Šutnja hazreti Merjeme: Način samoodgoja i pristupa svijetu

Brojne li su Božije blagodati, a na njihovu neizmjernost i savršenost poziva Bog Dragi da svakodnevno budno motrimo, kontempliramo - poziva nas da Ga se predano sjećamo (ar. al- ikr). Jedan od Božijih darova čovjeku je govor, sposobnost govora, kako Uzvišeni Gospodar kazuje u Kur'anu Časnom: "Milostivi, poučava Kur’anu, stvara čovjeka, uči ga govoru." (55:1-4)

Čovjek je jedino biće kojem je data sposobnost govora i artikulisanja misli, riječi, osjećanja. To, zapravo, ukazuje da su ljudi u svojoj prirodi usmjereni na "drugoga" pa ćemo na stranicama Kur'ana pronaći brojne upute da lijep govor uključuje i osnovne islamske vrline: iskrenost, istinoljubivost, mudrost i raspravu na najljepši način. S druge strane, ružan govor ukazuje na osorno srce, samoću, grubost, nedruželjubivost, samodovoljnost i egoizam. Govoriti s mjerom i u pravo vrijeme, te birati riječi plemenite su vrline kojima čovjek sebe može odgojiti. Prenosi se od Ebu Zerra da je Božiji Poslanik, a.s., kazao: "Hoćeš li da te podučim djelu lahkom za tijelo, a teškom na Vagi?""Hoću, Božiji Poslaniče", odgovorio je. "To su šutnja, lijepa ćud i napuštanje onoga što te se ne tiče", kazao je Poslanik, a.s.

Post prati proaktivno djelovanje

Mjesec ramazan je prilika da se ožive brojne teme, spomen na ličnosti i njihove karaktere koji odražavaju milost i neiscrpnost kur'anskih poruka čovječanstvu. Tako je i s podsjećanjem na kur'ansko kazivanje o hazreti Merjemi, po kojoj je nazvana devetnaesta kur'anska sura. Jedna od specifičnih poveznica s časnom Merjemom je iskaz šutnje (ṣawm), kao što se kaže u Kur'anu "... Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti." (19:26).

Šutnja je oblik neverbalne komunikacije te je bila svojstvena brojnim poslanicima kroz povijest kao vid poslaničke misije i Božije naredbe, kao prilika za samospoznaju najtanahnijih nutrina njihova bića, oblik samopročišćavanja misli i spremnosti za brojne izazove koji su prethodili poslaničkoj misiji. U istoj kur'anskoj suri podsjetit ćemo se na još neke primjere o šutnji kao što je bila Zekerijjaova, a.s., "Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti" (19:10); potom, prateći kur'anske stavke dalje nailazimo na zamolbu Ibrahimovog oca poslaniku Ibrahimu, a.s., da ga napusti, kad reče: "Zar ti mrziš božanstva moja o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem protjerati, zato me za dugo vremena napusti." (19:46). Shodno navedenom, ustanovit ćemo da uz svako promicanje pojma šutnje, nemogućnosti govora i udaljavanje ne znači i udaljavanje te osamljivanje od djelovanja u svijetu, promicanja poruke o jednoći Boga, odustajanja od poziva ka dobru. To ćemo vrlo lahko ispratiti u prethodno navedenim kur'anskim stavcima kada se preciznije osvrnemo šta se hazreti Merjemi kaže prije nego se zavjetuje na šutnju: "Pa jedi i pij, i budi vesela!" (19:26), potom kada Zekerijja, a.s., dobiva od Gospodara znak da tri dana ne razgovara s ljudima - naredni kur'anski stavak nam govori da je nakon toga izišao iz hrama i znakovito pokazao kome se trebaju klanjati "I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: hvalite Ga ujutro i naveče!" (19:10)

Odmjerenost u govoru

Mjesec ramazan i post nas vraćaju u ravnotežu međudjelovanja - i duhovnog i svjetovnog, uključenosti u svijet, iako ne crpimo klasične njegove plodove kojih se posebno suzdržavamo tokom posta. Prema uzoru na časnu Merjemu post nas podsjeća na još dva principa: važnost odmjerenosti u jeziku / govoru te ravnopravnost pri dobročinstvu za muslimane i muslimanke.

Šutnja je jedna od najvećih vrlina te se nedvojbeno vezuje za mudrost. Šutnja podrazumijeva umijeće komuniciranja koje zahtijeva posjedovanje vrlina koje se moraju odgajati i njegovati, a one su: strpljivost, poštovanje starijih osoba i lijepo ponašanje. U brojnim hadisima posljednjeg Božijeg Poslanika nailazimo na insistiranje u pogledu čuvanja jezika, kao u primjeru: “Ko vjeruje u Allaha i Onaj svijet, neka govori dobro ili neka šuti.” (Buhari, 10/445) I doista, čovjek može imati fizičku snagu, lijep izgled i brojne izvanjske kvalitete, no ako je njegov govor oskudan, pogrdan, usmjeren na mahane drugog i neproračunljiv to umanjuje ljepotu tog bića. Često ćemo sresti ljude slabije snage, u zrelim godinama koji zadržavaju gorčinu govora, jer je njihov jezik spreman na ružan govor i uvredu. S druge strane, mladi naraštaji s obzirom na oskudnost kvalitetnog vremena u korisne svrhe, često budu podložni utjecaju društvenih mreža ili pak lošeg društva iz kojeg crpe loše navike i govor. To je pokazatelj kako je teško voditi računa o jeziku, ali i o čistoći svog srca. Uzvišeni Allah u posljednjem ajetu sure Merjem opet nas podsjeća na izvjesnu dimenziju tišine u kontekstu slabosti onih koji se inate, iznemoglosti onih čiji je govor nepoželjan, pa kaže: „Da li ijednog od njih vidiš i da li i najslabiji glas njihov čuješ?“(19:98). Kao da nam kazuje, doći će vrijeme kada njihov izgled neće biti važan, a izgubit će i svoj loš govor i podrugljivost koju ne mogu obuzdati neće imati ni najslabijeg glasa.

Amanet Ummu Seleme

Post je cjelovit i zreo ibadet na što upućuje vrijeme i mjesto objavljivanja propisa o postu. On zahtijeva duhovnu zrelost i spremnost, te uključuje i druge aspekte islamskog obredoslovlja poput molitve / namaza, ali i pedagoške, moralne dimenzije poput lijepog govora, jačanja solidarnosti, poniznosti i strpljivosti. Sve navedene islamske vrline i ujedno odgojni aspekt ramazanskog posta spomenute su u kur'anskom stavku na insistiranje žene posljednjeg Božijeg Poslanika Ummu Seleme, r.a., kad ga je upitala zašto se žene ne spominju u Kur'anu kao muškarci, nakon čega je objavljen ajet: "Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat, i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio." (33:35.)

Ummu Selemain, r.a., upit pokazatelj je ljepote islama te ravnopravnosti u vrlinama i djelima. To je iznimno značajno oživjeti u kontekstu mjeseca ramazana budući da često nailazimo na prisutan primjer preforsiranosti žena u poslovima u kući i izvan, pri čemu žena sebe, svjesno ili nesvjesno, u duhovnom i fizičkom smislu zakida tokom ramazana, jer joj je raspodjela kućnih poslova, pomaganje u pripremi iftarske i sehurske sofre nešto strano i neobično. Stoga, često ćemo čuti kako ramazan ženi postaje teret, posebno u zadnjoj njegovoj trećini kad naše, molitve i ibadeti - i muškaraca i žena - trebaju poprimiti posebnu dimenziju.

Važno je da, po uzoru na praksu Muhammeda, a.s., oživimo u našim porodicama mentalitet da i žene, majke, sestre, kćerke koje jednako poste, posjeduju ljudsko pravo da iskoriste mjesec ramazan za duhovni rast te da im pripada pravo da se aktivnosti i obaveze, posebno tokom mjeseca ramazana raspodijele, čime se jača zajedništvo, poštovanje i samilost jednih među drugima. Prisjetit ćemo se poznatog hadisa u kojem se govori da onaj ko pripremi iftar postaču ima nagradu kao i on - postač, pa nije li divna poruka razumjeti plemeniti govor Muhammeda, a.s., kao zajedničko učešće u pripremi kućnog ambijenta, ramazanske sofre, da bi svima pripala jednaka radost iščekivanja, dočeka i uživanja u plodovima mjeseca milosti, solidarnosti, duhovnosti i samoodgoja.

(Objavljeno u štampanom izdanju Preporoda)