Resetovanje probosanske politike neophodno za uspostavljanje regionalnog balansa

Piše: Tarik Lazović

Dejtonski mirovni sporazum, osim što je zaustavio rat i uspostavio državno-pravni kontinuitet Bosne i Hercegovine uspostavio je i vrlo osjetljiv balans vojne, ali i političke moći na Zapadnom Balkanu koji su, prethodno, a nakon raspada Jugoslavije pokušale iskoristiti hegemonističke ambicije Srbije i Hrvatske. 

Bilo je neophodno, vojnom i političkom silom, zauzdati agresivne apetite dvije najveće države u regiji usmjerene prema Bosni i Hercegovini te ih dovoljno oslabiti da odustanu od ratnih ciljeva, a osnažiti Bosnu i Hercegovinu kako bi se uspostavio balans koji će dugoročno garantirati mir. 

Između ostalog, osim što je NATO vojnom čizmom uspostavio mir, dogovorena je i upostavljena osjetljiva granica za naoružavanje i vojni cenzus. Sve to je na koncu dovelo i do određenog političkog balansa u kojem je u jednom periodu nakon Dejtona, u Bosni i Hercegovini bilo moguće provoditi reforme i jačati državu kako bi se mogla nositi s novim i rastućim regionalnim izazovima. 

Balans je trebao trajati, i u njega se uložilo mnogo novca, vojnog i političkog kapitala, sve dok se sve tri države ne reformiraju do te mjere da mogu postati punopravne članice evropske i euroatlanske zajednice i umjesto agresorskih ambicija dođu na scenu regionalno poštovanje, uvažavanje i saradnja u okvirima EU i NATO.

No, nakon skoro tri decenije, taj balans je čini se teško narušen. Ulaskom Hrvatske u EU i NATO, ekonomskom i političkom konsolidacijom Srbije i uspostavljanjem političkih veza s Rusijom, uz prestanak važenja regionalnog sporazuma za kontrolu naoružanja na šta je BiH neoprezno i iracionalno pristala, te dvije države su politički i vojno ojačale znatno brže nego što ih je BiH, s unutrašnjim uređenjem u kojem baš ta Srbija i Hrvatska imaju presudan utjecaj preko političkih satelita u liku i djelu lidera bosanskih Srba i Hrvata, mogla pratiti.

Posmatran izvana i da tako kažemo "američki" pojednostavljeno Zapadni Balkan danas djeluje ovako:

"Hrvatska je stabilna i jaka evropska država, članica svih najvažnijih političko-ekonomskih integracija, ključni saveznik. Srbija je rastuća regionalna sila, snažno povezana s Rusijom, ali sa željom da očuva i veze sa EU te je vrlo poželjan i nezaobilazan saveznik/faktor u regiji. Bosna i Hercegovina je država u problemima sa sve slabijim integrativnim faktorima i nedefiniranom nacionalnom politikom."

Zapadni Balkan je daleko od balansa i uravnoteženog napretka već godinama. Isti osjetljivi regionalni balans je uspostavljen i unutar Bosne i Hercegovine, gdje je, također, teško narušen i poremećen do te mjere da je svaka i najmanja odluka predmetom pregovora u nivou onih koji su održani u bazi Wright-Patterson u Dejtonu. 

Politika bosanskih Hrvata ojačanih Hrvatskom, članicom EU i NATO s pravom veta, vrlo je precizno definirana kroz želju da sačuvaju i ojačaju kolektivna prava i neovisno od Dejtona ili demografskih procesa zadrže svoju "trećinu tapije" na koju smatraju da polažu prava. 

S druge strane, politika lidera bosanskih Srba na čelu s Miloradom Dodikom je, izvana gledajući, vrlo precizno i jasno postavljena i definirana kroz antibosansku paradigmu u kojoj Srbi "nisu zadovoljni što su ostali u Bosni i Hercegovini" te se sada navodno "mirnim i političkim sredstvima" žele priključiti susjednoj Srbiji, kad-tad. Dok to ne bude moguće, oni čine sve da sačuvaju i osnaže autonomiju entiteta, te oslabe Bosnu i Hercegovinu po svaku cijenu. 

Obje ove politike su Zapadu razumljive. Možda ih svi ne podržavaju, ali ih u najmanju ruku razumiju i shvataju te na određeni način poštuju kao legitimne. Tim prije što je ona, da tako kažem "treća politička sila" unutar Bosne i Hercegovine, razapeta između nekoliko centripetalnih sila i ne producira dovoljnu političku moć da se barem očuva balans političke moći. 

Duboka i apsolutna podijeljenost i rascjepkanost probosanskog političkog faktora, možda je i najteže narušila balans te dovela Bosnu i Hercegovinu u gotovo nemoguću situaciju u kojoj antibosanski faktori u potpunosti dominiraju, djeluju ofanzivno, snažno i konsolidirano. Maltene jedini bosanski političar koji se uopće pojavljuje u svjetskim medijima, globalnim agencijama ili TV mrežama, je Milorad Dodik i to uvijek s negativnom porukom o budućnosti države.

Podijeljenost i neusaglašenost probosanskih faktora nije možda fundamentalna - svi se slažu da je Bosna i Hercegovina jedina budućnost, da to mora biti evropska i demokratska država za sve građane - ali strateški i operativno, suočeni sa svakodnevnim izazovima, probosanski faktori pokazuju nemogućnost efikasnog funkcioniranja i emitiranja dovoljne političke moći koja bi garantirala održavanje balansa koji gasi hegemonističke i separatističke ambicije. 

Nije problem u tome što postoji više političkih stranaka, lidera ili politika. Toga ima u svim normalnim demokratskim državama. 

Ali, problem je u tome što je politička klima (ovdje nema prostora da se obrazlaže zbog čega je došlo i čijim je djelovanjem došlo do toga op.a.) do te mjere razuđena, rasturena i zatrovana da ni najiskusniji i najbistriji više ne mogu u potpunosti i uvijek razaznati ko je u svemu tome čist, a ko nije, šta je prava politika, a šta ne.

Političko-vojni balans u BiH i na Balkanu možda još uvijek nije nepopravljivo narušen, iako mnogi smatraju da jeste, ali je krajnje vrijeme da probosanski faktor balansa resetuje svoju poziciju i u okvirima normalnog, evropskog, ljudskog pluralizma, pokaže da može samostalno, racionalno i funkcionalno djelovati u interesu svih građana Bosne i Hercegovine, barem u onoj mjeri koliko je to neophodno da ostane državni i regionalni faktor stabilnosti.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.