Biti pod nebom vedre vjere
Piše: Vesna Miović
Nuklearno oružje smatramo najstrašnijim alatom rata i sa strahom pratimo ko ga razvija, ko ga ima i ko njime prijeti. U isto vrijeme na ovome svijetu ima nešto što je razornije čak i od tog oružja, a tu je, među nama, i mnogi ga nisu svjesni.
To su neznanje, poluinformiranost i površnost iz kojih se ama na sve strane šire toksične zrake vjerskih predrasuda, netrpeljivosti i otvorenih iskaza mržnje. Loša strana moći globalnog sela zbunjuje i zavodi, teško je procijeniti što je istina, a što laž, što je autentično, a što iskonstruirano. Neistina je postala “alternativna činjenica”. “Alternativne činjenice” postale su sastavni dio naše svakodnevice.
Kako razmontirati taj začarani krug?
Razbijanje neznanja i predrasuda iznošenjem neoborivih činjenica jedini je pravi put. Taj put nije ni lak ni kratak. Mogu ga utrti samo srčani, plemeniti i istinoljubivi ljudi. Ljudi koji su stručni, a vole svoju struku, koji vladaju znanstvenoistraživačkim i tehničkim vještinama, a spremni su zaboraviti na kraj radnog vremena i nad poslom probdjeti mnoge noći.
Slaveni Bosne i Hercegovine koji su prihvatili islam, razvili su jedinstvenu kulturu u najširem smislu riječi, koja je sastavni dio kako islamskog svijeta, tako i Evrope. Ali, paradoksalno, svaku jedinstvenost prati naporna i bolna sudbina. Jedinstvenost se teško, a i nerado prepoznaje, priznaje i prihvaća. Lakše ju je strpati pod “zajednički nazivnik” ili potpuno zanemariti. Samo je baštinici mogu rasvijetliti, jer jedino je oni znaju iznutra, ona je dio njih, oni su dio nje.
Na bosanskim baštinicima je, dakle, velika odgovornost, tim više što islamska kultura i umjetnost Bosne i Hercegovine dosad nisu dostojno predstavljene ni domaćoj, ni stranoj javnosti. Tu depresivnu činjenicu stubokom su promijenili Aida Abadžić-Hodžić i Dževad Hodžić, idejni tvorci projekta Pod nebom vedre vjere: Islam i Evropa u iskustvu Bosne, koje je svesrdno podržao Rijaset Islamske zajednice Bosne i Hercegovine sa svim njegovim odjelima. Dobra energija privukla je još puno dobre energije, predanost je privukla još puno predanosti: na projektu se skupilo čak nekoliko stotina suradnika različitih profila.
U dvije godine istraživačkog rada na terenu i po znanstvenim, kulturnim i umjetničkim institucijama, skupili su toliko bogat materijal da je raspoređen u čak 23 sekcije. Dojam je, zaista, da su obuhvatile sve aspekte života bosanskog islama, sve što se u njemu rađalo i nastajalo u dugom vremenu, od prvih susreta Crkve bosanske i muslimana do danas.
Bilo je evropskih putnika i putopisaca koje su zadivile specifičnosti bosanskog islama. Balada “Hasanaginica” očarala je Zapadnu Evropu. Ali to nije bilo dovoljno da se u Evropi probudi želja da istinski shvati Bosnu (Evropa u ogledalu Bosne). Nije pomogla ni činjenica da su bošnjački talenti sastavni dio zapadnoevropske intelektualne i umjetničke scene. Pečat koji su ostavili bošnjački talenti od davnih vremena do danas jedan je od mnogih primjera europske islamske duše. Nasuh Matrakči iz Visokog i Osman Nakkaš iz Foče bili su vrhunski umjetnici dvora Sulejmana Veličanstvenog - Selman Selmanagić iz Srebrenice bio je vrhunski i vodeći arhitekt u obnovi poslijeratnog Berlina (Zvijezde na istočnom i zapadnom nebu).
Među Zvijezdama na istočnom i zapadnom nebu je Bahrija Nuri Hadžić, operna diva s diplomom bečke Muzičke akademije, "djevojčica iz grada sevdaha koja se upisala u samo srce evropske muzičke i operne avangarde". Još je mnogo bosanskih žena koje su koncem 19. i početkom 20. stoljeća, uz potporu uglednih alima i lijevo orijentiranih intelektualaca, izborile pravo na obrazovanje i sudjelovanje u javnom životu i oblikovanju evropske islamske duše. Pokazale su snagu koju su oduvijek imale: Safa-hanumin suprug Jusuf-beg Filipović, ugledni kliški alajbeg, truhnuo je sredinom 17. stoljeća u tamnici u Veroni. Čim je 1659. do Glamoča stigla vijest da su Osmanlije zarobile mletačkog plemića Morosinija, Safa-hanuma je krenula u akciju. Uputila se s delegacijom sultanu Mehmedu IV. i presudno utjecala na odluku o razmjeni zarobljenika (Žene).
Vrlo moćna, možda i najmoćnija političarka Zapadne Evrope, izjavila je 2010. da u njenoj zemlji “multikulturalni koncept, prema kojem ‘ljudi žive sretno jedni pored drugih’, nije uspio.” U dvanaest riječi dva promašaja koji su i doveli do “neuspjeha”. Prvo, zar suživot ljudskih bića različitih vjera i svjetonazora treba u 21. stoljeću koncipirati? Drugo, život jednih pored drugih baš i nije neka sreća, sretno živimo kad smo zajedno.
O neželji Evrope da shvati i islam i Bosnu puno je rekao, tačnije, rečeno otpjevao bosanski konceptualni umjetnik Damir Nikšić u videoradu If I wasn’t Muslim. Učinio je to na način svojstven bosanskom duhu, a inspirirao ga je song iz mjuzikla Fiddler on the Roof, koji pjeva na sve zamislive načine životno ugroženi ruski Židov Tevye na prijelazu u 20. stoljeće.
Ne samo glasom nego i svakim nervom, Nikšićev bosanski musliman obraća se Bogu: “... ja nemam ništa protiv toga da živim u Evropi, molim Te, nemoj me krivo shvatiti, ja nemam nikakvih problema u vezi s tim, na kraju krajeva, ovo je zemlja mojih predaka, već, kao što i sam vidiš, problem imaju moji evropski susjedi... Da nisam musliman..., knjige vas ne bi učile da sam ja pogreška u historiji Evrope...” (Istočno pitanje).
Stoljećima unatrag, zajednički život u Bosni spontano se živio, svi znamo da izraz “komšiluk” u Bosni ima duboko i višeslojno značenje. Nakon izgona s Pirenejskog polutoka, mnogi su Sefardi našli novi dom u Osmanskom Carstvu. U Bosnu su donijeli prekrasnu Hagadu koju su bosanski muslimani u nekoliko navrata spasili od propasti i otimačine, Kunovski zapis iz 16. stoljeća svjedok je sinergije Crkve bosanske i muslimana, u tekiji/pećini u Ratajama kod Foče moli muslimansko i pravoslavno stanovništvo, sultan Mehmed Fatih susreo se sa zastupnikom bosanskih franjevaca fra Anđelom Zvizdovićem i predao mu Ahdnamu o slobodi djelovanja u skladu s katoličkom religijom. To je tek nekoliko primjera zajedničkog života u Bosni (Preplitanja; Islam u pluralu).
Kad sam prvi put otvorila web stranicu projekta Pod nebom vedre vjere, odmah mi je bilo jasno da gledam u nešto vrhunski osmišljeno, iznimno vrijedno i svima potrebno. Svaki sljedeći klik, od sekcije do sekcije, od članka do članka, pokazao je da je moj prvi osjećaj bio točan. I zato, kad me Aida Abadžić-Hodžić pozvala da napišem nekoliko tekstova, bila sam počašćena. Biti počašćen sudjelovanjem u ovom projektu sveprisutna je misao. Upoznala sam nekoliko suradnika i slušala kako uglas govore “čast je sudjelovati u ovom projektu”. Priloge sam pisala s toplinom oko srca i svako malo otvarala stranicu www.bosnianexperience.com, Vijesti i novosti iz prošlosti, da vidim što je novo oteto zaboravu, ima li novih priloga, što ću još saznati i naučiti.
Zatim sam otputovala u Sarajevo da posjetim izložbu projekta Pod nebom vedre vjere. Znate ona stanja svijesti kad pođete na izložbu koju ste nestrpljivo čekali, i sad konačno šetate, i gledate, i uživate, i koliko god da ste koncentrirani, ipak vas misli “koliko je sati” i “što ono još danas moram” kao sidro vežu za stvarnost. No, na ovoj izložbi ja sam izgubila svaku vezu s vremenom i nestale su misli koje obično vrtim. Ona me je potpuno obuzela, ovladala svim mojim čulima i pobudila silu asocijacija i sjećanja. Jedinstven osjećaj. Htjela bih kroz njega opisati bar mrvicu onoga što se našlo pod nebom vedre vjere.
Još od studija sam očarana dervišima, o njima sam čitala, gledala ih i slušala. Preda mnom tekije, fotografije zikrova, muzički instrumenti, portret derviša. I štap, i to s dvije ručke (Bosanski svjetovi sufijskog islama). U utor između ručki derviši su naslanjali glavu da duže ostanu budni. Nisam znala. Još pod dojmom derviškog štapa, stigoh do bečke doktorske diplome Safvet-bega Bašagića (Znanje i obrazovanje), čija Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine desetljećima stanuje u mojoj radnoj sobi.
Imam i knjige genijalnog putopisca Zuke Džumhura, a na izložbi je njegovo pismo s hadža 1957, ukrašeno motivima iz Meke: “Dragi moji, evo me u Meki. Dobro sam i zdravo. Vrućina nije neizdržljiva...” (Dunjaluk i ahiret).
Gazi Husrev-beg, sin seldžučke princeze i bosanskog bega, uvakufio je više objekata, među kojima je džamija, jedna od najljepših u Bosni i Hercegovini. Iako pokraj Begove džamije stalno prolazimo i u nju ulazimo, dah oduzima maketa njenog kompleksa, jer šadrvan oblijeva voda, u imaretskoj peći peku se somuni, a ispod pomične kupole izvedeni su svi detalji molitvenog prostora (Grad).
Bošnjak Rustem-paša, pak, ostavio je trag u Istanbulu, njegova je džamija remek-djelo Mimara Sinana (Zvijezde na istočnom i zapadnom nebu). Znam tog bosanskog vezira iz arhivskih izvora, Dubrovčani su mu se obraćali kao “srodniku po krvi, istog materinjeg jezika”.
Kad god bi susreli dubrovačke poklisare, bosanski dostojanstvenici Porte znali su im reći “ja sam od vaše zemlje”, “ja govorim vaš jezik”, “ovo su moji ljudi”. Bosanski dostojanstvenici i Dubrovčani bili su okrenuti jedni drugima po prirodi stvari. I kad smo kod Dubrovnika, naravno da je na izložbi i digitalni print povelje Kulina bana (Od Kulina bana do našijeh dana), ali i jedno manje poznato svjedočanstvo kako su ljudi Bosne i Dubrovnika utjecali jedni na druge: spjev Derviš dubrovačkog plemića na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće (Preplitanja).
Koliko li sam puta bila u Blagaju i u blagajskoj tekiji, a ni sanjala nisam da je u blizini ljetna kuća obitelji Velagić podignuta točno iznad Bune. To je, dakle, kuća-most. S VR naočalama ušla sam u divanhanu i kroz raskriveni otvor u podu gledala rijeku kako teče (Žive vode).
I klupe su na ovoj izložbi eksponat jer su djelo ruku konjičkih majstora (Savremeni odjeci). Sjela sam na jednu i na velikom ekranu prekoputa ugledala prekrasnu kuću i avliju i njegovanu bašču profesora Enesa Pelidije i njegove supruge Raseme u Pljevljima (Prostori intime). Divne uspomene, prije nekoliko godina uživala sam u toj kući i bašči dragih domaćina.
Njegovanje bašči kao prirode u malom, poštivanje snage prirode i voda utkano je u islam, u profani i duhovni život. To pokazuju kuće i bašče Pelidija i Velagića, tekija na Buni i još mnogi primjeri. Koliko god puta otišli u Travnik, neće splasnuti osjećaj divljenja pred Šarenom džamijom, jer njeni su vanjski zidovi ukrašeni cvjetnim motivima (Zeleni islam). Dosad nisam znala za banjalučku serdžadu, ni da je ona jedinstven primjer islamske umjetnosti Bosne. Naravno da su na osnovni vez našiveni šareni vezeni cvjetovi. To umjetničko djelo koje slavi radost života i uzvišenost prirode svakako pogledajte izbliza. I dok još i sami osjećate životnu radost, okrenite se oštro udesno, ondje na zidu je komad svilenog prekrivača s mezara Poslanika (Allah je lijep).
U samoj srži islama je milosrđe koje je na izložbi dokumentirano znanstvenim raspravama i vakufnamama, fotografijama i crtežima vakufa, bolnica, imareta, sirotišta i samo naizgled sitnim dobročinstvima: kazanima za posudbu siromašnom svijetu za pripremu svadbenih jela. Rasprava o samilosti i humanosti prema životinjama Mustafe Pruščaka pokazuje da tom milosrđu nema kraja (Milosrđe).
Svijest o važnosti znanja, obrazovanja i cjeloživotnog učenja, baza je svega, pa tako i bogatstva islamske Bosne (Institucije; Znanje i obrazovanje; Kultura knjige). Sve je rečeno u tri golema slova na travnjaku ispred rodne kuće Džemaludina Čauševića u Bosanskoj Krupi: “UČI” (Islam u vremenu).
Sekcije s oko 1.500 eksponata prelijevaju se jedna u drugu, šetate sokacima koje omeđuju diplome i povelje, nakit i moderna i tradicionalna odjeća i obuća, instrumenti i gramofoni, alati i predmeti svakodnevice, zemljopisne karte, suvremena umjetnost inspirirana starinom, diviti i kalemi, slike i fotografije, spisi i knjige, od prastarih do onih iz našeg doba. Bliješte djela iluminatora i kaligrafa, jezici slavenski, arapski, osmanski turski, njemački, talijanski, latinski, francuski, engleski, pisani latinicom, ćirilicom, bosančicom, arapskim pismom i bosanskom inačicom arebicom (Raznolikosti). Na velikim ekranima izmjenjuju se prizori iz sadašnjeg i ne tako davnog bosanskog islamskog života. I na kraju, u Ćejfu i meraku, uza sve ono što čini ćejf i merak, stvarna kahva i ružin sok iz Vezirova dućana.
Kako prelazite u novu sekciju, tako se mijenja i glazba. Kod derviša slušate ilahije, ali čujete i sasvim drukčije note koje vam ne smetaju. Par koraka dalje shvaćate da to pjeva Amira Medunjanin (Sevdah), a još uvijek vam do ušiju dopiru derviši i ni to vam ne smeta. U ovom projektu i u pripremi ove izložbe na sve se mislilo.
Ispred klupe s VR naočalama okrenite se, pogledajte sekcije koje ste prošli i obratite pažnju na vitrine. Složene su tako da same one potvrđuju jednu od mnogih poruka izložbe, beskonačnost bogatstva baštine jednog naroda. Zaista se na sve mislilo. Naslov projekta i nazivi sekcija nježni su i pogađaju u srž. Elegantan i decentan dizajn web stranice potvrđuje sadržaje koje nosi.
I kad je sve tako, naravno da je Monografija izložbe doslovno izložba na papiru, s tekstovima koji kratko i jasno, a to uopće nije lako, objašnjavaju značaj eksponata. To je i monografija, i udžbenik, i spomenar.
Izložba Pod nebom vedre vjere; Islam i Evropa u iskustvu Bosne neizmjerno je važna za Bosnu i Hercegovinu, regiju i cijelu Europu. Ojačat će samosvijest i samospoznaju. Apsolutno bi se moralo dogoditi da u svim ljudima, u susjedstvu i dalje, pokrene proces razumijevanja i prihvaćanja jedinstvenosti Bosne. Zato je divno znati da će puno putovati i uskoro dobiti dom - jamstvo da će dugo živjeti.
Autorica je naučna savjetnica u trajnom zvanju, upraviteljica Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku
