Dobročinstvo Namikovog oca
Piše: Hamza Karčić
Početkom januara ove godine sam na stranicama američkog časopisa Newlines objavio esej o dobročinstvu albanskih i turskih porodica u Makedoniji prema Bošnjacima 1992. godine. Ta priča, koliko mi je bilo poznato, nije bila ispričana stranoj publici. Uglavnom se zna o bošnjačkom iskustvu u nekoliko drugih država ali je prisustvo i boravak Bošnjaka u Makedoniji 1992. godine ostao u sjeni.
Situacija albanskog i turskog stanovništa tada je bila daleko nepovoljnija nego što je slučaj danas. I sami su imali velike izazove kao manjina 1990-ih. Tim više je njihova uloga u pomoći i podršci Bošnjacima još važnija i treba biti zabilježena.
Među mnogim dojmljivim momentima iz tog perioda je i jedan koji je vezan za moju porodicu.
Naime, Namik Xhaferi je iz Makedonije i prije rata je studirao islamske nauke u Sarajevu. Bio je student mog rahmetli babe. U jednom periodu je boravio u Višegradu gdje su moji rahmetli nana Hafa i rahmetli dedo Hasan brinuli o mnogim gostima, studentima i softama koji su boravili u ovom gradu na Drini. Moja rahmetli nana Hafa i rahmetli dedo Hasan bili su redovne džematlije i rijetki su iz tog miljea posjećivali Višegrad a da nisu bili njihovi gosti. Namik je bio jedan od tih.
Prošle su godine nakon toga i moja uža porodica se našla u Makedoniji 1992. godine. Babo je došao krajem te godine. Trebali smo putovati u Tursku. Namik i njegov otac hafiz Abdusamed Xhaferi pozvali su babu i njegovu majku Hafu u posjetu u njihovu porodičnu kuću. Nakon posjete je Namikov otac pozvao babu u stranu i, da niko ne vidi, predao mu poklon za put. Da se nađe za svaki slučaj.
Bilo je to porodično zlato Namikovog oca. Skromno, ali neprocjenjivo.
To je bila kombinacija solidarnosti i albanske bese. Besa je važan koncept u albanskoj historiji i kulturi. Ima nekoliko značenja a jedno od njih je i "održati obećanje." Ako vam je data besa, obećana vam je zaštita. To je obećanje koje su čuva i ispunjava bez obzira na cijenu pa čak i ako je vlastiti život ugrožen.
Tih ranih 1990-ih, nisu svi u Makedoniji bili spremni podržati bošnjačke porodice. Ali oni koji jesu, a bilo ih je mnogo, to su učinili iskreno i istinski. Mnoge albanske i turske porodice koje su bile u mogućnosti tih su dana otvorili vrata svojih domova i prihvatili porodice iz BiH. Neke porodice su ostale samo nekoliko mjeseci, a neke duže. Za mnoge je Makedonija bila privremeno boravište prije produžetka puta dalje.
Mnogi, poput Namikovog oca su učinili koliko su mogli u datim okolnostima i vodili računa da se o tome ne zna. Zlato Namikovog oca je s nama putovalo u Tursku i u daleku Maleziju. Hvala Bogu nije zatrebalo. Nakon deset godina boravka u inostranstvu, moja porodica se vratila u BiH. Više od decenije nakon tog dobročinstva Namikovog oca, održana je jedna konferencija u Sarajevu. Došao je i Namik. Bila je to prilika za ponovni susret nakon dugo godina. Kada su se vidjeli, babo mu je vratio smotuljak u kojem je bilo porodično zlato predato prije mnogo godina - da se nađe. Tako se zaokružila priča o dugogodišnjem poznanstvu, solidarnosti i prekograničnom dobročinstvu.
Namikov otac je preselio na ahiret 2009. godine. Ali hafizovo dobročinstvo od prije tri decenije ostaje živo u sjećanjima. Rahmetullahi ‘alejhi rahmeten vasiah!
(IIN Preporod)
