Ko definiše civilizovanost

Zato je prvi i najvažniji korak u razgovoru definisati civilizovanost. Naime, riječ civilizovanosti i civilizacija je danas resignificirana, odnosno promijenjeno joj je značenje uz pomoć Hantingtonovog pop-pamfleta „Sukob civilizacija“. On je uzrokovao da se nekadašnja kraljevstva/carstva predvođena vladarima Zapada i Istoka blagoslovljenih religijom više ne tretiraju kao dio historije, nego dio sadašnjosti i budućnosti. Lukavo je stavljen znak jednakosti između pojma „religija“ i „civilizacija“, odnosno „biti religiozan“ i „biti civilizovan“. Time je stvoren dojam da se jedino sekularna a(nti)religioznost ne može zloupotrijebiti, da je jedino ona „neutralna“ i predstavnik istinske civilizacije, nasuprot „sukobima“ tzv. civilizacija. Na ovaj način su ponori između „civilizacija“ (čitaj: religija) postavljeni kao podrazumijevajući. Međutim, istina je bitno drugačija: samo je tiranija ista – dolazila ona iz a(nti)teističkog sekularizma ili iz (pseudo) religijskog infantilizma.

Religija mira?

U takvom okruženju čini se uzaludnim ponavljati da je islam religija mira, a kamoli civilizovanosti. Čim se mora istaći da je „religija mira“, očito je da postoji percepcija islama kao divljaštva i anticivilizovanosti. Besmisleni su i argumenti o miroljubivosti muslimana jer Bliski istok bukti! Ni naučna istraživanja koja smjeraju ukazati na to šta muslimani zaista misle o terorizmu puno ne pomažu.[1] Također, ništa bolje nemamo ni od konstatacije da se sve religije mogu zloupotrijebiti. Ta tvrdnja religiju tretira kao „mehanizam“ kojim se od vjernika može napraviti „ovca“ za klaonicu. U cijeloj priči ne samo da se zanemaruje mirnodopski potencijal religija, nego prije svega iskustvo civilizacije i suživota koje se oslanja na tradiciju. A tradicija se pokušava predstaviti kao bid'at (novotarija). „A znamo gdje svaki bid'at vodi“, vele neki parafrazirajući hadis!

Ali tradicija i izvori vjere nisu međusobno isključivi! Ili, kako je to Enes Karić pojasnio: „Tradicija ne može zamijeniti izvore, niti stati na njihovo mjesto.“[2] Zbog toga je „ljudsko shvatanje izvora vjere u nekom dobu, nekom mjestu, nekom duhovnom raspoloženju“ od ključne važnosti za pristup međureligijskom govoru. Zato se zapitajmo: koliko i mladi i stari znaju detektovati elemente bošnjačke tradicije islama, prezentovati ih i odbraniti od optužbi za „bid'at“? Tu pomoć pri ispravnom predstavljanju jedino mogu pružiti zvanične institucije. Jedino one mogu biti smatrane vjerodostojnim u vremenu kakofonije samostalnih tumača islama, stručnjaka koji predstavljaju tradiciju drugih naroda i drugih pravnih škola.

Konkretan zadatak: kako objasniti islamsku tradiciju Bošnjaka u odnosu na neprihvatanje poligamije? Kako objasniti stav islamske tradicije Bošnjaka prema pojavi prisutnoj u svijetu i među muslimanima – obrezivanje djevojčica? Kako govoriti kada ti, klikovima cijenjeni/blagoslovljeni eksperti, u video-klipovima-fetvama govore o tome kako je taj akt „pohvalan“ i kako nijedna „prava“ ulema nije protiv te prakse. Pitanja su to koja u startu uništavaju vjerodostojnost muslimana kao civilizovanih osoba. To se direktno odražava, ne samo na međumuslimanski dijalog, nego i na međureligijski dijalog. Zbog pojave davanja fetvi besposlenih, a koje ko zna ko finansira, imamo revolucionarne a(nti)teističke sekulariste. Likovi koji podsjećaju na Barbike-orijentalistkinje i Borate poznavanja islama i koji slavodobitnu kliču – „Eno, zagovaraju odsjecanje klitorisa! Eto, zbog toga smo mi protiv hidžaba!“.

Priprema za susret, a ne sukob religija

Živimo u vremenu agresivnog asketizma, koji svako pozivanje u vjeru, bez odbacivanja tradicije i kulture kojoj se pripada, naziva podržavanjem „bid'at“-a. Šta ponuditi mladima, čime ih „opremiti“, sa kakvim znanjem, kada se sutra susretnu sa takvim pitanjima i postanu „sumnjivi“ jer su muslimani? Njihovi sugovornici drže u ruci pametni telefon s kojim na internetu mogu pronaći sadržaj (tekstualni ili video) sa sličnim pitanjima i primjerima divljaštva i upitati ih: „A jeste li vi kao ovi muslimani?“. Sve to proizvodi grčenje komunikacije koje se liječi argumentima.

Zato je razumljiva identitarna kriza našeg naroda, kako u EU, tako i širom bijelog svijeta. Identitet pod upitnikom koji kaže: da mi je da budem Švabo, a dobro znam da to ne može, kako je opisao jedan moj poznanik, inače imam u Njemačkoj. Slično je i u BiH. Mladost filovana Grand parada muzikom i životnim stilom, praćena pričama o divnom Titovom vremenu, Jugoslaviji,bratstvu i jedinstvu i „kugi“ nacionalizma. Sve to proizvodi identitarnu razrookost s pogledom jednog oka u grobnice Srebrenice i Tomašice, a drugog na manifestacije narodne integracije oličene u borbama bikova širom BiH, gdje kupuju pečenje rezano noževima koji liče na kame.

Zbog toga mladi uglavnom imaju defanzivan stav po pitanju religioznosti. Strahuju da izražavanje vjere neće biti označeno kao poziv na „podjele“ ili na „radikalizam“. Tu su institucije da ponude odgovore. Ako one budu šutile ostaće samo usamljeni glasovi intelektualaca da je neko „došao davno po našu djecu“. Pri tome se zaboravlja da su oni „djeca svog vremena“ na koje mi utječemo ignorisanjem ključa budućnosti. Gledamo: neko drugi je došao i definisao im civilizovanost, te ih uputio na put kojim su, bar po stavu medija, svi na planeti zadovoljni. A zašto bi se mladi znojili da odbacuju akte divljaštva ili da predstavljaju tradiciju ako mi nismo uradili svoju zadaću?

Crne rupe necivilizovanosti

Nezahvalno je pametovati mladima kako se, pri susretu sa pripadnicima drugih religija i svjetonazora, nemaju šta pravdati, uz kontrapitanje „što se oni ne pravdaju za Hirošimu i Nagasaki?“ „Ko je prvi bio gori?“ je moralni relativizam koji vodi u ćorsokak, pa se treba okrenuti promišljanju o svijetu kroz metaforu crnih rupa necivilizovanosti. Te crne rupe bombama gutaju sadržaj civilizacija (a to su civili). One ih tjeraju da plivaju preko Mediteranskog „bazena“. Ili da plivajući guraju čamce, što ih kandiduje za neku novu Olimpijadu. Zato je pravi izazov govoriti ikome o međureligijskom dijalogu, posebno ako dotični žive u sredinama sa dominantno „muslimanskim življem“ (u nekim sredinama 90-95% Bošnjaka). Sa ovakvim tempom „odliva mozgova“, ali i otvorenosti svijeta za turizam i migracije, mlade treba pripremati za susret sa cijelim svijetom. Odgajati ih da zastupaju civilizovanost islama, strateški i putem institucija. U takvom je djelovanju ključ budućnosti.

Objavljeno u printanom izdanju

[1]Esposito,John L.; Mogahed, Dalia (2009.) Ko govori u ime islama?: Šta milijarda muslimana zaista misli?: Na osnovu Gallupovog svjetskog istraživanja - najveća studija te vrste, Udruženje Ilmije IZ u BiH, Sarajevo.

[2] Karić, Enes (1997.) Kur'an u savremenom dobu, Knjiga II, Bosanski kulturni centar, Sarajevo.