Dvije strehe jednog bića

Autor: Hasan Hasić

Draga braćo!

Prošle zime pošao sam u Ameriku da stečem i zagrabim zlata, pa da se vratim u domovinu i da mognem udobno živjeti. Tako sam mislio, kada sam bio u Hercegovini. Ali se užasno prevarih! Sada vidim, da ni u ovoj slobodnoj zemlji ne vise obješeni komadi. Jedva mogu sam sebe prehranjivati. A tako smo skoro svi. Nas ima preko hiljadu Hercegovaca da leži bez zarade.

Kad sam istom došao, pa nijesam mogao naći posla, tješio sam se time, što je bila zima, pa sam se nadao, da će ljeti biti bolje. I dođe ljeto - ali i veliko razočaranje! Nigdje naći posla. Što ima fabrika u Chicagu, pred svaku sam dolazio, ali sam pred svakom našao po više od 300 radnika, što čekaju, ne će li biti primljeni u posao. Pa ako sreća posluži, te bude koji od nas Bošnjaka primljen u posao, meću ga na tako teške muke, da bi i konj skapao. Ali i to nije ništa. Živ čovjek sve podnosi. Samo ako nadglednik tih poslova sazna za nas koga, da smo Muslimani, onda jao i pomagaj. Ne može vala skratiti dva dana, pa ma da je najbolji radnik. Tako ne samo da nam je težak položaj života, nego nam je i vjera u opasnosti. Doduše, imademo mi Muslimani svoje udruženje zvano »Džem’ijjetul-hair«, gdje se skupljamo, zdogovaramo i međusobno potpomažemo, ali ipak patimo.

Zato, draga braćo, koja mislite seliti iz naše rođene grude u Ameriku, dobro uzmite u pretres ovo mojih par redaka i okušajte na kućnom pragu, da li ste u stanju nositi najveći konjski teret, pa onda krenite ovamo, a i ja ću vam usmeno kazati, kad tamo dođem, - samo čekam da skupim putni trošak.

Primite mahsus selam!

Brat Musliman

Gornji dopis poslan je iz Chicaga, a objavljen u listu ”Bošnjak”, 20. maja 1907. godine. U tadašnje časopise u Bosni i Hercegovini stizali su različiti dopisi koji govore o onima koji nisu zaboravili domovinu, pa često ćemo pronaći i izvještaje o prilozima za popravku džamija i mekteba poslanim iz tadašnje bošnjačke dijaspore u Americi.

Čitajući dopis s lahkoćom upoređujemo stanja bošnjačke dijaspore u razmaku od jednog stoljeća – brojimo sličnosti i razlike. Danas već svjedočimo vaktu boljih prilika bošnjačke dijaspore. A oni i dalje redovno prizivaju srce ostavljeno u zavičaju, vraćaju se svojim bližnjim – svome rodu i narodu, svome pragu, od kojih su mnogi ponovo podignuti iz pepela kuća koje je progonitelj spalio. I raspituju se za svoju zemlju kako znaju. Pri tome, valja osvijestiti kontinuitet dijasporske drame bošnjačkog naroda i prema tome, razumijevajući nove realnosti, ravnati njeno vrednovanje.

U toj tuđini i, ujedno, domu, mnogima su se rodili potomci, a oni i njihovi bračni drugovi svikli na drugačiji način i tempo života – sve im je to, uslovno kazano, otežavalo stalno sanjani povratak u Bosnu. Pa ipak, češće se vraćaju ovdje, gdje im srce mirnije zakuca. Naposljetku, većini preostaje da ponovo spuste roletne i vrate se dublje ka evropskom kopnu ili preko okeana.

Teško je do kraja objasniti, ali od blagodati bosanskog ljeta raduje nas da zemlja, ponajprije tiha mjesta, ožive dolaskom dijaspore. A tik do toga je veći komad tuge, onih koji dolaze i vrate se te mnogih koji ostaju. No, tuga je veća kada se nit trga ili svodi na končić-dva, jer se priča o dijaspori nikada ne može niti smije zaokružiti tek emotivnim osvrtima.

Sama njihova borba da sviknu na četiri zida i meraje tuđine, posvjedoče Boga i okupe se u drugačije sređenim avlijama, zaposte u drugačijim mahalama i slično, potiče na uozbiljenje našeg viđenja. Jer, tiče se i matice i dijaspore. U tom hodu, jedni druge su prepoznali, okupljali se, podizali infrastrukturu - brojeći se međusobno, ali i utopljavajući identitet svoga bića.

Uz sve emotivne dočeke i ispraćaje dijaspore kontinuirano slušamo o statističkim izvještajima o ukupnoj transakciji novca iz zemalja dijaspore u Bosnu, potom o povećanju prometa u vrijeme godišnjih odmora, ali i o svakodnevnim pokudama ponašanja dijaspore u mjestu svoje rodne grude ili zavičaja njihovih roditelja. Uz to, redovne su pohvale i onima koji se odluče, vratili se ili ne, uložiti svoja sredstva za bolje ekonomske prilike u ovoj državi i slično. Rezimirajući, čini se da priču o dijaspori često svodimo na ekonomske pokazatelje, zanemarujući važne kulturno-umjetničke pomake, uloge i potencijale dijasporskih zajednica u svijetu globalne kulture, ali svijetu koji je u istom momentu kanal bržeg i jednostavnijeg susreta kultura i vrijednosti. Turističke ili ekonomske računice kao da zasjenjuju najvažnije doprinose prve, druge, ali i ostalih generacija. I ponad toga, najbezobzirnijim se može činiti zloupotreba njihove biračke moći ili uvijek veoma intenzivnog patriotskog izraza. Stoga, gledati je brojem ili tek glasom više, manjak je koji košta naše kolektivno biće.

Naravno, odnosi dijaspore i zemlje matice su višestruki i složeni. S obje strane su česte kritike o lošoj komunikaciji i nezaintresovanosti. No, došlo je vrijeme da se različite uloge bošnjačke dijaspore jasnije ogolijevaju čak i u kontekstu redovnih političkih dešavanja u Bosni i Hercegovini. To je, bez sumnje, unijelo dodatni dašak nade domovini i državi. Ali i dijaspori. Baš zato, što je riječ o jednom biću, mada pod dvije strehe. U toj nadi diše i dijaspora; ta nada pripada i njima, koji će se po ko zna koji put okupiti - veseliti se, zaplakati, kazati i odšutjeti sa svojima u svijetu kojem doprinose na dva jezika i rukama s dvostrukim žuljevima. I još ponešto, kako su navikli stoljećima prije, priložiti za školu, džamiju, put ili lijek. Za svoje po krvi, rodu i narodu, u svakom džemijjetul-hajrije ćošetu, u domovini i izvan.

(IIN Preporod)