavamo, niti razmjer opasnosti koja nam se približava, već je to duh fatalizma koji se javlja s njima. Glavno je postignuće takvog fatalizma da ideja 'ne: ako će se dogoditi, već kad će se dogoditi', postaje posve normalna."

Taj fatalizam zahvatio je, možda i najvećim dijelom, politiku. Tačnije: poimanje i odnos prema politici. Naime, kako Furedi navodi, antipolitičko raspoloženje postalo je globalni fenomen. Ne radi se o odbacivanju određenih stranaka, politika i političara, nego o stavu da je politika kao takva potpuno nepotrebna. Potpuno se odbacuje, piše dalje Furedi, ideja da bi političkim djelovanjem bilo ko mogao postići neki pozitivan rezultat. Dakle, dolazi do snažnog osjećaja bespomoćnosti kada ljudi smatraju da se njihovim političkim angažmanom ništa neće promijeniti.

Ovaj osjećaj bespomoćnosti itekako je prisutan u Bosni i Hercegovini. Nije mi poznato da li je u našoj zemlji provedeno neko istraživanje o povjerenju ljudi u političare i politiku generalno, ali opći dojam, sve manja izlaznost na izborima, pokazatelj su da je i u našoj zemlji itekako prisutno antipolitičko raspoloženje.

Prije nekoliko dana, vozeći se u autu, slušao sam jedan od javnih RTV servisa. Emisija je bila otvorenog karaktera, na temu novčane pomoći iz EU za ugrožene kategorije društva, te su slušaoci zvali i davali svoje komentare. Od petero ljudi, koliko ih se javilo u program, niko nije rekao nijednu lijepu riječ o političarima. Nijedan slušalac. Jedna opšta ocjena jeste kako političari brinu samo za sebe, narod ih ne interesuje, s običnim svijetom nemaju apsolutno nikakvog dodira itd.

Politika, u očima običnog svijeta, postaje (ili je već postala?) besmislena djelatnost.

Političari snose najveću odgovornost za ovakav odnos ljudi prema njima. Mada, smatram, da krivica nije isključivo samo njihova. George Lakoff, američki filozof, navodi Furedi, "odbacuje ideju da ljudi glasaju u ime svog vlastitog interesa. Jer, kako bi inače po drugi put izabrali Busha? Umjesto toga oni 'glasaju za svoj identitet' i 'za svoje vrednote'. Drugim riječima, oni biraju svoj identitet na temelju onoga kakvi su i sami, kakve vrijednosti zastupaju i koga ili šta poštuju." Ili ukratko: kakav narod, takva vlast.

S druge strane, ni političari se ne trude da promijene sebe, odnosno da građanima ponude alternativu, te na taj način utiču na birače i njihovu odluku. Najbolje se to oslikava kroz predizborne programe i obećanja, koja, osim što su samo kopija nekih ranijih predizbornih programa, ostanu samo program, bez realizacije. Očigledan je nedostatak ideja, ali i volje i predanosti da se nešto realizuje.

Ne postoje više političke rasprave, diskusije, razgovori. Ne postoje debate, razgovori o idejama uz uvažavanje sagovornika i drugačijeg mišljenja. To je primijetio i Furedi. Ključna funkcija današnjeg političkog vokabulara je odvlačenje pažnje od posvemašnje nestašice ideja, piše u „Politici straha“. Retorika koju koriste političke elite, navodi on, koristi se da bi se prikrila činjenica kako ne samo da one nemaju neku veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih.

Promjena počinje od svakoga od nas, na individualnom nivou. To važi i za političare, ali i za građane, birače. Kao vjernici znamo da ne postoje bezizlazne situacije. Kao što to reče prof. dr. Amir Karić, prilikom našeg razgovora za Radio BIR, nema beznadežnih situacija. Imaju samo beznadežni ljudi, pojedinci, koji znaju ili ne znaju, hoće ili neće.

Na političkim strankama je odgovornost da u prve redove pozicioniraju one koji znaju i hoće. Na nama, građanima, je da biramo takve. Izlaz postoji.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

(Preporod.info)