Dobro vječno traje

U ona prijašnja vremena, za koja mnogi kažu da su bila ljepša, nije se moglo takmičiti u tome čiji je telefon bolji, televizor veći, sat skuplji ili auto brže. Malo je bilo mogućnosti, ali više sreće s manje straha. Ipak, čovjek je od davnih vremena imao potrebu da se takmiči s drugima, ali često ne da bi učinio više dobra, već da bi pokazao da je iznad ostalih. Tako su se nadmetali u tome ko je plemenitijeg porijekla, ko sa više zemlje gospodari, ko više sinova ima i čiji ugled u društvu će biti najveći.

Isto tako bi i s Mehmedom i Avdom. Živjeli su jedan prekoputa drugog, a dijelio ih je jedan mali potočić i ograda crnih parmaka. Avdo, proćelavi čovjek u ranim pedesetim, s gustim obrvama i pokojom dlakom na bradi, širokih prsa i tankih nogu, vodio je naizgled lagodan život. Imao je deset duluma njive koju je naslijedio od djeda Smaje i veliku kuću koju je izgradio iskoristivši blagodati zemlje koju dobi i znojem kojeg proli. Držao je i pet krava, dvadesetak ovaca i dvije koze o kojima se brinula njegova Šefika. Imali su jednu kćerku koju dobiše u već poodmaklim godinama te su je zbog toga i puno više voljeli i na njoj zahvaljivali.

Što se tiče Mehmeda, bio je približno istih godina kao i Avdo, ali dosta drukčije građe. Srednjeg rasta, mršavog tijela, tako da su mu se mogle vidjeti skoro pa sve vene u njegovom tijelu, ali ipak je bio neuobičajeno snažan. Nosivši osmijeh kud god bi krenuo, imao je naizgled tegoban život. Od imetka nije imao ništa, a radivši naporno svakodnevno uspio je zaraditi da izgradi jednu manju kuću koja je jedva bila uslovna za život njega, njegove Hazime i petero djece. Hazima je ulagala veliki napor kako bi dodatno privrijedila i zaradila za potrebe svoje dječice, čistivši po kućama, prodajući pletene džempere i priglavke.

Mehmed i Avdo nisu se družili. Svaki je imao pogrešno mišljenje o onom drugom. Avdu bijaše sramota da ispija kahve s Mehmedom, jer je težio većem ugledu, a Mehmed se nikad nije ni nudio iz ponosa i principa. Često su, umjesto jedni s drugima, pričali jedni o drugima u zidovima svojih kuća. Avdo bi znao reći:

- Šta će mu onolika djeca, jedva kraj s krajem sastavlja, ko da nije svjestan da ih ne može izdržavat'?

Žena bi ga ušutkivala, ali je isto mislila, ponukana ljubomorom. S druge strane, Mehmed bi govorio:

- Onaj Avdo baš je prgav insan, nit' se zna osmjehnut', nit' poselamit'. Zatvorio se u onu kućerinu, a nikad da upita makar iz znatiželje: ‘Kako li je u mene komšija, imaju l' mu djeca šta jesti, kako će pregurat' zimu?' Ko da će njegovo vječno trajat, ko da mu nikad biti teško neće.”

Tako prolaziše dani, a obje strane se boriše: jedni da unaprijede ono što već imaju, a drugi da prežive bez onog što nemaju. Dođe i crna zima, hladni dani, snijeg prekri krovove i njive te oteža svaki vid kretanja i napretka. Jedne večeri mala Ajka, kćerka Avdina, naglo se razboli, stanje joj se pogorša i završi u bolnici na infuzijama. Doktori uradiše potrebne pretrage i dođoše do zaključka da su glavni problem u njenom tijelu bubrezi koji otkazuju. Hitno joj je potreban donor kako bi nastavila živjeti normalnim životom. Roditelji se nasikiraše, uradiše preglede da vide mogu li oni biti potencijalni donori, da to sve završe i što prije zaborave ove hladne, zimske dane.

Nažalost, bubreg niti jednog roditelja nije joj mogao pomoći i tu nastupi velika panika i strah. Kako pronaći zdrav bubreg? Avdi naumpade njegova rodbina i prijatelji, al' se sjeti da ni s kim od njih nije bio u najboljim odnosima, s nekima se čak i zamjerio.

Razmišljajući kome bi se mogao obratiti s veoma teškim zahtjevom, sve više mu je na vrhunac misli dolazio komšija Mehmed.

- Možda njegov bubreg bude pogodan, a, ako pristane i sve bude kako treba, platit ću mu na koji god način bude želio - mislio je u sebi.

Došavši pred vrata, prije nego je i pokucao Mehmed izađe i dočeka ga lijepo. Avdo objasni situaciju, ponukan teškoćom prizna da i nije bio neki komšija, ali da je situacija hitna i da mu pomogne ako ikako može. Mehmed nije puno razmišljao, navikao je na teškoće, pristao je da nekome olakša ako bude sudbine. Dođoše u bolnicu, obaviše pretrage, a Mehmedov bubreg se pokaza ko stvoren za malu Ajku. Transplantacija se izvrši, djevojčica se oporavi i s prvim zrakama proljetnog sunca sve se vrati u svoj uobičajeni tok.

Ali, jedan odnos više nije bio isti. Teškoća ujedini dvojicu ljudi koji se sada svakodnevno susreću, druže i smiju, dječica se igraju i uvijek su pri ruci jedan drugom kada god negdje zaškripi. Mehmed dade bubreg, zauzvrat ne zatraži ništa, a dobi prijatelja koji mu unese radost i mir u život.

Često su znali, zadesivši se petkom kod kuće, zajedno otići na džumu u seosku džamiju. Zauzeli bi mjesto u prvom safu, slušali hutbu, a baš u današnjem obraćanju efendije po prvi put spoznaše ajet koji je citirao: Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovome svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.

Slušajući ajet, krišom posmatraše jedan drugog. Mehmed bi presretan što je mogao pomoći svome komšiji, a Avdi bi drago što dobi za prijatelja čovjeka boljeg od sebe.

(Eldar Ćatibušić/IIN Preporod)