Dževad Karahasan - Tragač za fitrom

Piše: Esad Bajić

Istočni divan sam pročitao u novembru 1994. godine, u stanu Bajre Perve, pod Bistrikom. Nije bilo struje, legao sam s prvim mrakom, upalio svijeću i iz rafe na polici pokraj kreveta uzeo ovaj roman. Za čitanje je potrebna jedna noć, dvije svijeće i pola dana.

Danas, dok čitam vijesti kako je otišao veliki Dževad Karahasan, bacam pogled desno na rafu u biblioteci na kojoj su složena njegova djela. Nigdje on nije otišao. On je tu. I biće tu godinama, stoljećima, ako Bog da.

Pisac nigdje ne odlazi. Pisac sebe za života ostavi cijelog u naslijeđe. Iscijedi se u postojanje.

Možda bi dobro bilo da sazovem neko noćno vijeće i podnesem izvještaj iz tamnog vilajeta. Baš tako bih mogao nasloviti, povodom njegove smrti, izvještaj o broju izdavanja njegovih knjiga u biblioteci. Veći je broj naslova od broja izdavanja. Po tom izvještaju Dževad je za većinu nas umro davno.

Nisam ga nikad upoznao, al' družio se sa njim jesam i hoću, dok i ja ne odem putem istim. Htio ili ne htio, to mi je suđeno. Jer dok god čovjek živi on misli, traga, promišlja, osjeća, razlučuje, slaže noći i iščekuje svijetla jutra. A to je Dževad Karahasan pretočen u riječi, misli, djela.

Za mene je uvijek bio čovjek iskonskog Istoka, Istoka prirode koja duhu daje prednost nad materijom. Tragač za fitrom koju je neosporno osjećao u sebi. Ako bih se usudio crtati svijet koji je svojim djelima oslikao Dževad, onda bi on izgledao poput stabla polegnutog od istoka ka zapadu. Korijen njegov je izvaljen iz zemlje na istoku, a krošnja pala po zapadu. Zato ono i ne daje svoje prave plodove. Tek koštun, divljaku.

Drvo duhovnosti je od pamtivijeka na istoku. Dugo vremena raslo, beharalo i plodove svoje davalo. Od tih plodova hranio se i stasavao i zapad u ugodnom hladu tog istog drveta. Nije teško dokučiti da je zapadni čovjek, poželjevši plodove tog drveta samo za sebe, izvalio ovo stablo usmjeravajući krošnju ka sebi. Tim činom lišio je istok potrebne hrane, a sebe hlada i pravih plodova. Taj istok i zapad nisu samo geografski, oni postoje u svakom od nas, baš kao i drvo duhovnosti, Božiji fitret, o njima, bar meni, piše Dževad Karahasan.

Neki se neće složiti, i to je dobro, koliko god žudjeli za slaganjem i u slaganju vidjeli snagu, moć i napredak, ja pripadam onima koji vjeruju da samo tamo gdje je moguće neslaganje moguće je rađanje novih ideja i novih kretanja. Nikad se drvo istoka ne bi izvalilo i prestalo davati svoje ukusne plodove i ugodan hlad da su ljudi mogli prihvatiti različitost i bogatstvo u njoj. To je osnov slobode i punina snage ljubavi. A kad svedem na dvije riječi, to je Dževad Karahasan pretočen u knjige.

Oni koji čitaju Dževada Karahasana, manje pričaju a više osjećaju, manje pišu a više dišu. Njegova misao je duhovno-ekološka, spoznaju i unaprjeđenja svijeta on uslovljava samospoznajom, a rezultate napretka vidi napretkom samo ako su u korist samospoznatog čovjeka.

Na ljude utiču trave i drveće, kiša i mjesečina, i to često mnogo jače nego drugi ljudi, a tih se pojava tvoj razum malo tiče. Možda će jednom mudraci poput tebe postići da me se mnogo više tiču ljudi koje ne poznajem nego stijena iznad moje kuće i grmlje iz mog vrta, ali molim Boga da ne dočekam to srećno vrijeme. Možda će se jednom ljudski svijet i uređivati prema nalozima razuma, ali će to biti dosadan i suh svijet, bez ičega od onog zbog čega vrijedi živjeti i na šta se život i ljudi sa radošću troše.

(Preporod.info)