Bahrija Nuri Hadžić, diva evropskih opernih kuća i zvijezda muzičke avangarde
Piše: Prof. dr. Aida Abadžić Hodžić
Bahrija Nuri Hadžić rođena je 1904. godine kao jedna od četiri kćeri Osmana Nurija Hadžića, profesora šerijatskog i doktora svjetovnog prava koji je studirao u Zagrebu i Beču, člana Državnog savjeta Kraljevine SHS, urednika Behara i proznog pisca. Sve Osmanove kćeri bile su visokoobrazovane, a u tome su važnu ulogu, uz obiteljsko intelektualno okruženje, imale i stipendije potpornih, prosvjetnih i kulturnih društava "Gajret" i "Narodna uzdanica" između dva svjetska rata. Ove su stipendije bile važne kao potpora, između ostalih, i u školovanju prvih diplomiranih liječnica, muslimanki iz Bosne i Hercegovine: Ševale Iblizović Zildžić i Hibe Šerbić, koje su medicinu diplomirale u Zagrebu (Ševala) i Beogradu (Hiba). Osmanove kćerke studirale su na Univerzitetu u Beogradu: Nadžida je radila kao sutkinja porotnica, Zineta kao službenica na sudu, a Rabija kao nastavnica.
Najneobičniju i sasvim jedinstvenu priču u historiji muzičke avangarde među muslimanskim djevojkama imala je njihova sestra Bahrija. Pohađala je, uz mekteb, i muzičku školu kod časnih sestara, a potom nastavila muzičko školovanje u Beogradu. Nakon što je uočen njen izniman vokalni talenat, upisala je Muzičku akademiju u Beču, gdje je studirala dvadesetih godina prošlog stoljeća, u klasi profesora Thea Lierhammera na Državnoj visokoj akademiji za muziku i umjetnost.
Izvanredne vokalne sposobnosti, ali i rijedak glumački talenat, u vrlo zahtjevnim ulogama, učinili su Bahriju Nuri Hadžić proslavljenom primadonom u renomiranim opernim kućama u Bernu, Zürichu, Pragu i Beogradu. Po završetku studija, prvo je primljena u stalni angažman u bernskoj operi, gdje je ostala tri godine i pjevala u dvadeset i tri premijere.
Posebno su ostale zapamćene njene dvije uloge: uloga Lulu u prvom izvođenju opere Albana Berga 1937. godine u Zürichu i dvije godine kasnije, u istom gradu, uloga Salome u operi Richarda Straussa. Bahrijina izvedba Lulu, jedne od, pjevački i glumački, najzahtjevnijih uloga u svjetskoj opernoj literaturi, a koju može tumačiti "samo izvrsna pjevačica i vrhunska glumica iznimno savremenoga senzibilitetaˮ, bila je “prvorazredni kulturni događaj u Evropi" (Miletić-Oručević, 2011: 105).
Dvije godine kasnije, 1939. godine, opet u Zürichu, pjevala je ulogu Salome u povodu sedamdeset petog rođendana Richarda Straussa, a svečanom izvedbom dirigirao je sam kompozitor koji je poslije izjavio da je ovo "Salome koju je čekao trideset pet godina". Ova ju je uloga proslavila. Kada je jednu od ovih izvedbi čuo Lovro Matačić (1899–1985), navodi se da je ovaj ugledni dirigent i kompozitor koji je dirigirao u najvećim svjetskim opernim kućama rekao kako se Bahrijino pjevanje "ne sluša uhom nego kičmenom moždinom" (Jergović: 2013).
Samosvjesna i ponosna na svoje porijeklo, bilježi se da je naročito inozemnu kritiku podsjećala da se o njoj ne piše kao o “ljupkoj Turkinjiciˮ budući da je ona, gospođa Bahrija Nuri-Hadžić, sopranistica i muslimanka iz Mostara (Miletić-Oručević, 2011: 104).
Nagovorom kompozitora i dirigenta Stevana Hristića prešla je u Beograd, gdje je umirovljena 1960. godine kao prvakinja Beogradske opere. "Sa Bahrijom Nuri Hadžić Beogradska opera je doživljavala prve zvezdane trenutke i ostvarila neke od najvećih dometa u svojoj istoriji", zapisala je Mirka Pavlović (Kajan: 2016, 14). Pa ipak, njena vrhunska muzička karijera, iz privatnih razloga, nije dugo trajala. Kasnije uloge u beogradskom Narodnom pozorištu "nisu bile uloge po mjeri i potrebi njezina glasa" (Jergović: 2013).
Iako se u Bahrijinoj biografiji u pravilu navode samo evropske prijestolnice, samo rijetki podsjete, kako je to istakao Ibrahim Kajan, da je velika pjevačica, "osim pod svjetlom glamuroznih pozornica svijeta, nastupila i u jednoj skromnoj provincijalnoj sali grada svoga porijekla, u Mostaru, u martu 1941. Odazvala se pozivu da sudjeluje u programu Muslimanske narodne biblioteke. Zahvalni Mostarci oduševljeno su je pozdravili a ovacijama ispratili. Ona i publika su se razumjeli: njezina svjetska veličina ipak je izrasla iz dubokih, slojevitih senzibiliteta bosanske kajdanke…" (Kajan: 2016, 15).
Bahrija je proživjela gotovo čitavo 20. stoljeće: u njenom su se djetinjstvu živo susreli svjetovi Istoka i Zapada, a u godini njene smrti srušen je Stari most u gradu njenog djetinjstva i rodnom gradu njenog oca. U još snažno živim formama života u tradiciji islamske kulture koje su obilježile njeno djetinjstvo i odgoj, ali i u otvorenosti pozitivnim impulsima modernizacije koja je početkom 20. stoljeća potaknula značajan broj muslimanske inteligencije iz Bosne i Hercegovine na školovanje na evropskim univerzitetima, razvijala se dinamična i odvažna životna i profesionalna priča Bahrije Nuri Hadžić kojom se jedna djevojčica iz grada sevdaha upisala u samo srce evropske muzičke i operne avangarde.
Priča o Bahriji Nuri Hadžić skica je za razumijevanje Bosne i Hercegovine u slojevitosti i preplitanju kulturnih tradicija, ali i o potrebi za njegovanjem kulture sjećanja na značajna imena koja su se upisala u evropsku kulturnu historiju i koja potvrđuju muslimane Bosne i Hercegovine kao integralni i aktivni dio evropske umjetničke, pa i avangardne scene, o čemu, između ostalih, svjedoče i priče dvoje savremenika: Selmana Selmanagića (1905-1986) i Bahrije Nuri Hadžić (1904-1993).
