Ne ruši ono što si svojim rukama sagradio

Piše: Edin Memić

Plemeniti i mudrošću ispunjeni Kur’an obiluje raznovrsnim primjerima koje Uzvišeni Allah navodi s ciljem da pouku prime oni do kojih ti primjeri, odnosno Kur’an u cijelosti dođu. Kur’anski primjeri na fascinantan način objašnjavaju život na ovom svijetu općenito i neke ljudske aktivnosti posebno. Prisjetimo se kako Kur’an na upečatljiv način upoređuje lijepu riječ s lijepim, korjenitim i krošnjastim stablom, odnosno, kako ružnu riječ primjereno upoređuje s ružnim, iščupanim drvetom kojem nema dugog stanka na površini zemlje (Kur’an,14:24-26). Navođenje svih kur’anskih primjera na jednom mjestu zahtijeva mnogo veći prostor od ovog koji je pred nama, ali i mnogo više vremena koje postaje oskudicom za generacije sviknute na čitanje kratkih članaka i brzih vijesti - najčešće pretočenih u sliku. Zato ćemo se za ovu priliku zadržati na jednom od njih, onom koji se navodi u 92. ajetu šesnaeste kur’anske sure: "I ne budite kao onā koja bi svoju pređu rasprela kad bi je već bila čvrsto oprela, i ne služite se zakletvama svojim da biste jedni druge prevarili samo zato što je jedno pleme mnogobrojnije od drugog. Allah vas time samo iskušava, a na Sudnjem danu će vam, doista, objasniti ono oko čega ste se razilazili."

Postupak je nekada važniji od imena onog ko ga čini

Učač Kur’ana primijetit će da se u nekim situacijama izostavljaju imena aktera datih događaja, već se naglasak stavlja na sam događaj. I u spomenutom primjeru ime žene nije važno - važno je njeno djelo i posljedica tog djela. Neki komentatori Kur’ana ističu da je riječ o jednoj starici iz Mekke koja bi tokom čitavog dana pređu prela u čvrstu osnovu, ali bi istu na kraju dana rasprela. Cjelodnevni trud na taj način bio bi uništen. Intencija Kur’ana u ovom slučaju jeste da se vjernicima skrene pažnja na jednu takvu mogućnost u kojoj bi sve što korisnog za života urade, sva ili neka svoja dostignuća, mogli u predvečerje svojih života ili čak prije uništiti. Ovaj primjer može se odnositi na pojedinca, narod, pa i na ummet u cijelosti. Također, može se odnositi na njihova životna nastojanja vezana za ovaj i(li) onaj svijet. Različita su dostignuća koja ostvaruju narodi ili pojedinci u svome trajanju. Isto tako različiti su načini očuvanja i unapređenja tih dostignuća, ali i njihovog uništavanja. Tome svjedoče mnogobrojni primjeri iz historije i sadašnjosti.

U neka od mogućih ostvarenih dostignuća ubrajamo: državu, naciju, slobodu, jezik i tome slično. Sva navedena dostignuća koja uglavnom ostvaruje jedan narod za okvir vlastitog postojanja tokom dugogodišnjeg perioda, vrlo često plaćenog krvlju i znojem minulih generacija mogu biti dovedena u pitanje onda kada potonje generacije, poput starice iz kur’anskog primjera, svoju pređu raspredu nakon što je čvrsto opredena. Tom pravilu ni Bošnjaci nisu izuzetak. Štaviše, vrlo često u sadašnje vrijeme, u pređi koja se Bosnom zove, povlače se oni konci za koje se misli da učvršćuju njenu osnovu, a oni, zapravo uzrokuju njeno porenje, ili njegov početak. S obzirom da nas se to pitanje zbog svoje važnosti i složenosti najviše tiče njega i navodimo, a sva druga se, i ona na pojedinačnom nivou poput ugleda, povjerenja ili časti naprimjer, mogu uporediti s njim jer su sva ona podložna rušenju istom onom rukom kojom su i sagrađena.

Dobro djelo lakše je uraditi nego očuvati

Već smo napočetku istakli kako se primjer nerazumnog postupka starice koja raspreda svoju pređu može odnositi (pod uslovom da odstupimo od nekih tradicionalnih tumačenja ovog ajeta) i na dobra djela koja vjernik za svoga života čini. Svaki vjernik nastoji da kroz život na ovom svijetu osigura i svoj život na budućem svijetu - ahiretu. To postiže kroz vjeru u Allaha i ostale temeljne istine vjere, ali i kroz raznoliki duhovno-tjelesni angažman u činjenju dobrih djela. Kao što su ovosvjetska dostignuća naroda i pojedinca raznovrsna, tako su i dobra djela koja vjernik čini za svoga života raznovrsna. Međutim, dobro djelo nije dovoljno uraditi - dobro djelo treba očuvati. A to je teži zadatak od samog činjenja.

U jednoj predaji stoji kako šejtan čovjekovo djelo nastoji pokvariti i 40 godina nakon što je ono učinjeno. Upravo se kroz tu prizmu može posmatrati navedeni kur’anski primjer iz sure Nahl. U tom primjeru predstavljena je starica koja tokom dana kreće od nule, završava svoj posao na kraju dana, pa ga onda ponovo vraća na nulu. Potrošila dan – uništila djelo. Vjernik na isti način određenim postupcima izlaže mogućnosti uništenja svojih djela tokom ili na kraju života, a naš životni vijek prema slovu Kur’ana i jeste dan, odnosno dio dana. Šta to dovodi do storniranja naših djela u koja ulažemo svoje fizičke, umne, ponekad i materijalne, a u svakom slučaju vremenske kapacitete? Koji nas to postupci izjednačavaju sa staricom iz navedenog kur’anskog primjera?

Obratimo li se na sam Kur’an, i na njegovog najvjernijeg tumača - hadis, lahko ćemo shvatiti da su to: prigovori i hvalisanje učinjenim, neiskrenost u činjenju, nedolični postupci prema drugima i dr. Ljudska priroda voli da bude pohvaljena čak i za ono što nije učinila, a kamoli za ono što je učinila. Hvalisanje učinjenim stvarima malo po malo topi predviđenu nagradu za učinjeno djelo. Hvalisanje učinjenim zapravo postaje izdankom sjemena same namjere, koje je bilo prekriveno slojevitim naborima blata samodopadnosti. Pametan čovjek će prešutjeti svoje dobročinstvo, kao što bi prešutio i vlastitu sramotu i pustiti vremenu i djelima da o njemu pričaju. Isto tako, prigovor za učinjeno djelo, a na što Kur’an posebno upozorava, ruši samo djelo, ali i njegovog sahibiju u društvu. Spominjući tri vrste osoba koje Uzvišeni Allah neće osloviti na Sudnjem danu, niti im oprostiti, Božiji poslanik Muhammed, a.s., naveo je i onog ko prigovara na udjeljenoj sadaki. Uzmemo li u obzir da je Muhammed, a.s., pod sadakom podrazumijevao svaku vrstu dobročinstva onda nema sumnje da s prigovoranjem za dobročinstvo slijedi isto kao i s prigovorom za udjeljenu sadaku - gubitak nagrade i nepovoljan položaj za samog subjekta. Kao najtragičniji i najdramatičniji način rušenja vlastitih djela u jednom hadisu je spomenut bankrot njihovog počinioca. Bankrot je čovjek koji u svijetu ekonomije ostaje bez ičega, a u svijetu ahireta, to je onaj koji ostaje bez dobrih djela na način da se nagrada za njih udjeljuje pred njegovim očima onim ljudima koje je, u pauzi činjenja tih djela, klevetao, ogovorao, psovao itd.

Svako od nas svoju pređu prede, a zajedničke s drugima. Život nam valja odživjeti na način da te pređe čuvamo svakodnevno, od svojih i tuđih ruku. Pređe ovog svijeta ostavljamo onima koji dolaze poslije nas, a pređe onog svijeta očekujemo na vagi naših dobrih djela. Ako ih prethodno ne raspredemo.

(IIN Preporod)