Srce Nurifovo

Piše: Osman Halilović                                       

Radeći na nekom knjiškom poslu, dobijem dokument, naizgled, bezazleno običan. List papira iz sveske sa "širokim linijama". Kratki, polustihovani zapis o jednom druženju: "za uspomenu i dugo sjećanje". Na dnu potpisi, samo imena, i crvenom drvenom bojicom nacrtano - veliko srce.

Iza sjene tog proskribovanog, patetičnog simbola nazire se priča:

U nekoj staroj džamiji, u jednom bosanskom mjestu, ne tako davno, došao čovjek učen da proboravi itikaf. Kako je džamija stara tamam toliko da nosi laskavu titulu nacionalnog spomenika, kao i sve ostalo što je u nas ogrnuto džamadanom patine, ostala je u sjenci novog lustera, nove plastične stolarija i taze mirisnih industrijskih tepiha nove, prostrane džamije. Beš vakat i teravih se klanjao u novoj džamiji.

U duvarove stare džamije naselila se tišina. Kako je tišina nečujna i porozna granica između jave i Berzaha, Čovjek pomisli da nema boljeg mjesta za osamljivanje u zadnjoj trećini ramazana. Prve večeri, bez da je to iskao, Čovjeku iftar i kahvu donese jedan Sabahudin. Malo i posijeliše.

Sutra, eto sa Sabahudinom i sestre Razije, amidže Huse i amidžince Husinice. Prekosutra, eto ih sviju, a sa njima i babo Ahmet i jaran mu Smajo. Čovjek u itikafu prihvati ih srčano. Odluči da će u osami provoditi dane i zadnji dio noći. A večeri, ipak, posvetiti druženju sa ovim bošnjačkih dobročudnim i gostoljubivim svijetom.

Pomalo se, tako, razgovarali te večeri. Čovjek se trudio da ispriča ponešto poučno i lijepo, a da ne ispadne da vazi sijeldžijama. A lijep glas imao, pa zauči poneku ilahiju jal' odlomak iz Mevluda. Četvrte večeri mu predložiše da im imami teravih namaz, pošto je nova džamija podaleko, a lijepo bi bilo nastaviti sijelo i poslije namaza. Pošto, po Sabahudinu, posla cjeduljicu sa pitanjem imamu nove džamije i dobi izun, Čovjek pristade. Novoformirani džemat tako započe svoj kratki i nezaboravljeni ramazanski život. Sijela trajaše od iftara do kasnih sati. Čovjeku uoči Bajrama nije bilo žao što je žrtvovao osamu. Znao je sa se osama bira, a usamljenost je iskušenje. Razumijevao je da je i lijep razgovor sa Božijim stvorenjima dio ibadeta, i dovio da ga Bog u starosti sačuva težine samoće.

Prvi dan Bajrama sjedili kod Huse i iz sveske njegove unuke Lejle posudili list papira. Svi se potpisali, a Čovjek nacrtao ono srce. Neobičnim putevima sudbine, eto tog lista hartije u mojim rukama. Pokazujem taj artefakt jednom dragom insanu, usljed njegove sikirancije oko nekakvih poslova. Reaguje istinskom emocijom: "E, to nama treba! Taj duh da se vrati! Dok nije bilo projekata i koncepata"

Slažemo se.

Sjetimo se nedavnih vremena, sa kakvim srčanim amaterizmom smo spremali djevojčice i dječake za mevlud. I neopisivog oduševljenja s kojim su ta djeca, heftama prije, usrdno dolazila na probe sa stihovima pažljivo prepisanim na listove običnog papira. Bilo je to prije nego što smo počeli praviti "mevludske protokole", izrađivati elektronske plakate i angažovati profesionalne izvođače programa.

Narisana srca nisu grafička umjetnost pogodna za profesionalni logo. Naučili nas da je taj sladunjavi znak išaret naivne emocije. I bježeći od patetike, neprimjetno smo izgubili jednostavnost. A jednostavnost je prirodna odjeća iskrenosti.

"Ko se, danas, još ne stidi srca!" - više tvrdi, nego što pita.

"Nurif" - pokazujem mu hemijsku olovku sa logom Udruženja "Srcem za Podrinje", na kojem je stvarno prikazano crveno srce sa dvije ruke koje ga kane obujmiti.

Ni nena Hajra se srca ne stidi. Samo se boji. Neki dan na televiziji čula kako je u Švedskoj umro neki penzioner sa naših prostora. Zapravo, tek neki dan su otkrili da je umro, a on tako skoro četiri godine mrtav u stanu ležao. Niko ga tražio nije, niko pitao za njega. Tješim je, ali nju neka tuga uzela. Nije švedsko srce u naše majke Hajre. I nije ona jedina, iako sama jeste.

Stotine je starih po ovim našim mahalama uz Drinu koji uoči Dana državnosti u tišini savijaju svoj stijeg samoće. Malo razgale u te izbe unosi poneki komšija, mjesni imami i - Nurif.

Taj neumorni Don Kihot u borbi protiv beznađa naše PTSP svakodnevnice. Nurif nije zvaničnik niti političar, nema ga u publikacijama tipa: ko je ko u Bošnjaka. On je samo odličan i vrlo cijenjen građevinski majstor.

U onim satima i danima koje mi ostali, umorni sredovječni ljudi, zovemo "slobodno vrijeme", kad ne zarađuje hljeb svoj svagdašnji po visokim skelama, obilazi stare i bolesne po podrinjskim selima. Okupljajući oko sebe grupe mladih volontera, Nurif godinama vodi akcije podrške onima koji su u nevolji, provodi programe za djecu sa posebnim potrebama, organizuje dobrovoljne akcije davanja krvi, čišćenja lokalnih puteva i uređivanja životnog prostora onima koji to više sami ne mogu. A ima već decenija i pol kako na svojim plećima, manje-više bukvalno, kao mutevelija, nosi jedan zvornički džemat.

Kad mu je predloženo da, radi lakše organizacije akcija, osnuje udruženje učinio je to. Imenovao ga po zavičaju i, kao jednostavan čovjek, označio ga simbolom srca.

Održavajući živom decenijsku tradiciju, udruženje čije simbol je Nurif i njegovo srce, u saradnji sa BZK "Preporod" u subotu će, u gradu Zvorniku, organizovati svečanu akademiju povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Istog dana, sa MFS "Emmaus2, u zvorničkom Domu omladine, Nurif je planirao organizovati humanitarni bazar za podršku žrtvama cionističke agresije u Gazi.

Mnogo puta, opetovano i ponosno, na društvenim mrežama citirali smo: "Neprijatelji Bosne će se umoriti, mi se nećemo umoriti!".

Nurif je jedan od rijetkih koji je to shvatio bukvalno. Onako kako stvari shvataju ljudi sa jednostavnim i iskrenim srcem.

Najmanje što možemo učiniti jeste da ga podržimo.

Dok je Nurifa i njegovog Srca, ni država Bosna i Hercegovina na Drini neće biti sama.

(Preporod.info)