Savjeti Ibn Halduna pjesnicima

Oni, naime, onemogućavaju upotrebu pjesničke sposobnosti. Tek nakon što duša bude pod utjecajem tih stihova, pa ih zaboravi, u njoj se ureže pjesnički model kao da je neki razboj na kojem on nužno počinje tkati njima slične druge riječi.
Pritom je pjesniku neophodna samoća i podesno mjesto odakle će vidjeti vode i cvijeće, a isto tako ono što će slušati, da bi pobudio svoj talenat, usredsredivši ga i obodrivši užicima radosti. Zatim, uza sve to, da bude smiren i bodar, jer to čini da njegov talenat bude pribraniji i bodriji da bi mogao oblikovati razboj, sličan onome koji postoji u njegovoj memoriji. Rekli su da je najbolje vrijeme za to doba ranoga jutra, nakon buđenja, iza sna, kada je želudac prazan a misao čila, te u atmosferi banje. Često su, pak, govorili da je jedan od njenih poticaja ljubav i opijenost. To je spomenuo Ibn Rašīq u knjizi Al-‘Umda, a to je knjiga koja je posvećena tome umijeću i zadovoljava njegove zahtjeve, te niko o njemu nije tako nešto napisao ni prije ni poslije njega. Rekli su, također, da ako pjesniku bude teško da spjeva pjesmu poslije svega toga, neka to ostavi za drugo vrijeme te da sam sebe ne prisiljava na to.
Neka izgradnja stiha bude s rimom, od početka njegovog sastavljanja i oblikovanja, i neka se pjesma zasniva na njoj sve do njenog završetka. Naime, ako zanemari izgradnju stiha prema toj rimi, teško će mu biti da je stavi na njeno mjesto, pa može ispasti oprečna i nepodesna. Ako mu misao daruje neki stih, ali ne odgovara onome koji je pored njega, neka ga ostavi za mjesto prikladnije za njega. Naime, svaki stih je samostalan po sebi, te ostaje samo međusobno podešavanje, pa neka pri tome odabere kako god on hoće.
Onda, nakon što je završio, neka ponovo pregleda svoju pjesmu, ispravljajući je i dotjerujući. Neka se ne usteže, ako mu nije dobro uspjela, da je odbaci, jer je čovjek opčaran svojom pjesmom, budući da je ona proizvod njegove misli i rezultat njegovog talenta.
Pjesnik u njoj treba upotrebljavati samo najpravilnije složene izričaje i ono u čemu nema ‘slobodnog jezičkog izražavanja’. Zato neka ih se kloni jer ona govor spuštaju sa nivoa rječitosti. Jezički prvaci zabranili su nove riječi i odstupanja, budući da poezija može biti bez njih i preći na uzoran način izražavanja, prema jezičkoj sposobnosti. Također treba izbjegavati, koliko god može, zamršene složene izričaje: upotrebljavat će od njih samo one čija značenja dopru prije do razuma, nego same njihove riječi. Tako je isto s mnoštvom misli u jednom te istom stihu, jer to nosi konfuziju u razumijevanju. Najodabraniji od stihova su samo oni čije riječi odgovaraju svojim mislima, ili su obuhvatnije. Ako su misli mnogobrojne, onda se prešla namjera i razum se mora zadubiti u njih te sprečavati ‘ukus’ da potpuni shvati rječitost koju je on dostigao. Pjesma je lagahna samo onda kada njene misli prije stignu do uma nego njene riječi. Zato su naši učenjaci, Allah im se smilovao, kritizirali poeziju Abū Isḥāqa b. H̱afāğe, pjesnika iz istočne Španije, zbog mnoštva misli i njihove natiskanosti u jednom te istom stihu, kao što su kritizirali i poeziju al-Mutanabbîja i al-Ma‘arrîja zato što se nisu držali arapskih načina izražavanja – kako je navedeno – pa je njihova poezija bila pjesnički govor koji je sišao sa nivoa poezije, a o tome presuđuje ukus.
Neka pjesnik izbjegava, također, izvještačene i neobične riječi, a tako isto i one vulgarne, otrcane kolanjem i upotrebom, jer i to spušta govor sa nivoa rječitosti, i on postaje otrcan, pa skoro ili ništa ne izražava, kao kada kažu: ‘Vatra je vruća’, ili: ‘Nebo je iznad nas.’ Ukoliko je on bliži tom nivou bezizražajnosti, utoliko se sve više udaljava od stepena rječitosti, budući da su to dvije krajnosti. Zato poezija o božanskim i vjerovjesničkim temama većinom nije tako dobra, a za nju su sposobni samo istaknuti pjesnici, i to u rijetkim slučajevima i uz teškoće, jer njene ideje kolaju u širokim narodnim slojevima, i mnogo su rabljene.
Kada i poslije svega toga pjesničko stvaralaštvo bude nemoguće, neka se pjesnik vježba u njemu i neka ga ponavlja, jer je talenat sličan vimenu: daje mlijeko ako se muze, a presuši ako se zapusti i zanemari”.

Izvor: Ibn Haldun, Muqaddima, s arapskog preveo: Teufik Muftić, redaktor: Amir Ljubović, El-Kalem, Sarajevo, 2007., sv. II, str. 1023–5.