Osvrt na Dan Brownov novi roman “Porijeklo”: Odnos religije i nauke (II dio)
IV
Preskačemo na dio kada Ambra i Langdon otkriju šifru za Kirschovo otkriće (pogl. 73.) i to, gle čuda, upravo u crkvi La Sagrada Família. U pitanju je sljedeći stih William Blakea: “Skrovite religije nestadoše & draga nam nauka nadvlada”. Ovdje je opet riječ o svojevrsnoj sintezi, mada se prije vidi paradoks i ironija, koji se ogledaju i u spomenutoj misi na početku, te kasnije u mjestu gdje je smješten superkompjuter u kojem se nalazi Kirschovo otkriće. Naime, superkompjuterski centar se nalazi u bivšoj katoličkoj crkvi te će se tu i obznaniti Kirschov pronalazak (pogl. 80.). Ironija se često koristi, kao i u slučaju kada biskup Valdespino prizna (pogl. 99.) da se osjećao rastrzanim zbog svoje čudne ‘sklonosti’ prema španskom kralju.[1]
Nakon mnogih stranica na kojima Kirsch objašnjava značaj svojega otkrića, na kraju pomoću kompjuterske simulacije pokazuje kako bi se navodno DNK – kao osnova života – mogao sâm stvoriti (pogl. 93.). Kazat će: “Istina je… dolazimo niotkud… i odasvud. Potičemo od istih zakona fizikekoji su stvorili život širom kosmosa. Mi nismo posebno. Postojimo sa ili bez Boga. Neizbježan smo rezultat entropije. Život nije svrhasvemira. Život je jednostavno ono što svemir stvara i umnožava kako bi raspršivao energiju”. Ovdje lijepo vidimo koliki upliv imaju tumačenja i filozofske implikacije ovog navodnog otkrića. Svakako, postavlja se pitanje: odakle ti zakoni fizike? Da li su se i sami zakoni stvorili? Ovo će pitanje postaviti i Langdon (pogl. 98.). Ne bi trebali ni prenebregavati to da moderna nauka nije potraga za i/Istinom. Nauka je poduhvat rješavanja problema, ona predstavlja metod i tehniku za rješavanje problema unutar određene paradigme i svjetonazora. U ovom slučaju ateističkog. Naučnici često usklađuju svoja istraživanja s ličnim uvjerenjima i predrasudama, kao i prema društvenim normama i vrijednostima. Niti jedno promatranje ni eksperiment ne mogu biti obavljeni u kulturalnom vakuumu, jer smisao i značaj imaju jedino u okviru neke teorije, koja je, pak, konceptualna zamisao određenog svjetonazora.[2]Uz to, ako je nauka uvijek istinita, i usto uvijek progresivna, odakle onda promjene u teorijama i objašnjenjima?[3]
Kada je u pitanju odgovor gdje idemo, Kirsch pokazuje kako će ljudi evoluirati u nešto drugačije, postat će hibridna vrsta – spoj biologije i tehnologije. Edmond Kirsch optimistički opisuje budućnost i gleda isključivo pozitivno na tehnologiju koja je postala tako jeftina i sveprisutna da je izbrisala jaz između bogatih i siromašnih. Budućnost gdje će tehnologije za zaštitu čovjekove okoline obezbijediti milijardama ljudi pitku vodu, zdravu hranu i pristup čistoj energiji. Budućnost u kojoj su bolesti, kao što je rak, iskorijenjene, zahvaljujući genomskoj medicini. Budućnost gdje će se sjajna moć interneta konačno upotrebljavati za obrazovanje, čak i u najudaljenijim dijelovima svijeta. Budućnost gdje će fabrički roboti osloboditi ljude od zaglupljujućih poslova, i tako im omogućiti da se bave korisnijim djelatnostima koje će donijeti nezamisliv napredak. Sámo se nameće pitanje, da li je tehnologija neki neovisni subjekt koji će donijeti sve ove blagodati? Zar iza tehnologije ne stoji čovjek koji može biti nemoralan, pohlepan, ili multinacionalne kompanije koje samo žele interes, pa da je zloupotrijebe? Edmond je također ponovio uobičajenu floskulu futurista koji kažu da će nove tehnologije stvarati takvo obilje nedostajućih resursa, da ljudi više neće morati ratovati zbog njih. Kao da se sadašnji tehnološki resursi ne mogu iskoristiti da se poboljša okruženje! Nije problem u količini i mogućnostima, već u volji, moralu i pravednosti. Tako i danas. Mnogo je više resursa koji bi mogli uveliko umanjiti glad u svijetu, ali nisu pravedno raspodijeljeni, unatoč tome što su obilni i unatoč dosadašnjem tehnološkom napretku.[4]Interesantno je, spomenimo to u ovom kontekstu, da Ziauddin Sardar smatra kako su i studije budućnosti sinonim za zapadne interese. Cilj im je sačuvati budući pejzaž u kojemu će se moći iskoristiti tehnološki napredak da bi se održa(va)la hegemonija Zapada.[5]Budućnost je tek nešto malo više od transformacije novih zapadnih tehnologija.[6]
Kasnije (pogl. 97.), biskup Valdespino razmišlja o ovome otkriću i dolazi do zaključka da ako je Kirschovo proročanstvo o prevlasti tehnologije tačno, ljudski rod će ući u period gotovo nezamislive etičke dvosmislenosti. Bit će nam potrebna vjera i moralno vodstvo, više nego ikad. To stoji, međutim, mi ne bi sveli ulogu religije na vjeru i moralno vodstvo, gdje je potraga za i/Istinom? Ovo naglašavamo jer vidimo da se i u savremenom kontekstu i govoru o takozvanom svjetskom ethosu, religiji uporno izmiče ova dimenzija, posebno zbog sveopćeg postmodernog relativizma, gdje se istina predstavlja subjektocentričnom. Tu je i spomenuti scijentizam koji negira sve druge forme znanja izuzev svojih.
S druge strane ovog Kirschovog radikalnog ateizma stoji Langdon, koji se ne slaže uvijek s njegovim pretpostavkama i koji smatra da i DNK stvara neka inteligencija. “Otkako sam bio dijete, imao sam osjećaj da ima nekakve svijesti iza svemira. Kad posmatram preciznost matematike, pouzdanost fizike i simetriju kosmosa, nemam utisak da gledam hladnu nauku; osjećam se kao da gledam neki živ otisak stopala… sjenu neke veće sile koju ne možemo pojmiti”, reći će Langdon. Mada, u igru ulazi, na kraju u epilogu, svećenik Beña koji s njim razgovara i, signifikantno, praktično se sve slaže s Kirschom. Ponovno ironija. Upravo zbog ovog odnosa i harmonije religije i nauke (čitaj: scijentizma) kako se već popularizira, smatramo da gubi religija, jer se ona mora prilagođavati novim naučnim, ideološkim trendovima koji su promjenljivi, a religija je u biti nepromjenljiva. Ne postoji u religiji promjena paradigme. Tako će kazati, baš spomenuti svećenik, sljedeće: “Trebamo svi uraditi ono što je mnogo crkvi već uradilo – da otvoreno priznamo kako Adam i Eva nisu postojali, da je evolucija činjenica, i da zbog kršćana koji tvrde drugačije svi mi izgledamo budalasto”. Evo i na ovom mjestu vidimo zašto smo na početku ovog osvrta insistirali da se u ovom romanu govori o, ne religiji i nauci, već religiji (kršćanstvu) i scijentizmu. Na kraju je protumačio i Blakeov spomenuti stih u kojem kada upotrebljava izraz skrovite religije misli na mračne, dogmatske koje suzbijaju kreativno razmišljanje, po svemu sudeći misleći na one religije koje ne prihvaćaju moderne naučne i ideološke trendove, to jeste, religije koje ne prihvaćaju scijentizam, pa su samim time nazadne i mračne.
V
Sveukupna ova priča nas posjeća na René Guénonova objašnjenja o antitradiciji i kontratradiciji (pseudotradiciji),[7]gdje, sada, ne dolazi do izravnog negiranja Tradicije, već se nastoji stvoriti vještačka kreatura za koju će se tvrditi da autentično predstavlja Tradiciju. U ovome slučaju, one religije koje ne prihvaćaju moderne naučne i ideološke trendove se predstavljaju staromodnim i kao religije koje ne mogu ponuditi rješenja za nove naraštaje. One se doživljavaju kao sljedbenice, a ne vodilje u potrazi za i/Istinom. Svakako, postoji spomenuta pojmovna zbrka u ovome romanu. Povremeno dolazi do stapanja pojma kršćanstvo (preciznije, katoličanstvo) s pojmom r/Religija, te se historijski odnos kršćanstva, zapravo katoličanstva, prema nauci preslikava na odnos r/Religije prema nauci, što je zasigurno pogrešno.
Vidimo da se u nekim ocjenama ovoga romana naglašava ozbiljnost autorova pristupa i ideja kojima se bavi, što ne vjerujemo da je slučaj, iako držimo da im treba ozbiljno pristupiti zbog utjecajâ. I sâm naš osvrt je više izazvan popularnošću ovoga djela i utjecajem koji vrši, negoli stvarnim idejnim blagom koje ono krije (kao što se treba osvrtati i na takozvane popularizatore nauke ma kako plitko znali zvučati, jer osoba neupućena u naprijed tretirana pitanja uzima bez imalo zazora stavove koji će kasnije umnogome utjecati na javno mnijenje što i jeste cilj popularizatorâ nauke). Također, ne poistovjećujemo autora sa stavovima likova, primjer, Kirscha i Langdona, ali moramo imati u vidu tri stvari. Prvo je ono što smo spomenuli na početku, a to je da u svoje djelo, na drugom nivou, uvrštava vlastita interesovanja i što je još važnije, svoja saznanja (priznao je da je mnogo naučio o konceptualnoj umjetnosti što je uvrstio i u ovaj roman), što znači da bi iza ponuđenih ideja trebao stajati veliki trud uslijed istraživanjâ ovih oblasti, a to u očima javnosti stvara auru nepogrješivosti oko iznesenih stajališta. Drugo, Kirsch iznosi mnoge provokativne stavove koji se zaista danas uzimaju zdravo za gotovo, pa smo zbog toga imali potrebu barem na neke se osvrnuti. Treće, sâm Winston, vještačka inteligencija, uz svećenika Beñu pokušava dodatno obrazložiti i opravdati Kirschov pristup što još iziskuje da se naprijed navedeno razmotri. Uz to, Langdon se ne slaže po nekim pitanjima, ali nema jasno artikuliranu poziciju koja će se suprotstaviti, kako ga on nazva, radikalnom ateizmu, odnosno njegovim očito upitnim tezama.
Zaključno, Kirsch (kao i njegov proizvodWinston) je očevidno proponent takozvanog novog ateizma. Kraj knjige, može se reći, ne ide u tom smjeru, ali nastoji dovesti religiju i nauku u takav odnos da zapravo religija nema druge već prihvatiti nove naučne i ideološke trendove, te se prilagoditi duhu vremena, zbog čega smatramo da u ovom romanu uistinu nije u pitanju odnos religije i nauke, već religije (kršćanstva odnosno katoličanstva) i scijentizma. Također, kao što smo kazali, ovdje se nudi jedno utopijsko gledište o nauci, kakvo inače takozvani popularizatori nauke ovakvih ideja nastoje predstaviti. Svakako da je u ovom osvrtu bilo nekih brzopoteznih prijelaza, ali smo ograničeni prostorom da detaljnije argumentiramo određene stavove, ali će, nadamo se, načelno rasvijetliti određene nedoumice i raspršiti sumnje.
Završili bismo Seyyed Hossein Nasrovim[8]odgovorom na pitanje koje mu je postavio Paul Kennedy tokom jedne radio emisije navodeći mišljenje Dalaj Lame koji je kazao da ako se budistička učenja sukobe s naučnim saznanjima, budisti će morati promijeniti svoja religijska učenja, pa, tragom toga, kakvo je Nasrovo mišljenje o tome, on je kazao: “Ne bih uradio ono što je Dalaj Lama kazao, iako je moj dobar prijatelj i imam veliko poštovanje prema njemu. Prije svega, takozvana saznanja moderne nauke, šta mislimo pod tim? Mnoga takozvana saznanja su ekstrapolacije, recimo, terestrijalne fizike na astrofiziku, život u univerzumu i na slične stvari, te su sva zasnovana na pretpostavkama. Potpuno sam protiv mijenjanja religije da bi se uskladila s naukom. Šta je s tim da se nauka uskladi s religijom? Kakav je taj kompleks inferiornosti koji smo razvili? Ako religija dolazi od Boga, ako vjerujem u Boga, a nauka je čisto čovjekov konstrukt, zašto moramo mijenjati Božansko znanje za čovjekov konstrukt?”[9]
(Tekst objavljen u: “Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u BiH”, god. LXXX, br. 7–8, 2018., str. 663–676.)
1Vidjeti o ironiji i ismijavanju s kršćanstvom: Ziauddin Sardar, O islamu, nauci i budućnosti, s engleskog preveli: Azra Mulović i Mirza Sarajkić, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2015., str. 178.
4Vidjeti: Željko Kaluđerović, Filozofski triptih, Filozofski fakultet, Novi Sad, 2014., str. 72–96.
5Usp. Z. Sardar, Ibid., str. 241.
7Rene Genon, Mračno doba, s francuskog prevela: Nada Šerban, Gradac, Čačak, 1987., str. 118–124.
8Posebno naglašavamo da je diplomirao s počastima na prestižnom Massachusetts Institute of Technology, magistrirao u području geologije i geofizike na Harvardu, doktorirao kada je imao dvadeset i pet godina iz oblasti historije nauke također na Harvardu te da proučava karakter(istike) moderne nauke više od pedeset godina.
9Emisija o Islamu i okolišu, na CBC Radio One, Ideass Paul Kennedyem, emitirana 24. oktobra, 2014. godine.
