Kur'an u historiji i praksi: Ajet

Piše: Almir Fatić

“Neka znate, suočit ćete se s krivim govorom“! „Koji je izlaz, Božiji Poslaniče“? „Izlaz je povratak izvoru Kur’ana“! (Hadis)

Leksičko značenje

Riječ ājet (ar. آية ََ mn. آي - )آايت bila je poznata Arabljanima prije objavljivanja Kur’ana; kao takva navodi se u predislamskoj poeziji. U leksičkom smislu ājet znači: znak, predznak, oznaka, znamenje, indikacija, dokaz, čudo.

Terminološko značenje

Klasični islamski učenjaci dali su više terminoloških definicija pojma ājet, npr. ‘’kur’anska rečenica’’, ‘’dio Kur’ana’’ i sl. Svaki dio Kur’ana (svaki ājet) je Božiji znak - znak Njegove mudrosti, dobrote i moći, kao što je isto to i svaki dio kosmosa kao Božija kreacija. Savremeni učenjak Mennā’ el-Kattān (u. 1999) daje sljedeću definiciju: ‘’Ājet je rečenica (džumla) Allahova Govora uključena u kur’ansku sūru’’ (Mebāhis fī ulūmil-Kur’an, 140).

Svaki ājet nije rečenica

Gledano sa sintaksičkog stanovišta, većina ājeta jesu rečenice, nezavisne ili zavisne, ali, ipak, svaki ājet nije rečenica. Mnogi od njih nisu ‘’najmanji dijelovi diskursa’’ (savremena definicija rečenice) i ne posjeduju predikatsko-subjekatsku vezu mada svaki ajet ima završenu intonaciju. Tako imamo:

1. ājet - (prosta proširena) rečenica: (Nebe’, 14);

2. ājet - izreka (Nebe’, 2);

3. ājet - sigla (Ja-sin, 1);

4. ājet - više rečenica: (Nūr, 35) (Latić, Stil kur’anskoga izraza, 235-236).

Ovdje treba dodati i ājet - riječ, npr. u Rahman (64): ِن َهامتَا ْد ُم modrozelena. Neki kažu da postoji još takvih ajeta kao što su: Ven-Nedžmi, Ved-Duha, Vel-Asr (Sujuti, Itkān, 1/282-283).

Neprikladno je ājet prevoditi kao stih (eng. verse) jer Kur’an nije poezija.

Ājeti Kur’ana

Sūre Kur’ana (114) sastoje se od ājeta kao najkraćih jedinica njegovog teksta. Neki ajeti su duži, neki kraći. Zanimljivo je da je najduži ajet o dugi (ajetud-dejn – Bekara, 282), tj. o jednoj zemaljskoj transakciji.

Nakon završetka svakog ājeta nalazi se mali kružić koji to naznačava. Ājeti u sūrama poredani su tokom života Muhammeda, a.s., i pod njegovim direktnim nadzorom (tevkīfī). Taj poredak nije proizvoljan niti nasumičan, već se u njemu otkriva posebna jedinstvenost i koherentnost.

Broj ājeta u Kur’anu

Islamski učenjaci su saglasni da u Kur’anu ima 6.000 ajeta. Razilaze se (zbog više faktora, a među najvažnijim jeste pitanje gdje jedan ajet završava) u povećanju tog broja.

Otuda imamo sljedeća brojanja: 6.212 (mekkanski broj), 6.214 (medinski), 6.216 (basranski), 6.236 (kufski), 6.250 (šamski). Zapravo, prihvaćeno je sedam različitih računanja sveukupnog broja kur’anskih ājeta. Većina mushafa je štampana ili pisana po kufskom broju.

Ājet u Kur’anu

Prema klasičnim semantičarima (više v.: Ibnul-Dževzi, Nuzha, 49-50; Fatić, Kur’anski semantički kontekst, 208-209) riječ ājet u Kur’ana ima sljedeća kontekstualna značenja:

1. ājet = znak (alāme): Rūm, 20, 25; Jā-sīn, 41, Fussilet, 39;
2. ājet = (nadnaravno) čudo, mudžiza: Kasas, 36; Kamer, 2;
3. ājet = Knjiga (kitāb): Mu’minūn, 66;
4. ājet = naredba i zabrana (emr ven-nehj): Bekara, 266;
5. ājet = pouka (el-‘ibre): Nahl, 79; Mu’minūn, 50; Furkān, 37; Kamer, 15;
6. ājet = ājet Kur’ana: Bekarea, 107; Jūsuf, 1; Nahl, 101.

Sama riječ ājet u Kur’anu se spominje 287 puta.

Tri vrste ājeta

Na početku smo spomenuli dvije vrste ājeta: ājeti u Knjizi i ājeti u kosmosu; ili: verbalni i neverbalni ājeti. Svevišnji s ljudima komunicira na dva način: Objavom koja se čita, recitira ili uči, i kosmosom koji se prostire, širi i vidi. Objava sa svojim ājetima - znakovima postaje dostupna kroz poslanika, dok kosmos sa svojim ājetima - znacima, fenomenima pristupačan je svima bez ikakva posrednika.

U Kur’anu primjećujemo savršenu saglasnost između ājeta Knjige i ājeta kosmosa. No, ovim vrstama ājeta moramo dodati još jednu vrstu – ājeti u nama: Mi ćemo im pokazivati ajete Naše (ājātinā) u prostranstvima (āfāk), a i u njima samim (ve fī enfusihim), dok im ne bude sasvim jasno da je on [Kur’an] istina. (Fussilet, 53); Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, / a i u vama samima (ve fī enfusikum), zar ne vidite? (Zārijat, 20-21) Kao što se Božija moć ispoljava u prirodnim fenomenima ona se ispoljava i u onim fenomenima koji se javljaju u našoj duši poput pravde, ljubavi, samilosti…

Kao što postoji prirodni zakoni, koji dominiraju u svijetu prirode koji nas okružuje, isto tako postoje i moralni zakoni koji bi trebali dominarati u našem ponašanju, individualnom i kolektivnom.

Sve tri ove vrste ājeta važne su za ljude i njihovo dobro i boljitak na ovome svijetu: izučavanje Knjige, izučavanje kosmosa ili prirode i izučavanje čovjeka (u fizičkom i moralnom aspektu). Muslimani se moraju vratiti integralnom pogledu na svijet i ne zanemarivati znakove u Knjizi te znakove u i oko sebe! Sve su to Božiji ājeti i iznimno su vrijedni.

(IIN Preporod)