Osman Nuri Hadžić: Islam nije prepreka kulturi i muslimani nisu kulturno inferiorni
Piše: Mr. Meho Šljivo
Osman Nuri Hadžić rođen je u Mostaru 1869., a umro u Beogradu 1937. godine. Nakon završetka ruždije i medrese u Mostaru, nastavio je svoje školovanje u Sarajevu na Šerijatskoj sudačkoj školi. Prvi je musliman koji se 1893. godine upisao na Pravni fakultet u Zagrebu na kojem je diplomirao 1896. godine. Objavljivao je priče, pripovijetke, kratke eseje i romane u velikom broju književnih časopisa. Nekoliko godina uređivao je Mearif - narodni kalendar za muslimane.
Zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem pokrenuo je dvosedmični bošnjački list za zabavu i pouku - Behar. Knjigama Muhammed a.s. i Kur'an i Islam i kultura svrstao se u red referentnih autora koji su u 20. stoljeću u Evropi pisali zapažena djela iz oblasti povijesti muslimanske kulture.
Ove kratke natuknice iz biografije Osmana Nurija Hadžića poslužit će nam kao okvir za bar načelno razumijevanje njegovog izuzetnog doprinosa u predstavljanju i objašnjavanju teze da islam nije nespojiv s modernim civilizacijskim tokovima i da je s vanjskim, teritorijalnim širenjem muslimanske države, muslimansko društvo raslo i iznutra, u kulturno-civilizacijskom smislu.
U dvadeset i petoj godini života Osman Nuri Hadžić u vlastitoj nakladi izdaje studiju “Islam i kulturaˮ koja se smatra pionirskim poduhvatom predstavljanja povijesti islama i islamskih nauka na bosanskom jeziku.
Studija je napisana kao iscrpni naučni odgovor Milanu Nedeljkoviću koji je 1892–1893. godine u Ljetopisu Matice Srpske iznio čitav niz teških optužbi i negativnih kvalifikacija o islamu i muslimanima. "Muhammedanski narod" je, prema mišljenju Nedeljkovića, u poređenju s hrišćanskim narodima u inferiornom položaju, utonuo je u praznovjerje, neznanje, ljenost i učmalost jer je islam ipso facto najžešći protivnik napretka i kulture.
Odgovarajući na antimuslimansku histeriju, manirima enciklopedijski obrazovanog učenjaka i suptilnog intelektualnog polemičara, Osman Nuri Hadžić je spomenutog Nedeljkovića izvrgnuo svojevrsnom ruglu i podsmijehu.
Podastirući neoborive logičke, filozofske, historijske i teološke protuargumente na sve izrečene, paušalne tvrdnje, Osman Nuri Hadžić je demonstrirao izvanredno poznavanje naučnih islamskih disciplina, dokazujući istovremeno i očiglednu Nedeljkovićevu duboko ukorijenjenu mržnju i predrasude spram islama i muslimana.
Nema nikakve sumnje da je Osman Nuri Hadžić temeljito izučavao literaturu napisanu na engleskom i njemačkom jeziku o islamu. Činio je to strogom naučnom metodologijom razaznavajući suštinsku razliku između nauke i ideologije te sposobnost razlikovanja historijskih činjenica i pristrasnih i jednostranih pogleda na islam.
U tom smislu, Osman Nuri Hadžić tvrdi kako nije i ne može biti identična percepcija islama kod onih koji čitaju knjige o islamu Gustava Le Bonna, Sejda Emira Alija i onih koji o islamu saznaju od autora poput Muira, Sprengera, Nöldekea, Kremera i drugih koji objavljuju u renomiranim književno-stručnim listovima u Njemačkoj.
Na Nedeljkovićeve prigovore da je islam lažna vjera, a da je poslanik Muhammed, a.s., samo krivotvoritelj kršćanstva, Osman Nuri Hadžić je odgovorio jednostavnim protuargumentom: "ako islamu poričemo božanski karakter zato što ne možemo shvatiti njegove uzvišene misli o Bogu i natprirodnim čudesima, onda i svim drugim vjerama treba poreći uopće božanski karakter, dok Muhammed, a.s., naprosto nije bio u mogućnosti prije objave doći u dugotrajniji kontakt s kršćanima, jer iz tri kratka putovanja izvan Mekke Muhammed, a.s., nije mogao proučiti druge vjere i iz njih stvoriti jednu 'sasma različitu i posebnu vjeru'."
Opskurnim Nedeljkovićevim prigovorima da islam kulturno stagnira jer čami i propada u fatalizmu i pesimizmu, Osman Nuri Hadžić pored kur'ansko-hadiskih dokaza koji opovrgavaju takvo krivotvorenje jedne monoteističke vjere suprotstavlja jednostavne i neosporive historijske činjenice. Fatalizam, kako to oštroumno primjećuje Osman Nuri Hadžić, nije nikakva prepreka kulturnom razvitku, jer "stari Grci su se digli do najvišeg stepena kulture kao ne hrišćanski nego paganski narod a uz to su bili fatalistiˮ. Logička kontradikcija ovakve nesuvisle i prizemne optužbe na račun islama pojačana je briljantnim zapažanjem Osmana Nurija Hadžića: "A kad bi bilo, recimo tako, da bi islam učio predestinaciju, onda se ne bi nitko smio siliti ni zvati u vjeru, jer to će sve biti uzalud, te bi valjalo čekati što dođe 'od gore, od Allaha'."
Osman Nuri Hadžić brojnim primjerima ilustrira mišljenje da historijski događaji proturječe tendencioznim stavovima da je islam nepremostiva prepreka kulturnom razvitku. Prvi sahat što ga je imala Evropa zapravo je dar halife Haruna er-Rašida Karlu Velikom, a na muslimanskim dvorovima halife podstiču naučnike i bogato ih nagrađuju bez obzira na to da li je riječ o ljekarima, filozofima, arhitektima, književnicima.
I današnjem čitaocu studije “Islam i kulturaˮ nemoguće je ne uočiti s koliko intelektualnog žara, ali i osobnog ponosa, samopoštovanja i samouvjerenja Osman Nuri Hadžić govori o visokim dosezima muslimana u podizanju naučnih, kulturnih i civilizacijskih standarda u jednom periodu povijesti: "Sjajne palače halifske s prezirom su gledale sirotne kolibice evropskih vladara, a njihova izgradnja, ukras vanjski i unutrašnji, sjaj i ljepota - to su bili poput dvorova tisuću i jedne noći što ih je ikada vruća ljudska mašta stvorila." Osman Nuri Hadžić se poziva na Drapera koji izražava sumnju da je u ono doba (8. stoljeće u Španiji) ijedan evropski narod bio toliko napredan da bi krenuo putem obrazovanja, nauke i prosvjete za sve ljude kao što su to činili muslimani, jer ne treba zaboraviti da se na kordobskom univerzitetu školovao ijedan papa, da Averoes iz Kordobe komentira Aristotela, da Ebu Osman piše Zoologiju, da El-Biruni putuje čak u Indiju u naučne svrhe, da se El-Abbas i El-Bejtar na najvišem naučnom nivou bave izučavanjem botanike.
Fascinirajuća je intelektualna dosjetljivost Osmana Nurija Hadžića u razotkrivanju jednog uvriježenog falsifikata u historiji, prečesto citirane neistine u zapadnoj literaturi o tome da je hazreti Omer, drugi muslimanski halifa, srušio čuvenu Aleksandrijsku biblioteku. U tu svrhu on citira engleskog historičara Gibbona: "Aleksandrijski arhiepiskop Teofil razorio je slavnu i znamenitu biblioteku Serapej u Aleksandriji godine 389. Skoro još dvadeset godina poslije toga pogled na prazne police izazivao je sažaljenje i ogorčenost svakog gledaoca." Osman Nuri Hadžić je uporedno s ovim podsjećanjem na Gibbona skrenuo pažnju naučnicima i istraživačima da je jedan osmanlijski autor napisao cijelu studiju Iskenderijje kutubhanesi, gdje su detaljno opovrgnute neistine o rušenju Aleksandrijske biblioteke.
Osman Nuri Hadžić u svojoj izvanrednoj studiji nije se zadovoljio samo opovrgavanjem iznesenih neistina o islamu i muslimanima. Rasvijetlio je i historijsku pozadinu propagandnog pripisivanja nasilja i nepravdi islamu i muslimanima za sva ona djela što su ih činile neke države ili pojedinci svaljujući svu krivicu na islam.
Historijski posmatrano, lažna, izvitoperena i negativna predstavljanja islama sežu do 15. stoljeća i bizantskih kaluđera, koji su prema mišljenju i samog Voltairea, koga citira Osman Nuri Hadžić "pisali više protiv islama, nego li Janičara". Na takve izgrađene temelje antimuslimanskih osjećaja nakalemio se njemački orijentalizam koji je poistovjećivao islam s osmanlijskim osvajanjima.
Osman Nuri Hadžić uspio je upaliti iskru spoznaje da korijeni nepriznavanja islama kao religije koja raspolaže grandioznim sadržajima i potencijalima kulturnog razvitka ipak sežu dalje od tendencioznog pristupa islamu jednog srpskog kvazinaučnika.
Prepoznavajući dominantni evropocentrični duh u nauci i kulturi tog doba, Osman Nuri Hadžić kao potvrdu savremenicima donosi interesantno mišljenje engleskog učenjaka, doktora Lihtnera, zabilježeno nakon jednog putovanja po Indiji: "Zapadni svijet sebi je upilio u glavu da ni škole ni naobrazbe nema osim na Zapadu: sve što je na Istoku je rđavo i nepotpuno. Ali uistinu nije tako. U Indiji islamske škole, nastava i uredbe u svakom su pogledu naprednije i bolje od naših engleskih. Za mog boravka u Indiji zavirio sam i u zadnji kutić islamskih škola i ni za dlaku nijesam opazio ništa, što bi imalo prigovora, što bi najmanje nepristojno bilo. Ako sam vidio, što se ne pristoji, to sam vidio u našim engleskim zavodima."
Ukazivanjem na saobraznost islama i kulture Osman Nuri Hadžić se svrstava rame uz rame sa značajnim misliocima 20. stoljeća koji su ulagali ogromnu intelektualnu energiju kako bi se suprotstavili organiziranoj zavjeri poricanja, relativiziranja i šutnje protiv islamske kulture. Pedesetih godina prošlog stoljeća marksistički mislilac Rože Garodi u knjizi Islam, kultura i civilizacija podsjetio je na razgovor jednog francuskog historičara s izvjesnom madam Navazie kada ju je jednom prilikom upitao: "Koji je najnesretniji dan u historiji Francuske?" Nije odgovorila. Nije ni znala koji je to dan?! Onda joj je on odgovorio: "Bila je to godina 732. u kojoj se desila bitka kod Poatjea; godina kada je arapska kultura uzmakla pred francuskim varvarizmom."
Da bi shvatili puni smisao prethodno izrečenih dvosmislenih riječi, nužno je podsjetiti da su, naprimjer, Francusku revoluciju pozdravili najveći tadašnji umovi svijeta kao što su Goethe, Kant i Hegel. Hegel je čak za samog Napoleona rekao: "Vidio sam um jašući na konju." Drugim riječima, vojna snaga u ovom slučaju nije bila ništa drugo nego puki izraz kulturne superiornosti.
