Pismo Mehmed-paši Sokoloviću

Piše: Mustafa Bećirović

Pismo Mehmed-paši Sokoloviću

Adresa: Sokolovići

ZP: Rudo

Bosna i Hercegovina

Poštovani Mehmed-paša Sokoloviću,

pišem ti ovo pismo da ti dohaberim da sam neki dan, u subotu, bio u tvom rodnom mjestu u Sokolovićima kod Rudog. Bilo me je malo stid samoga sebe što tek u šezdeset i nekoj godini života zijaretim tvoje selo. Uzeo sam abdest na tvojoj hair-česmi, klanjao podne-namaz i proučio ti Ja-sin. Moram ti odmah reći da je za taj moj stid kriv muftija goraždanski. Samo što malo dahnem u sarajevskoj bezbrižnosti, on odmah s Drine kopljem budnosti odapne strijelu podsjećanja na prošlost i mjesta gdje možemo doći sebi i probuditi se iz gafleta. A gaflet nam je golem.

Ja tebi pišem kao najvećem veziru u šesnestom stoljeću kao da si živ, jer kad putujem Istočnom Bosnom najviše pričam sa "znakovima pored puta", živim svjedocima prošlosti koja traje. Gdje god pogledaš ili skreneš, vidiš kako su iz posijane smrti nikli nišani heroja, šehida, velikih imama i uleme. Imao bih te dosta toga pitati, ali bolje je da ja tebi dohaberim šta ima ovamo u 21. stoljeću.

U tvojim Sokolovićima sreo sam jednog Envera Šeru, boema Bošnjačinu koji ti je obnovio džamiju po ko zna koji put srušenu. To ti je onaj Bošnjak koji ne obija džamijske pragove, ali voli svoju vjeru, zemlju i ljude. Nemoj mu dirati u to i nemoj ga nikad gledati preko oka i mućke, nego pravo u oči. Taj ti je Šero dogur'o do Italije. Devedeset i druge godine plati on vojnicima u Sarajevu da mu babi Eminu izrežu nekoliko metara drva i istovare pred zgradu. Drva su momci umjesto na šuljke, izrezali na klade duge oko metar i dvadeset centimetara. Emin ih lijepo i fino složio na terasu pod konac.

Kad je Šero '93. godine, u godini najžešćeg granatiranja, progurao u Sarajevo da posjeti babu Emina, šokirao se kad je vidio složene klade na terasi. Zaprepašteno je upitao babu zašto nije izložio drva. Emin mu je samo rekao: "Magarčino jedna, ovo ja čuvam za kōlje da ogradimo mezarje u Sokolovićima!" 

Ha je agresija na Bosnu izgubila rat Šero je u autu italijanskih tablica s babom Eminom, kad niko nije smio, zapuc'o preko Romanije. Nisu do Sokolovića ni riječi progovorili, sve dok u povratku Emin nije rekao: - Stani iza Rogatice u Kovanju. Envere sine, nek smo se ispričali nakon toliko godina razdvojenosti. Dobro me slušaj, ostavljam ti onu ruševinu i imanje u emanet, i do tebe je hoćeš li ga ostaviti mrtvog ili živog. Nemoj da te ubija tuđina, vrati se na svoj prag i ognjište. Nemoj se bojati dušmana i bolesti. A ni smrti. Smrt ne dolazi zbog bolesti već zbog života... - Babo, ali mi nismo ni progovorili, samo smo šutili. - Envere sine, u ovoj našoj Bosni u zadnja dva stoljeća, ljudska vrsta kojoj je ime ološ rekla je sve što je imala.

Treba nam bar stoljeće šutnje da pobijedimo sebe i svoju naivnost. Ako možeš podigni džamiju Mehmed-paše, dolazit će ljudi u nju. Ljudi će abdestom, namazom, dovom i suzom čistiti ovu zemlju što su je dušmani i s ove i one strane uprljali. Munare, turbeta i nišani naših šehida i heroja će govoriti da nas ima. I sadi voćke, sine. I Adem pejgamber i njegova Hava su počeli od voćke, pa vidi koliko su svijeta izrodili. Znao je Enver Šero u Kovanju da mora napustiti Italiju.

Dok ti pišem ovo pismo Mehmed-paša Sokoloviću, na imanju Emina u Sokolovićima je Dan pekmezijade. Sin Enver Šero oživio je imanje sa svim vrstama voća i povrća. Ti si, Paša, ovakav pekmez i džem okusio samo u djetinjstvu, jer takvog nema do Stambola. Kupio sam dva paketa svega i svačega. Prije nego je probala moja Hasija kaže: "Poskupo.." Kad su probali, sinovi, snahe, kćeri, zetovi i unučad, pitali su ima li još da se kupi. - Ima - rekoh, ako Enver Šero izdrži dogodine, jer mi koji smo zaraženi gradom ne znamo da u Sokolovićma postoji Udruženje za povratak u Polimlje.

Udruženje jednog čovjeka i jedne žene koji nisu dozvolili da dušman ukajti u svoje vlasništvo zemlju njihovih predaka. Eto moj Paša, ispričao sam djeci i unučadima da rijeka Lim izvire iz Plavskog jezera. Nije zastala da predahne ni u Crnoj Gori ni u Srbiji, tek se smirila u Bosni i našla utočište u Drini. Nažalost, ta rijeka je najzagađenija jer sve smeće iz te dvije države dolazi u Bosnu i skuplja se na ušću kod Međeđe.

Ali mi smo godinama navikli da nam otud šalju svaku vrstu ljudskog smeća. Bojim se da smo se na taj smrad navikli kao na sudbinu i to puna dva stoljeća. Strah me, jer izgleda da još uvijek živimo u slijepoj nadi. Da mi je još znati kome si pravio mostove i ćuprije. I zašto? I da te nije uzdigla velika islamska civilizacija "iz sepeta" ko bi znao za malo seoce Sokolovići kod Rudog.

(Preporod.info)