Aiša Begić iz Radovčića, zvana Gladuša: Priča o neizmjernoj ljubavi za rodnim krajem

Piše: Ahmed Hrustanović

Priča o neizmjernoj ljubavi za rodnim krajem. Priča o Bosni i ponosnim Bošnjakinjama, priča o Podrinjkama

U Radovčićima, tridesetak kilometara jugoistočno u brdima Srebrenice, živi sama osamdesetogodišnja nana Aiša Begić. Aiša je simbol bošnjačke hrabre neuništive žene.

Upoznao sam je prije par godina u njenoj kući u Radovčićima. Ne čuje najbolje, ali razum i razumijevanje su perfektni.

U genocidu su joj ubijena dva sina i suprug. Četnički agresor ju je time ranio. Rana koja nezacijeljuje, ali rana koja je nije paralizirala, već joj haman nadnaravnu snagu i ljubav za Radovčićima date.

Kad je odlučila da se vrati otišla je na Baščaršiju uzela bakrenu haraniju da ide peći pekmez. Govorili su joj kako se ne isplati tolike pare davati, a malo pekmeza će napeći. Ona se nije obazirala na bezbrižne komentare, nego je svoje planove i snove slijedila.

Danas Radovčići ne bi izgledali kako izgledaju, možda se ni jedna kuća obnovila ne bi, ali Aiša i njene hrabre komšije vratiše život u popaljeno i ubijeno selo.

Danas u Radovčićima ima desetak i više obnovljnih kuća, lijepa hair česma sa spomen obilježjem u centru sela. Dobar put do sela sve je tu.

Aiša je jedan je od najvećh dobrotvora svoga sela gdje je nesebično pomagala svaki projekat koji bi se u selu pokrenuo. Desetine hiljada maraka je dala i daje.

Ne daje ko ima nego onaj ko je naučio.

Jedne prilike je posijala jednu njivu pšenice. Mnogi su joj govorili da ne sije, odgovarali.

Ona je prije agresije i genocida sa svojim sinovima i sa svojim čovjekom sijala pšenicu.

Ostalo joj želja da pšenicu gleda da se sjeća svoje čeljadi. Očima miluje zlatno pšenično klasje, podjeća je na zlatno-smeđu kosu njenih sinova.

Ona je posadila da je gleda, a neka je žanje onaj ko god hoće i želi, njoj će to biti najveća radost, da drugom od pomoći bude, tako je rekla: “Ja sam je posadila, a nek je žanje ko god želi!”

Danas nas je pozvala da joj dođemo svih šehida iz njenog sela da se sjetimo, i Mevlud povodom useljenja u kuću proučimo.

Na kraju se obratila svima: "Dragi moji hoćemo li svake godine da se zajedno ovako okupljamo? Recite mi morete li i ne morete? Ako ne morete ja ću sama zvati, a bolje bi bilo svi zajedno se sjećamo svih naših šehida i hrabrih boraca."

Na kraju smo otišli kućama ispunjeni pozitivnom energijom kao malo kad. Allah zbog jednog insana može da da da sve krene na bolje.

Jedne prilike je u desetominutnom dersu izrezilila neke žene koje nisu razumjevale važnost glasanja na izborima i važnost države Bosne i Hercegovine.

Rekao bih tako se za državu bori. Svim snagama, mrtvim sinovima, i svojim preostalim životom do zadnje kapi krvi.

To su naše majke.

Naše majke su zaista čista snaga i ljubav prava. Aiša je čista snaga kao i Saliha, kao i Hatidža, kao i Zumra, kao i Šuhra, kao i Munira, kao i Beguna, kao i Hava, kao i Hajra, kao i Zehra i kao sve naše majke Bosne. Žena jačih, svijesnijih i hrabrijih još upoznao nisam.

(Preporod.info)