Razlika između daija i imama

U kratkim crtama ćemo pristupiti poređenju predavača s imamima, ali na drukčiji način, iako i ovakvi tekstovi mogu obilovati generalizacijama koje su, svakako, nerijetko pogrešne. Pod pojmom daije ili predavači u prvom redu se pomisli na predavače selefističke orijentacije, ali u ovom tekstu sadržinski opseg je znatno širi, odnosno misli se čak i na pojedine uposlenike Islamske zajednice, predavače u tekijama i druge koji se obraćaju javnosti u svojstvu daija. Naravno, i imami su predavači, ali ovdje pravimo razliku koja je potrebna za kontekst ovog teksta.

Greška pri poređenju

Prva greška koja se pravi pri poređenju predavača i imama jeste samo poređenje ove dvije grupe aktivista, funkcija ili kako ih već definirati. Ispravno bi bilo porediti predavače s profesorima na islamskim fakultetima i u medresama, odnosno alimima te s nosiocima vjerskoprosvjetnih funkcija u višim organizacionim jedinicama Islamske zajednice. Karijera, uvjetno kazano, predavača podrazumijeva i stalno samousavršavanje poput postdiplomskih studija, što je jednako samousavršavanju uposlenika Islamske zajednice čija je to i poslovna ili profesionalna obaveza, poput akademskog osoblja s kojim se predavači zapravo trebaju porediti. Naravno, ljudi prave poređenje onoga što vide, a s obzirom da su imami u određenim mjestima nerijetko jedini vjerski aktivisti i autoriteti, a ne profesori i akademsko osoblje Islamske zajednice. Otuda s pravom ljudi porede predavače s imamima. Posebna je tema razmatranje razloga zašto je prisutan deficit halki i katedri akademskog osoblja ili bosanskohercegovačke uleme u našim gradovima. Medžlisi kao i mediji Islamske zajednice imaju problem s pronalaskom alima kao gostiju za različite prilike. Interesantno je da, dok se u obrazovnom procesu Islamske zajednice često spominju i uče povijesne činjenice o katedrama i halkama znamenitih bosanskohercegovačkih alima u našim gradovima, učenici ali i drugi ujedno ne mogu u sadašnjosti prisustvovati takvim katedrama i halkama, jer ih nema dovoljan broj. Ako postoji bojazan od malog broja slušatelja, ne treba zaboraviti da mladim generacijama stalno ponavljamo: svaki početak je težak. Nekada je bila jedva jedna generacija učenika samo jedne medrese, a sada su prisutne stotine učenika  više medresa. Nekada je bio jedan razred studenata Islamskog teološkog fakulteta, a sada se razmišlja o univerzitetu. S tim u vezi, naravno da je nemoguće očekivati ogroman broj publike jer nije postojao kontinuitet predavanja godinama, ali uz iskrenu namjeru to se može promijeniti. S druge strane, alimima i ne treba biti važna brojnost publike, već kvalitet.

Također, predavači nastoje steći autoritet kod naroda kojeg imaju određeni funkcioneri u Rijasetu, zapravo u višim tijelima Islamske zajednice, stoga pravilno poređenje trebalo bi biti i između predavača i vjerskih funkcionera u Islamskoj zajednici. Naravno i ovdje se, kao i u slučaju akademskog osoblja ili alima, postavlja pitanja koliko ovi vjerski autoriteti imaju vremena i volje za zekat na znanje i samu funkciju. Dok se to ne promijeni, ljudi će sigurno stavljati daije ili predavače spram imama. 

Predavač ne mora brinuti o krajnjim posljedicama niti o tome da li će slušalac doći i drugi put na predavanje ili u džamiju, dok imam pristupa slušaocu kao kompletnoj osobi sa svim životnim iskušenjima i sistemom življenja, a ne samo slučajnom slušaocu te mu je važno da se ta osoba vrati u džemat, bude dio džemata, pošalje djecu u mekteb itd.

Govoriti što narod voli

Dok predavači mogu, i to je čest slučaj, govoriti, vaziti o onome što narod voli čuti, poput kritikovanja institucija, države i slično, imami snose odgovornost za svoje riječi, kao i za djela. Ovo je skoro potpuno jasno svim džematlijama koji su aktivni pri džematskim odborima, dok za druge džematlije ćemo dati kratko pojašnjenje. Sve što imami kažu bilježi se kao što se bilježilo u bivšoj državi, s tim da, umjesto nekadašnjeg verbalnog delikta, danas zbog nesmotrenosti imama projekti i insvesticije jednog džemata i mjesne zajednice mogu se usporiti ili dovesti u pitanje. 

Drugim riječima, predavači skoro da nemaju odgovornost za ono što govore. Iz ovog razloga predavači mogu govoriti ono što narod voli, pozivati na revolucije i konflikte, ali i vrijeđati ili ponižavati osobe čije su poslovne karijere vezane za javne institucije i političke organe. Tako da predavač može ismijavati određenu stranku i sve njene članove ne razmišljajući hoće li se neko od prisutnih uvrijediti, odnosno poopćenom kritikom biti prozvan iako nema direktne odgovornosti za određeni problem. Ovo dalje vodi do toga da predavač ne mora razmišljati o osjećajima slušalaca. Njegovo otvoreno i beskompromisno predavanje o alkoholu, kladionici, hidžabu itd. može podstaknuti na brakorazvodne postupke, depresiju i niz konfliktnih situacija u porodicama. Nesmotren pristup imama džematlijama do sada bi u BiH, vjerovatno, doveo i do niza međukomšijskih, ali i međunacionalnih konflikata. Srećom, znatan dio imama svjestan je svoje funkcije koja ima ogromnu i višestruku odgovornost u našem društvu. 

Džemat ili zabavno predavanje

Predavač ne mora brinuti o krajnjim posljedicama svoje priče niti o tome da li će slušalac doći i drugi put na predavanje ili u džamiju, dok imam pristupa slušaocu kao kompletnoj osobi sa svim životnim iskušenjima i sistemom življenja, a ne samo slučajnom slušaocu te mu je važno da se ta osoba vrati u džemat, bude dio džemata, pošalje djecu u mekteb itd. Imami su svjesni da osobe nakon uvrede lahko mogu promijeniti predavača i predavanje, na koje odu s vremena na vrijeme, ali tako lahko neće promijeniti džemat zbog tehničkih i drugih razloga, već će radije odustati od odlaska u svoj, što je višestruka šteta kako za pojedinca i njegovu porodicu tako i za džemat. Stoga, imam pokušava ljude držati na okupu, graditi džemat i ne dovoditi u pitanje prisustvo bilo koga u džematu bez obzira je li dotična osoba član Islamske zajednice ili ne. Imam daje prednost kontinuitetu nad trenutnim govornim „efektima“. S tim u vezi, predavanja imama mogu biti „manje zanimljiva“, jer imam ne podilazi publici, ne smišlja kako biti zabavan i krajnje ekstravagantan čime bi dao do znanja da je iznad trenutnih, oficijelnih stavova i tradicionalnih normi koje se mogu činiti dosadne. 

Kraj prvog dijela