Revda: Tri su najvažnija historijska dijela Poslanikove džamije

                                                   1.

       Dok   iznova čitam medinske i mekanske bilješke,  u Sarajevu pada gusti snijeg, nastupio je 1. januar 2008. godine.

        Iako smo   Ajša i ja umorni od dalekog puta, kažemo da bismo opet išli.   Velim joj da su Meka i Mekanski Hram u Kur'anu opisani kao mjesta  ka kojima  ljudske duše čeznu  (sura Ibrahim, XIV, 37) i ljudi tamo rado putuju.

                   Prisjećamo se zvukova i tonova pjesama nekakvih sitnih ptica, nevjerovatno brzog leta,   u Poslanikovoj Džamiji u Medini i u Časnom Mekanskom Hramu.   Tih je ptica bilo više kad smo bili na umri, sredinom septembra 2005. godine (na poziv prof. dr Ekmeleddina Ihsanoglua, generalnog sekretara Organizacije Islamske Konferencije).

     Tog septembra 2005.  u Mekanskom Hramu i  u Poslanikovoj Džamiji  bilo je mnogo više male tek prohodale djece, njihov se plač čuo jače i češće, kaže Ajša.

        Možda   roditelji nerado   vode malu djecu u vrijeme hadža, kad je velika stiska i milioni hodočasnika, odgovaram joj.

                                           2.

        Poslanikova Džamija u Medini, ili  el-Mesdžidu n-Nebevijju  (Džamija Vjerovjesnika Muhammeda, alejhiselam), prima pod svoje svodove  i okrilje blizu devet stotina hiljada klanjača i klanjačica.

          Ti su svodovi zapravo lijepi (rekao bih: slavolučni!)   veliki  mostovi. Kad stupite ispod njih, kao da koračate prostorima jednog velikog grada. Odmah se ugledaju lukovi na obličje mlađaka između velikog broja stubova, sa pozlaćenim oplatama (ako sam dobro vidio!) i mnogim pokretnim krovovima.

  Ne znam koliko treba da tih devet stotina hiljada   klanjačica i klanjača stupi u unutarnja krila Poslanikove Džamije.

 Ali treba više od dvadeset minuta da iziđu na više od  petnaest ili dvadeset velikih vrata. Ili mi se tako učinilo!

   I sama su vrata (zapravo su to, najčešće, velike široke kapije)  ukrašena, svaka ponaosob, nekim lijepim, brižno i pomno obrađenim metalom srebrenaste boje.

    Cijela Poslanikova Džamija prostrta je skupocjenim ćilimima, sve miriše jednom smjesom miomirisa, u kojem su s mjerom  zastupljeni amber  i  ud,  k tome, čuje se i daleko i diskretno prisustvo nekog dezinficirajućeg sredstva. Džamija je besprijekorno čista, čista su i sva njena dvorišta, ili trijemovi. Posvuda je mnoštvo   redara sa najsavršenijim usisivačima.  Njihovi motori  gotovo da se i ne čuju.

    Sa svih strana Poslanikove Džamije nalaze se već spomenuta velika dvorišta ili trijemovi, sva su popločana bijelim ili  zagasitosivim mermerom, pretpostavljam da na tim  površinama može klanjati još oko milion    žena i muškaraca.

  Zapravo,  u dane kad se prikučio hadž,  pred  sami odlazak u Meku (13. decembra),  vidio sam da  su  sva dvorišta Poslanikove Džamije puna i prepuna klanjača i klanjačica. Sve što je u Poslanikovoj Džamiji,  i odmah oko nje, sve što se tu okom može pregledati,  bilo je ispunjeno ženama i muškarcima, na namazu.

    Kad se to ljudsko more i hodočasničko  mnoštvo    spušta  na sedždu čuje se  stostruki šum, ili huk,  kombiniran od miliona zvukova i  tihih kretnji, prvo  od  raznolike,    najčešće  tanke i nježne platnene    odjeće i njenog kretanja kroz zrak, potom je tu zvuk  pucketanja hrskavice i kostiju, uglavnom u koljenima, ali i u  člancima stopala i  u laktovima...   A onda je tu šum  od mehkog  dodira dlanova i lica od sagove, ćilime, tepihe, sedžade, ili od same gole mermerne ploče. I, naravno, tu su uzdasi klanjača i klanjačica, ponekad i poneko tiho ridanje...

   U dane pred hadž svi namazi  u Poslanikovoj Džamiji su veličanstvene i spontane smotre pobožnoga ljudstva, žena i muškaraca.

   Nema namaza koji nije ispraćen tajnovitim žamorom, isprva, pred učenje ezana, žamor je snažan, kao izdaleki huk nekog neobičnog sedmerostrukog vjetra, ili olujne orljave, ali koja neće donijeti nikakvu štetu,  ni poplavu. Čuju se poluglasno najrazličitiji jezici zemaljske kugle (tu sam osluhnuo neke  jezike za koje mi se učinilo da su nalik malo sporijem cvrkutu ptica, kao da se svi njihovi glasovi oblikuju samo na usnama!). A potom mujezinov glas u vedrom medinskom nebu utiša to hučanje, čuje se samo hod klanjača, dodir stopala u papučama o mermerne ploče, potom dodir golih tabana.

  Ovo sam također vidio više puta:

   Kad god se klanja  na trijemovima Poslanikove Džamije vidi  se da ima onih koji pristižu sve do kraja svakog namaza.

  Zakasnili su na početak namaza, ili na cijeli namaz,  bili su negdje u obližnjim medinskim dućanima i trgovinama, ili u hotelskim sobama, ili ih je zadržalo toplo medinsko sunce, ili je bila stiska na brojnim mjestima obrednog pranja i uzimanja abdesta.

  I tako, sve do   kraja samoga namaza te žene i muškarci pristižu,   čujete i osjećate kako se srčano bore da budu tihi i nečujni,  ali,  ipak,  čujni su,  jer u  hitnji  žele nadoknaditi propušteno...  U vašu tišinu ulazi  njihovo hodanje, tiho tapkanje, potom namasko šaptanje  i  žuborenje i  tok  molitvi  i  dova.

         Ovome sam se u Medini i Meki  (u radosti)  čudio više puta:

          Pravječne riječi Kur'ana su u ustima svih tih stotina hiljada ljudi. Čujem najbliže do sebe kako svaki harf, svako arapsko slovo, svaki vokal, dugi ili kratki, polahko izgovaraju, kao da im u svojim prsima i grlu, potom na   nepcima, jezicima, zubima, usnama… prave posebno, počasno mjesto, e da sve bude kako treba, da se sve obavi po redu, da koje slovo Kur'ana ne bi zažalilo kako nije primljeno s dobrodošlicom i širokim prostorom u ustima, u dušniku, u grlu, u  grudima – na samom srcu!  Taj prizor spontane i nediktirane pobožnosti vidio sam više puta sa prednjeg, sjevernog dvorišta Poslanikove Džamije. (Kur'an u ustima hodočasnica i hodočasnika  pobudio mi je uspomene na  nenu Hanifu, umrla je iza svoje osamdesete,  pamtim dobro,  jer sam to upamtio kao dijete,  kako je za ranih sabaha šaptala pravječne riječi Kur'ana,  a kad je pogubila zube žalila je za nekadašnjim izgovorom,  strahovala od Božije kazne što su joj  riječi Kur'ana  smekšale na jeziku!).

                                                3.

   Pisac ovih redaka sa tugom iznosi i ovo:  zakasnio je (ili nikako nije išao!) na namaz u Poslanikovu Džamiju, dva ili tri  puta.

   Jednom je razlog bio ovaj:  Neke jehadžije častio čorbom u obližnjem restoranu.

   Sjetio  se tada jednog svoga prijatelja u Bosni koji mu  je, na polasku  na hadž,  kazao:

• Počasti koji put obične hadžije kakvom čorbom!

      To je učinjeno   nekoliko puta,   iako je ovaj autor  i sam  posve obični  hadžija. Trošak za čorbe je zanemariv, ali se pamti dobra volja i divno mjesto gdje je volja pokazana. I pamte se ljudi koji su prihvatili dobru volju!

       Jednom  je razlog neodlasku bila kratkotrajna bolest i iznemoglost. Bilo je to u Medini, 9. decembra,  iznenada me zabolio stomak, ali i glava, morao sam ostati u postelji.

        Opraštajući se sa mnom u hotelskoj sobi,  sarajevski muftija Husejn ef. Smajić kazao mi je samo:

• Eto, što ti je čovjek krhak! Zaboli ga stomak i ne može nigdje.  Vidiš, može ga tako zaboljeti i ruka, noga, leđa, uho, bilo šta! I mora leći, ne može nigdje! Eto, što ti je čovjek!

   (Dobro je znati i  podsjetiti: glavobolja i proljev su najveći neprijatelji  hadžiji i hadžinici! A ako  se te dvije bolesti udruže, hadžiji i hadžinici  nema druge negoli da sklope čvrst savez sa svojim ljekarom! Što prije to bolje!).

      Glavobolja se na više mjesta spominje u Kur'anu. Jednom se  specifično  navodi (sura II, 196)  kao posebno neprijatna neugodnost  kad se obavlja  hadž  (ezen min re'sih).

                                       4.

   Kad klanjate u sjevernom dvorištu Poslanikove Džamije tad su iza vaših leđa   Sirija, Turska, Bosna, Evropa... Okrenuti ste u namazu, naravno, licem prema jugu, prema Meki i Kabi u njoj, i željno čekate dan kad ćete krenuti tamo, da obavite prvo umru, pa potom i hadž. U  Medini mi je naumpalo i ovo:  Kad u Bosni klanjamo (i  kad iz Bosne klanjamo), tad smo istovremeno okrenuti licem u smjeru sva tri velika hrama islama: to su pravci, redom,  jerusalemske Džamije el-Aksa, Poslanikove Džamije u Medini i, napokon,   Časnog Mekanskog Hrama.

   Iz sjevernog dvorišta Poslanikove Džamije najjasnije se vidi sva veličanstvenost te građevine.

• Da današnji kraljevi Arabije nisu ništa napravili osim ove Džamije, njihovo bi djelo opet bilo veličanstveno! – kaže mi 8. decembra muftija Smajić.

           Pročelni zidovi Poslanikove Džamije, oni na koje se gleda iz sjevernog dvorišta, visoki su po svoj prilici više od petnaest metara. To je moja posve nesigurna procjena.

         Pri samom vrhu divnih zidova nalaze se nizovi čipkastih prozora. Po svoj prilici,   prozori su urađeni u nekom čvrstom materijalu, nekom plemenitijem kamenju bijele boje, ili nekakvoj čvršćoj  sedri  boje slonove kosti...  U svakom slučaju ti su prozori u bezobličnom stanju  boravili u toj  plemenitoj  sedri i u  plemenitom majdanu  sve dok im  nisu došli sedroresci, i isklesali ih u vanrednoj ljepoti.  Svi ti prozori izdaleka vas darivaju ljepotom, lahkoćom, prozračnošću, pa i pokojom pomisli da je ovaj svijet, nažalost (ili naradost!),  prolazan, nestalan, da je ovaj svijet sjena zaustavljena privremeno u kamenu, ili, pak, pokrenuta  u  oblaku, rijekama, morima, možda i na licima svih ovih ljudi...

        Na zidovima Poslanikove Džamije sagrađene su i  nadstrešnice nalik onim andaluskim, nekoliko njih, sa zelenim crijepom, potom slijede  svi oni veliki prozori, sa zlatnim (ili pozlaćenim?) mušebcima.

    Iznad  mnogih  prozora koje sam ja vidio  piše  LA ILAHE ILLALLAH MUHAMMEDUN RESULULLAH! (Nema božanstva osim Boga, a Muhammed je Božiji Poslanik!).  Sve prozore nisam vidio, trebalo bi nam dva ili tri dana,  a moguće i više, da sve divne detalje upamtimo i sa sobom ponesemo.

   Te arapske riječi Šehadeta zapisane su u lijepoj kaligrafiji! 

       Nekakve plave vitice ističu se jasno, ali mirno, iznad svakog prozora.

       Sve to, i čipkasti prozori, i andalužanske nadstrešnice, i (vjerovatno) pozlaćeni mušebci, i kamene ploče boje slonove kosti, ili malo umivenije i umirenije sive boje, sve to šalje vašem oku jednu izdaleku namisao, ali ga dariva i  jednom nutarnjom, nedvojbenom sugestijom: Poslanikova Džamija je remek djelo savremene muslimanske arhitekture!

      Ljepota, lahkoća, ali i veličina, stanuju u tom zdanju. Eto zašto je važno   namaz   (salat) klanjati i   Bogu upućivati molbe (du'a) u umjetnički sređenom prostoru. Zadaća tog  prostora je da čovjeka ponese, dovede i uvede u stanje ushićenosti, potom u stanje nježnosti, ganutosti, te potom, opet, ozarenosti.  Krug se onda zatvara pobuđenim  stanjima obodrenja i  ohrabrenja...

      Velike džamije, veliki tradicionalni  hramovi svih  svjetskih religija ... zapravo, sva monumentalna svetilišta, često su pravljena kao mali svijetovi, po obrascu:  Treba sažeti čitave strane kosmosa u prizore sakralnih  zdanja!

       Poslanikova Džamija u Medini je jedan taj i takav, ali prvorazredni,  arhitektonski svijet u malom, njene svjetiljke nas podsjećaju na zvijezde, njeni ćilimi na prostrana polja, njeni stubovi na masivna gorja i  neprohodne planinske lance, njeni pokretni i najčešće otvoreni krovovi na vedra, duboka  i radosna nebesa...

       Ispred Poslanikove Džamije u Medini moja misao je tužno  krenula nekud još, ne znam je li se zaputila i stigla nekamo dalje. Pitam se:

• Ako je moguće da muslimani danas sagrade ovako lijepu džamiju, kojoj se divimo, da li je moguće da  se muslimanima počnemo diviti  i  drugdje, na drugim stranama i poljima života?  Da li je moguće igdje  danas da  muslimanima počnemo čestitati na dobrim i pravednim društvenim sistemima koji bi bili podignuti njihovim  političkim umom?  Da li je moguće da muslimanskim umnim naporom (ili idžtihadom) dođe do  skladnog spoja čovjekove vjere, čovjekove slobode, društvene pravde, za sve otvorene šanse, pravično distribuiranog nacionalnog bogatstva?

                                             5.

     Nisam mjerio, nisam slikao fotografskim aparatom, niti kamerom, samo sam gledao i zaključio i ovo:   

             Tri su najvažnija historijska dijela Poslanikove Džamije u Medini. Prvi je najstariji, to se mjesto naziva  er-Revdatu l-muttahera ili Čista Bašča, Čedni Vrt.

           Tu je mezar/grob  Muhammeda, alejhiselam.

            Tu su i mezari Ebu Bekra i Omera, prvog i drugog halife. Samo mjesto gdje su mezari Božijeg Poslanika i prve dvojice halifa naziva se simbolično al-Hudžretu l-mu'attareh ili Mirisna izba, Mirisna odaja.

        Tu je negdje nekad bila soba čestite gospođe Aiše, Poslanikove žene,  Majke Vjernika.

        U toj sobi je Muhammed, alejhiselam, preselio na Bolji svijet 632. godine po Isau, alejhiselam.

         Drugi dio Džamije, koji se i sada dobro vidi, sagradila je Osmanska imperija. Vidi se arhitektonski utjecaj Carigrada, vidi se nešto od svjetlosti  Plave džamije (Mavi Cami'i) Sultana Ahmeda.  Treći dio Poslanikove Džamije je najveći, najnoviji, najmoćnijih stubova i zidova. Nastao je neposredno prije ili za vrijeme Kralja Fahda bin Abdi l-'Aziza.

     Spomenuo sam er-Revdatu el-muttaheru ili Čistu Bašču! Hadžije, bosanske pogotovo,  to mjesto jednostavno i kolokvijalno zovu  -  Revda!

      Rekao bih da je to, ta nezaboravna Revda, glavna tačka Poslanikove Džamije, i sve Medine.

 Odmah po dolasku u Medinu, među našim hadžijama iz Bosne  pročuje se šapat:

• Noćas ću pokušati doći do Revde!

     I, doista,  za dan ili dva, neke hadžije i hadži-hanume  počnu se ponosno hvaliti kako im je pošlo za rukom da dopru, kroz hiljade   Turkinja i Turaka, ili Iranki i Iranaca,  kroz hiljade Nigerijki i Nigerijaca... do Revde, dragog mjesta, gdje su rojevi hadžija najgušći, u desetinama hiljada...

     Mnogi pričaju kako su tamo uspjeli klanjati namaz, dva kratka rekjata! To se sjećanje, potom, nosi kao nevidljivi duhovni trofej okačen niz zadovoljne grudi.

     Bošnjanke su jedne noći uspjele doći do Revde. Krenulo ih je blizu šest stotina, vodile su ih Zehra Alispahić, Mujesira Zimić-Gljiva, Fatima  Halilović, Šuhra Terzić... Zehra je nosila   zastavu države Bosne i Hercegovine, da našim hadži-hanumama i damama bude znakom raspoznavanja. Međutim,  kad   je saudijska policajka pokušala od nje istrgnuti zastavu, Zehra se suprotstavila:

• Nije ovo obično platno, ovo je zastava moje zemlje.

     Spor se riješio tako što je Zehra odložila  Be-Ha zastavu u sobu one policajke...

       Zehra Alispahić,   prof. Fatima Lačević, te još neke gospođe  išle su do Revde jednu noć ranije, kao izvidnica. Tom prilikom su tamo vidjele veliku skupinu Iranki, posvuda je bio trans.   Iranke su odnijele prevagu,   Revda je tu noć bila njihova, i ničija više, išle su te ponosite Iranke u svojim velovima i  bile  u nepreglednim valovima koji su se gibali  samo u pravcu mezara Muhammeda,  alejhiselam, ridale su, lile suze. Sutradan su nam  naše hadži hanume  pričale o tom iranskom  ženskom moru... Naše su Bošnjanke u njemu bile kao neprimjetna slamka.

      Ima noći kad je teško   zakoračiti na zelene ćilime koji obilježavaju prostor Revde.  Nekim našim hodočasnicama,    Mujesiri Zimić-Gljivi i njenoj skupini hadžinica,  to je pošlo za rukom.

                                                  7.

             Ja sam Revdu posjetio sa egipatskim ambasadorom u BiH Ahmedom Khattabom,  muftijom   Smajićem i travanjskim muftijom Nusretom   Abdibegovićem. Učinili smo to 10. decembra, izjutra,  oko pola jedanast.

          Ta se posjeta Revdi odvijala kroz nekoliko ljudskih vrtloga i u krugovima, nastupale su hadžije Kazahstana, Kirgizistana, Azerbejdžana.

            Nas četverica probijali smo se kroz te hodočasničke bedeme iz Azije i – uspjelo nam je! Štaviše, kad su nas vidjeli na prostoru Revde, oni Kirgizi su nam napravili nekoliko stopa slobodne površine, da klanjamo dva rekjata.

            Onda smo kročili još nekoliko koraka, i našli se posve kraj mezara Muhammeda, alejhiselam, i mezara dvojice prvih halifa, Ebu Bekra i Omera.

            Na lijepim  mušebcima uz mezar Muhammeda, alejhiselam, piše: Es-Selamu alejke,  ja resulallah! (Pozdrav  tebi, Božiji Poslaniče!).

             Kad sam klanjao dva kratka rekjata, muftija travanjski  Abdibegović  našao je  još malo dragocjenog prostora i kazao mi:    

       - Hajde, klanjaj dva rekjata i za svoga rahmetli oca, Emin efendiju!

            Na ovom mjestu osjećanja su hitrija od misli.

             Pišem ovdje kako je bilo. Meni na ovom mjestu, kraj Poslanikova mezara,   nije na srce došlo  ništa iz dalekog svijeta  i ništa iz dubina povijesti islama,   već su mi, u emocijama, naumpali bosanski mevludi, kućni, džematski, potom svadbeni mevludi iz moga biljanskog travničkog zavičaja...

             Posve je pouzdano kad kažem da sam kao dvogodišnje ili trogodišnje dijete upoznao prve vijesti o Poslaniku Muhammedu posredstvom bosanskih mevluda.

                       Kraj mezara Muhammeda, alejhiselam, stiješnjen sa svih strana ljudskim mnoštvom, dužan da tu ostanem samo dvije ili tri minute,    prisjetio sam se tih davnih mevluda iz moga biljanskog kraja.  Obično su se izvodili noću, uz svijeće i lambe petrolejke... Sva djeca i svi odrasli -  svi smo bili na koljenima, desna ruka na desnom, lijeva na lijevom koljenu! Mevlud se učio,  bili smo okrenuti prema mome rahmetli ocu Emin ef.,  djeca su izvodila recitacije,  žene su plakale, muškarci su istezali vratove (e  da vide:  Koji  (ili koja)  to sad tako lijepo zauči, pa nas  sve raznježi?!),  djevojke su dijelile šerbe, nekakav  momak u fesu bi dva ili tri puta ustajao pa nas sve  mirisao i  škropio   kapljama  ćabenskih mirisa,  jedna djevojka to isto je radila u ženskim sobama,  a najsvečanije je bilo kad  bi   svi ustali da   na nogama pozdravimo dolazak Muhammeda alejhiselama na Ovaj svijet, tog plemenitog sina arapskog roda i domovine!  I kao da bi,  od te sekvence DOČEKA  i  ustajanja pred NJEGOV  DOLAZAK, pa potom sjedanja, sam Božiji Poslanik  stupio među nas u naš bosanski džemat, da   ostane ne samo do kraja mevluda,  već i  da provede noć s nama, da sve do zore boravi među ovim bosanskim brdima i rasjeklinama između njih.  (Tvrd sam na suzi, rat  1992-1995. obesmislio je svako plakanje,  ali, eto, u ponekoj oskudnoj  suzi  sve   ovo iz Bosne    došlo mi je kraj mezara Muhammeda alejhiselam). 

              I  tu,  usred Revde,  prisjetio sam  se    Konjević Polja  kod Vlasenice, i jednog  mevludskog događaja, moguće da je to bilo prije više od četrdeset godina.

             Dakle,  ta mevludska svečanost u Konjević Polju, u kući porodice Muminovića,  tekla je uobičajeno, svijet je u kućnoj atmosferi slušao recitatore (učače!) mevluda, pomno se pratio svaki detalj, a onda je jedan od recitatora počeo recitirati (učiti!) poznatu epizodu iz Mevluda  rahmetli Rešada Kadića koja opisuje trenutak kad se Muhammed, alejhiselam, pred svoju smrt, opraštao sa svojim drugovima, i kad je tražio halala od svih.

                    Minberu je priš'o, jecajima praćen.

                     O,  kako je bio bolešću ispaćen!

                    A onda je ime Boga spomenuo,

                     I vaz dirljiv vjernim o smrti držao.

                     Okren'o se zatim pa vjerne pitao

                     Je l'  ikome išta krivo učinio,

                     Il'   je  možda nekom šta dužan ostao?

                     Nek mu sada kažu dok nije krenuo

                     Pred Tvorca svjetova,  života i ljudi,

                     Pred kojeg se nosi tek srce iz grudi.

    Tad je, kako svjedoči Kadićeva pjesan,  ustao jedan Poslanikov drug, po imenu Ukaš, koji je kazao da je, nekada davno, njega, Ukaša, udario  Muhammed, alejhiselam, i to bičem, te da taj udarac, iako je bio upućen  nehotice, on, Ukaš,   još pamti, i to ga mjesto još boli.

Evo te sekvence iz Kadićeva Mevluda:

               ''Poslaniče Božiji tvoj bič još me boli.

               Kod Tafe si mene s deve udario,

                Nehotice  bješe,  al' me zaboljelo!

                Pravedno bi bilo kad bih ti vratio,

                Udarac udarcem kad bih naplatio!''

               Kad je u Konjević Polju   recitator ovo izrecitirao, jedan od   Muminovića mladića je ustao i  glasno kazao kako on ne može dopustiti  da  Ukaš  nasrne na  Muhammeda alejhiselama (Gdje će na Poslanika, zaboga?!).   Tražio je da se obustavi recitiranje!

              Eto,  na prostorima Revde sjetio sam se i  tog davnog događaja iz Konjević Polja, i sjetio sam se da je evo tu, na prostorima Revde, Muhammed alejhiselam doista obavio dirljivo opraštanje sa svojim Drugovima.     U  sebi  sam, na prostorima Revde,  ponovio preostale  Kadićeve stihove:

                     Džamija zabruja, gnjevan žagor ču se

                     ''Sram te bilo, Ukaš,  vječno stidio se!

                     Zar ne vidiš da je Pejgamber nam bolan,

                     Zar ćeš ga bičevat',  zar si i to voljan?!''

                     Pejgamber ih smiri i sa tugom reče:

                     ''Čuli ste Ukaša, udarac ga peče.

                     Bič mu donesite, jer onaj ko zgr'ješi,

                      Udarac će primit'  grijeha da se r'ješi.''

                      Kad bič donesoše, Ukaš opet zbori:

                     ''Poslaniče Bož'ji ti si u košulji,

                      A  t'jelo je moje onda golo bilo,

                      Zato me je dvaput više zaboljelo!''

             Rahmetli Rešad Kadić je na ovom mjestu postigao izvanredan zaplet i  vrhunac,  Drugovi  Božijeg   Poslanika su (kao i onaj naš  mladić  Muminović iz Konjević Polja) u nevjerici gledali, zar će doista taj  Ukaš da bičuje najdražeg čovjeka!

                   Uzdah se otrže, digoše se ljudi,

                   Kad Pejgamber smače košulju sa grudi,

                      Pa Ukašu reče,  bolno k'o da moli:

                       ''Bičuj, bičuj Ukaš, nek' i mene boli!''

                       U trenu se onda ovo dogodilo:

                       Ukaš zajecao, Vjernog zagrlio,

                        Pa ozaren srećom kroz suze grcao:

                        ''Poslaniče Božiji,  uv'jek sam žudio

                        Da naslonim glavu na mubareć grudi,

                        Da osluhnem srce koje tol'ko  ljubi!''

           Prebirajući po sjećanju   Kadićev Mevlud, krenuo sam  prema mušebcima i ogradi oko Muhammedova,  alejhiselam,  mezara,  htio sam ih dodirnuti ako ne i zagrliti.  Ali, nisam uspio. Ljudsko mnoštvo me pomjerilo ustranu, kao slamku!  Travanjski muftija Abdibegović mi je samo kazao da sa udaljenosti od tri četiri metra rukom pozdravim Alejhiselama.

              Tako je i bilo, iako mi je bilo žao.

      POST  SCRIPTUM   1.

    Iza svakog namaza u Poslanikovoj Džamiji klanjaju se dženaze umrlim, muškarcima, ženama, ali često i  djeci... Mujezin samo najavi:

           Es-Salatu 'ala l-amvati wa t-tifli, jerhamukumullah! (Dženaza umrlima, i djetetu, Bog  vam se smilovao!)

            Ili, pak, ako je umrlo više djece, tad obznani:

           Es-Salatu 'ala l-amvati va l-atfali, jerhamukumullah! (Dženaza umrlima i djeci, Bog   vam se smilovao!).

       Taj glas mujezinov podsjeti vas/nas  (onako i nizašta, posve monotono, kao da   kazuje najobičniju i najusputniju  stvar!) da je Ovaj svijet prolazan, da umiru svi, i stanovnici Medine, ali i hodočasnici. Dakako, umiru i djeca, ona kojima je suđeno da tu umru.

        POST  SCRIPTUM  2.

        Nikada Poslanikova Džamija nije bez ljudi. Neki uče Kur'an, tiho, oslonjeni na zidove ili na stubove, glasovi  im   idu nekamo gore i uvis, pod svjetiljke, roje se oko hiljada i hiljada žarulja,  odlaze  u neki nadglas nalik zujanju pčela,  drugi, pak,  sjede i razmišljaju, a neki i  - spavaju.

         Medina je mirniji grad od Meke, svijet se mirnije kreće, vozači su obazriviji, poštuju hodočasnike pješake, trgovci su pristupačniji, uvijek su spremni za ćaskanje i cjenkanje. Nadugo i naširoko, često i pretjerano, hvale svoju robu, koja je, čini mi se, uglavnom došla iz Kine.